Zvanični narativ o „historijskom partnerstvu“ i zajedničkom stradanju srpskog i jevrejskog naroda, koji Milorad Dodik intenzivno promovira kroz savezništvo s izraelskom desnicom i poslovnim krugovima predstavlja proračunat falsifikat u službi secesionističke politike. Vlasti u Banja Luci koriste geopolitička partnerstva s Tel Avivom i islamofobnu retoriku radi podrivanja ustavnopravnog poretka Bosne i Hercegovine

U političkom i medijskom prostoru Saveza nezavisnih socijaldemokrata i vladajuće strukture u Republici Srpskoj, posljednjih godina sve glasnije insistira na geopolitičkom i historiografskom narativu o navodno dubokom, historijski prekaljenom i neraskidivom „bratstvu po stradanju“ između srpskog i jevrejskog naroda.

Milorad Dodik, pravosnažno presuđeni smijenjeni predsjednik entiteta, koji godinama sistematski podriva ustavnopravni poredak i cjelovitost Bosne i Hercegovine, postavio je gradnju saveza sa desničarskim krugovima u Izraelu u sam vrh svoje vanjskopolitičke strategije. Metodologija je jednostavna: instrumentalizacija historijskih narativa o Holokaustu i genocidu u Drugom svjetskom ratu radi pranja sopstvene secesionističke politike, uz simultano nametanje islamofobnog okvira u kojem se bošnjački narod prikazuje kao „opasni element“ te se time opravdava razbijanje bosanskohercegovačke države.

Međutim, politički mit o nepokolebljivom srpsko-jevrejskom savezu raspada se pred činjenicama. Detaljna historijska analiza otkriva duboke korene teološkog i rasnog antisemitizma u vodećim srpskim ideološkim i crkvenim krugovima 20. stoljeća, kao i aktivnu ulogu kolaboracionističkog aparata u uništenju jevrejske zajednice u Srbiji. Put koji vodi od teologije episkopa Nikolaja Velimirovića i nacističke kolaboracije Milana Nedića do današnjih diplomatsko-poslovnih aranžmana Milorada Dodika sa Izraelom i figurama poput Amira Grossa Kabirija predstavlja kontinuitet ideološkog pragmatizma i dubokog historijskog licemjerja.

Da bi se razumjela dubina kontradikcije u današnjem narativu o „vijekovnom prijateljstvu“, neophodno je analizirati ulogu najvažnijeg ideologa pravoslavnog nacionalizma u Srbiji 20. stoljeća, episkopa ohridskog i žičkog Nikolaja Velimirovića. Tokom tridesetih godina prošlog stoljeća, na vrhuncu svoje svećeničke i teološke karijere, Velimirović oblikuje javni diskurs kroz odbacivanje modernizma, prosvjetiteljstva, demokratije, vjerske tolerancije i zapadnih vrijednosti, suprotstavljajući im autohtoni hrišćanski nacionalizam i monarhizam.

Njegovo ideološko djelovanje spajalo je tradicionalni vjerski antijudaizam s modernim, rasnim i zavjereničkim antisemitizmom koji je u tom periodu zahvatao Evropu. U Velimirovićevom diskursu Jevreji nisu smatrani samo biblijskim bogoubicama, već i organizovanom satanističkom silom koja upravlja zapadnim procesima sekularizacije i uništenja hrišćanskog društva. Velimirović je 1935. godine u svom spisu Nacionalizam Svetog Save izrekao otvorene pohvale Adolfu Hitleru, poredeći njemačkog diktatora sa svetim Savom zbog pokušaja stvaranja nacionalne crkve: „Mora se odati poštovanje sadašnjem nemačkom vođi, koji je kao prost zanatlija i čovek iz naroda uvidio da je nacionalizam bez vere jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo, on je u 20. veku došao na ideju Svetoga Save i kao laik poduzeo u svom narodu onaj najvažniji posao koji priliči jedino svetitelju, geniju i heroju.“

Već 1939. godine Velimirović u svojim propovijedima i spisima usvaja eksplicitnu rasnu terminologiju, proglašavajući Srbe pripadnicima „arijevske rase“ kojoj je sudbina dodijelila ulogu čuvara evropske hrišćanske civilizacije od „plemena slabije rase i niže vere“.

Ove ideje dale su izravnu ideološku podlogu fašističkom pokretu Zbor, koji je 1934. godine osnovao Dimitrije Ljotić. Ljotićev Zbor bio je najodlučnija pronacistička i kolaboracionistička organizacija na prostoru okupirane Srbije tokom Drugog svjetskog rata. Sam Velimirović u poslijeratnim intervjuima davao je do znanja da je bio duhovni vođa ovog pokreta, navodeći da je Ljotić bio njegov „vjerni sljedbenik u Hristu“ koji je u zajedničkom projektu samo „nosio kadionicu“.

