Nije uspio srušiti Sjedinjene Američke Države na način na koji se raspao Sovjetski Savez, niti je uspostavio jedinstveni globalni hilafet o kojem je sanjao. Međutim, uspješno je uvukao Zapad u ratove koji su koštali bilione dolara, iscrpili resurse i unutrašnju koheziju zapadnih društava, te trajno promijenili geopolitičku kartu svijeta

U jesen 1987. godine, dok su se hladni vjetrovi spuštali niz kršne masive pokrajine Khost u istočnom Afganistanu, grupa od oko sedamdeset arapskih dobrovoljaca ukopavala se u stjenovitom usjeku poznatom kao Jaji. Nasuprot njima nisu stajale lokalne afganistanske snage, već prekaljene jedinice sovjetskih specijalaca, poznatije kao Spetsnaz. U samom središtu te improvizirane utvrde, koju su borci s ponosom nazivali „Lavlje gnijezdo“, stajao je neobično visok, vitak i povučen tridesetogodišnjak. Njegove ruke nisu bile navikle na oružje; bile su to ruke građevinskog inženjera, navikle na nacrte, iskope i tešku mehanizaciju. Bio je to Osama bin Laden, sedamnaesti sin jednog od najbogatijih građevinskih magnata na Bliskom istoku.

Tog proljeća, dok je iznad njegovog rova odjekivala grmljavina sovjetske artiljerije, a komadići stijena i minobacačkih šrapnela letjeli kroz zrak, Bin Laden je ranjen u nogu. Za mnoge, to je bio tek mali, krvavi detalj u decenijskom ratu koji je razarao centralnu Aziju. Za historiju modernog radikalizma, to je bio trenutak u kojem je rođen mit. Preživjevši okršaj s supersilom i vješto kapitalizirajući svoju ranu, mladi Saudijac je iz pozadine, gdje je služio kao finansijer i logističar, zakoračio u sferu legendi među globalnim džihadistima. Njegov uspon od nasljednika građevinskog carstva do ideologa i arhitekte najkrvoločnije terorističke mreže dvadesetog stoljeća priča je o dubokoj ideološkoj transformaciji, ali i vjerni odraz turbulentnih političkih i vjerskih previranja koja su potresala muslimanski svijet u posljednjim decenijama prošloga stoljeća.

Priča o Usami ne može se razumjeti bez priče o njegovom ocu, Muhamedu bin Ladenu. Muhamed je bio gotovo nepismen jemenski imigrant koji je dvadesetih godina prošlog stoljeća stigao u Saudijsku Arabiju sa skromnim zamislima i bez imetka. Međutim, posjedovao je izuzetnu radnu etiku, oštro poslovno oko i osjećaj za historijski trenutak. U vrijeme kada je Kraljevina Saudijska Arabija prolazila kroz tektonske promjene zahvaljujući otkriću ogromnih rezervi nafte, Muhamed je uspio zadobiti povjerenje samog osnivača države, kralja Abdulaziza al-Sauda. Njegova građevinska firma, koja će kasnije prerasti u gigantski Saudi Binladin Group, dobijala je najvažnije državne ugovore za izgradnju putne mreže, palata i infrastrukture.

Poseban prestiž i nevjerovatno bogatstvo porodici je donijela obnova i proširenje najsvetijih mjesta islama: Velike džamije u Meki, Poslanikove džamije u Medini, te kasnije i džamije Al-Aksa u Jerusalemu. Muhammad bin Laden postao je najbogatiji Saudijac izvan kraljevske porodice, čovjek čiji je utjecaj sezao do samog vrha vlasti.

Rastući u izobilju, među desetinama braće i sestara, Osama je od ranog djetinjstva pokazivao osobine koje su ga znatno razlikovale od ostatka porodice. Dok su se njegova braća okretala zapadnjačkom stilu života, obrazovanju na prestižnim američkim i evropskim univerzitetima i upravljanju porodičnim biznisom, Osama je bio izrazito povučen, suzdržan i posvećen strogoj religijskoj praksi. Od oca je naslijedio sklonost ka austeritetu, duboko usađenom preziru prema nepotrebnom luksuzu i fascinaciju inženjerskim poduhvatima, naročito iskopavanjem tunela i radom sa teškom građevinskom mehanizacijom.

Kada je 1978. godine upisao studije ekonomije na Univerzitetu u Džedi, mladi Bin Laden je ušao u okruženje koje je ključalo od političkog i vjerskog ideološkog naboja. Univerzitet je u to vrijeme bio stjecište brojnih intelektualaca i predavača bliskih islamističkim pokretima, prije svega Muslimanskoj braći, koji su u Saudijskoj Arabiji pronašli utočište od progona u vlastitim zemljama, poput Egipta i Sirije. Među njima su bili radikalni mislioci koji su islam posmatrali ne samo kao skup vjerskih obreda, već ako sveobuhvatan politički sistem koji se mora odbraniti od zapadnog i sovjetskog utjecaja.

Godina 1979. pokazat će se kao prelommna tačka za čitav Bliski istok, a posebno za oblikovanje Bin Ladenovog svjetonazora. Tri ključna događaja te godine protresla su temelje islamskog svijeta. Prvi je bila Islamska revolucija u Iranu, gdje je teokratski režim pod vodstvom ajatolaha Homeinija srušio sekularnog šaha kojeg su podržavale Sjedinjene Američke Države. Iako je riječ o šiitskoj revoluciji, ona je poslala snažnu poruku radikalnim sunitima širom svijeta: zapadnjačke marionete mogu biti srušene, a islamska država uspostavljena.