Premda je zbog svojih predratnih veza sa četničkim pokretom i odbijanja direktnog formalnog učešća u Nedićevoj vladinoj strukturi Velimirović tokom okupacije bio u kućnom pritvoru u manastirima Ljubostinja i Vojlovica, a u septembru 1944. prebačen u logor Dahau, apološki mit o njegovom „stradanju i mučeništvu“ ne odgovara historijskim činjenicama. Velimirović i patrijarh Gavrilo Dožić imali su u Dahauu status „specijalnih zatvorenika“ (Ehrenhäftling), izmještenih iz opće logorske torture, a njihovo oslobađanje u decembru 1944. rezultat je političkog dogovora Milana Nedića i njemačkog izaslanika Hermanna Neubachera.

Upravo je tokom boravka u Dahauu Velimirović napisao tekst naknadno objavljen pod naslovom „Reč srpskom narodu kroz tamnički prozor“. U tom spisu, koji predstavlja vrhunac njegovog antisemitskog opusa, Velimirović otovreno optužuje Jevreje za stvaranje svih modernih političkih i društvenih pokreta, od kapitalizma do komunizma i demokratije, tumačeći Holokaust kao božansku kaznu: „Sva moderna gesla evropska sastavili su Židi koji su Hrista raspeli: i demokratiju, i štrajkove, i socijalizam, i ateizam, i versku toleranciju, i pacifizam, i sveopštu revoluciju, i kapitalizam, i komunizam. Sve su to izumi Židova, odnosno oca njihovog, đavola… Oni su se pokazali gori protivnici Božji negoli neznabožac Pilat, jer su u jarosti zlobe svoje izrekli onu strašnu reč: Krv Njegova na nas i našu decu! Tako je nevina krv postala bič koji ih goni kao stoku kroz vekove iz zemlje u zemlju…“

Uprkos ovakvom dokumentiranom opusu, Srpska pravoslavna crkva je 2003. godine kanonizirala Nikolaja Velimirovića za svetitelja, dok je proces njegove rehabilitacije započeo još krajem 1980-ih godina preko nacionalistički orijentisanog sveštenstva predvođenog Amfilohijem Radovićem, Atanasijem Jevtićem i Artemijem Radosavljevićem, postavši temelj savremenog srpskog etničkog nacionalizma.

Nije se radilo samo o teološkom jeziku i ideologiji; proklamirani antisemitizam realiziran je u praksi tokom Drugog svjetskog rata kroz strukture kolaboracionističke vlade generala Milana Nedića. U historiografiji i javnom diskursu decenijama je potiskivana činjenica da su rasni zakoni i etničko čišćenje u Srbiji sprovedeni brzinom i efikasnošću bez presedana.

Srbija pod Nedićevom upravom usvojila je i sprovodila rasističke propise po uzoru na Nirnberške zakone. Obaveza obilježavanja Jevreja žutom trakom stupila je na snagu u Srbiji 19. aprila 1941. godine, više od mjesec dana ranije nego u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, gdje je donesena 21. maja 1941. godine. Specijalizirane jedinice srpske policije, Nedićevi dobrovoljci i Ljotićev Zbor aktivno su učestvovali u identifikaciji, hapšenju i privođenju Jevreja.

Jedan od najtragičnijih simbola Holokausta na Balkanu bio je logor Sajmište, smješten na teritoriji pod njemačkom upravom, ali logistički i operativno oslonjen na Nedićev policijski aparat. Od oko 12.500 Jevreja koliko ih je živjelo u Srbiji uoči rata, ubijeno je njih više od 11.000. U Beograd je već u proljeće 1942. godine stigao specijalni kamion-gasna komora, poznat kao „dušegupka“. Od marta do maja 1942. godine, u tom kamionu su sistematski gušeni jevrejska djeca, žene i starije osobe u hermetički zatvorenom prostoru pomoću ispušnih plinova.

Srbija se u augustu 1942. godine našla među prvim područjima u okupiranoj Evropi čiji su njemački zapovjednici, poput SS generala Haralda Turnera i generala Alexandera Löhra, mogli izvijestiti Berlin da je jevrejsko pitanje „konačno riješeno“, proglasivši Srbiju područjem Judenfrei („slobodnim od Jevreja“). Sam Milan Nedić je prilikom zvanične posjete Adolfu Hitleru u septembru 1943. godine izrazio zahvalnost njemačkom vođi na odluci o istrijebljenju jevrejskog naroda u Evropi, ističući da Srbija nema mjesta za Jevreje.

U toj atmosferi, zvanični crkveni organi i visoki dostojanstvenici nisu pružili otpor progonu. Mitropolit Josif, koji je u ratnom periodu mijenjao zarobljenog patrijarha Gavrila, potpisao je naredbu kojom se Jevrejima najstrožije zabranjuje prelazak na pravoslavnu vjeru, čime je presječen i posljednji formalni pokušaj pojedinaca da spase goli život. Istovremeno, u augustu 1941. godine, preko pet stotina vodećih srpskih intelektualaca, među kojima i tri episkopa SPC, potpisalo je Apel srpskom narodu, pozivajući na lojalnost i saradnju s okupacionim vlastima i Nedićevim režimom.

Kada se u obzir uzme ova historijska pozadina, savremene tvrdnje Milorada Dodika o „privrženosti jevrejskom narodu“ i „zajedničkoj sudbini Srba i Jevreja“ otkrivaju se u svom punom licemjerju. Ne radi se o principijelnom suočavanju s prošlošću niti o prihvatanju historijskih lekcija, već o proračunatoj političkoj strategiji usmjerenoj ka ostvarivanju secesionističkih ciljeva i destabilizaciji Bosne i Hercegovine.

Dodikova vanjska politika godinama traži saveznike u ekstremnim desničarskim i suverenističkim krugovima u Evropi i svijetu. U tom kontekstu, zvanični Tel Aviv i pojedini izraelski politički akteri postali su ključna poluga za dobijanje međunarodnog legitimiteta. Prilikom posjeta Izraelu i susreta sa zvaničnicima poput premijera Benjamina Netanyahua ili ministra Amichaija Chiklija, Dodik nastoji povući izravnu paralelu između pozicije Republike Srpske i Države Izrael. U intervjuima za izraelske medije, poput Jerusalem Posta, Dodik otvoreno izjavljuje da sanja o referendumu za otcjepljenje i pripajanje Srbiji, govoreći: „Izrael se bori za očuvanje svoje države i svog naroda. Republika Srpska radi to isto.“

Ova paralela je pravno, politički i historijski neodrživa. Izrael je suverena država i članica Ujedinjenih nacija. Republika Srpska je unutarnji entitet stvoren u okviru međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine Dejtonskim mirovnim sporazumom. Ono što Dodik namjerno prešućuje u nastupima pred izraelskom javnošću jeste činjenica da je nastanak Republike Srpske neraskidivo vezan za sistemske ratne zločine, etničko čišćenje i genocid nad Bošnjacima u Srebrenici, potvrđene presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i Međunarodnog suda pravde (ICJ). Glorifikacija presuđenih ratnih zločinaca poput Radovana Karadžića i Ratka Mladića u Banja Luci predstavlja direktnu negaciju normi na kojima počiva poslijeratni međunarodni poredak.

Da bi opravdao nastojanja za razbijanje bosanskohercegovačke države, Dodik pred zapadnom i izraelskom javnošću sistematski plasira islamofobni narativ. Bošnjake i Sarajevo prikazuje kao „radikalni islamski faktor“ koji navodno gaji sistemsku mržnju prema Jevrejima i Zapadu, dok sebe i svoj režim nudi kao „bedem hrišćanske Evrope“. U tom diskursu on svjesno izjednačava autohtoni bosanskohercegovački muslimanski identitet s ekstremističkim pokretima na Bliskom istoku, koristeći šablone moderne evropske krajnje desnice.

U toj političkoj operaciji značajnu ulogu igraju i ekonomsko-propagandne strukture. Otvaranje Predstavništva Privredne komore Izraela u Banja Luci, na čijem je čelu biznismen Amir Gross Kabiri, služi kao infrastruktura za institucionalizaciju ovog saveza. Kabiri, koji je poslovno prisutan u Bosni i Hercegovini (između ostalog i kroz preuzimanje mostarskog Aluminija), postao je jedan od glavnih eksponenata ove politike, pružajući javnu podršku Dodikovim narativima i istovremeno vršeći pritisak na domaće političke i medijske aktere koji kritiziraju desničarsku politiku u Izraelu ili ukazuju na manipulaciju temom antisemitizma.

S druge strane, zvanične izraelske diplomatske strukture u regiji pokazuju upadljivo odsustvo senzibiliteta prema ustavnom poretku Bosne i Hercegovine i historijskim činjenicama o stradanju njenih građana. Pružanje otvorene podrške entitetskim vođama koji otvoreno najavljuju secesiju i negiraju genocid u Srebrenici narušava odnose sa državom Bosnom i Hercegovinom i duboko vrijeđa žrtve ratnih zločina iz devedesetih godina.

Analiza historijskih dokumenata i savremenih političkih odnosa jasno pokazuje da ne postoji nikakav historijski kontinuitet „čvrstih srpsko-jevrejskih veza“ na koji se Dodik poziva. Izgradnja ideologije pravoslavnog nacionalizma u Srbiji u prvoj polovini 20. stoljeća bila je duboko prožeta antisemitizmom Nikolaja Velimirovića, dok je nacistički i kolaboracionistički aparat Milana Nedića sproveo Holokaust nad srpskim Jevrejima do temelja.

Današnje partnerstvo između secesionističkih vlasti u Banja Luci i pojedinih desničarskih krugova u Izraelu nije zasnovano na zajedničkim historijskim vrijednostima, već na obostranom političkom oportunitetu i zajedničkom islamofobnom diskursu. Milorad Dodik koristi Izrael i kapital poput onog Amira Grossa Kabirija kako bi dobio međunarodni zaklon za podrivanje Bosne i Hercegovine, tražeći u jevrejskom stradanju štit od optužbi za sopstvenu destrukciju mirovnog sporazuma i velikosrpski revizionizam.