Drugi tragični incident dogodio se u samom srcu Saudijske Arabije u novembru 1979. godine, kada je grupa ultrakonzervativnih sunitskih pobunjenika, predvođena Juhaymanom al-Otaybijem, zauzela Veliku džamiju u Meki. Optužujući saudijsku kraljevsku dinastiju za korupciju, dekadenciju i izdaju izvornih principa islama zbog približavanja Zapadu, stavili su najsvetije mjesto muslimana pod opsadu. Krvava akcija, koja je okončana tek uz intervenciju francuskih specijalaca i uz stotine poginulih, natjerala je saudijsku monarhiju na oprez. Kako bi povratila narušeni vjerski legitimitet, dinastija Al-Saud je sklopila čvršći savez sa zvaničnim vahabijskim vjerskim establišmentom, finansirajući još konzervativnije vjerske programe i usmjeravajući gnjev radikalne omladine izvan granica zemlje.

Treći, i najvažniji događaj, odigrao se u decembru iste godine, kada su sovjetske trupe prešle granicu i izvršile invaziju na Afganistan. Za dvadesetdvogodišnjeg Usamu, ulazak ateističke Crvene armije u jednu muslimansku zemlju bio je poziv na sveti rat koji se nije smio ignorisati.

Već 1984. godine, Bin Laden, tada dvadesetsedmogodišnjak, otputovao je u Peshawar, pakistanski grad na samoj granici sa Afganistanom. Peshawar je u to vrijeme bio užurbana, prašnjava i opasna metropola u kojoj su se ukrštali interesi zapadnih obavještajnih službi, pakistanskog ISI-ja, saudijskih finansijera i hiljada izbjeglica i dobrovoljaca koji su stizali iz svih krajeva arapskog svijeta. Bin Laden u početku nije tražio borbu na prvoj liniji fronta. Svjestan svojih ograničenja, ali i ogromnih resursa kojima je raspolagao, iskoristio je svoje inženjersko znanje i porodični imetak.

Organizirao je izgradnju bunkera, skloništa, puteva i podzemnih tunela u afganistanskim planinama, omogućavajući mudžahedinima da prežive žestoka sovjetska bombardovanja. Također je lično finansirao dolazak, smještaj, ishranu i obuku hiljada arapskih dobrovoljaca, poznatih kao „arapski Afganistanci“. Njegove aktivnosti odvijale su se uz prešutnu i direktnu podršku saudijskih obavještajnih službi i bogatih donatora iz Zaljeva, koji su u podršci antisovjetskom borbi vidjeli i vjersku dužnost i koristan politički oruđe.

U Peshawaru, Bin Laden je pao pod snažan utjecaj svog mentora, karizmatičnog palestinskog klirika i teologa Abdullaha Azzama. Azzam je bio ideolog koji je artikulirao koncept modernog globalnog džihada, tvrdeći da je odbrana bilo koje muslimanske teritorije pod stranom okupacijom lična dužnost svakog muslimana na svijetu. Azzam i Bin Laden osnovali su Maktab al-Khidamat (Ured za usluge), organizaciju koja je služila kao regrutni i finansijski centar za strane borce.

Međutim, kako je rat odmicao, Bin Laden je počeo prevazilaziti svog mentora. Dok je Azzam želio da se borci fokusiraju isključivo na oslobođenje Afganistana, a potom Palestine, Bin Laden je, pod utjecajem radikalnijih egipatskih elemenata, počinjao razmišljati o stvaranju trajne, multinacionalne vojske koja neće imati geografskih ograničenja.

Bitka za Jaji u proljeće 1987. godine bila je prekretnica. Postavivši svoju bazu nazvanu Masada („Lavlje gnijezdo“) blizu sovjetskih položaja, Bin Laden je želio dokazati da se arapski borci mogu ravnopravno nositi sa elitnim sovjetskim trupama, bez oslanjanja isključivo na afganistanske domaćine. Dok su sovjetske snage izvodile žestoke napade helikopterima i artiljerijom, arapski dobrovoljci su trpjeli teške gubitke, ali su uspjeli zadržati položaje. Bin Laden je u toj bici ranjen, a taj događaj je pažljivo dokumentiran i distribuiran putem videokaseta širom arapskog svijeta. Osama je shvatio moć medija i propagande mnogo prije mnogih svojih savremenika. Fotografiran sa puškom AK-74, sa prepoznatljivim crvenim okvirom koji je navodno zaplijenio od poginulog sovjetskog oficira, prezentirao se kao bogataš koji je ostavio luksuz kako bi krvario za islam.

Iz iskustva afganistanskog rata, Bin Laden je izvukao nekoliko ključnih zaključaka. Prvo, shvatio je da su arapski borci, iako odani, razjedinjeni i neefikasni ukoliko djeluju u sklopu raznih afganistanskih frakcija. Bilo je potrebno stvoriti čvrstu, visoko profesionalnu strukturu. Drugo, u njegovoj glavi se formirala ideja da pobjeda nad Sovjetskim Savezom nije kraj, već tek početak globalne borbe.

Sve te zamisli formalizirane su 11. avgusta 1988. godine na sastanku u Peshawaru. Na tom historijskom skupu, Bin Laden se sastao s grupom vodećih veterana i ideologa, među kojima je najistaknutiji bio egipatski ljekar i vođa organizacije Egipatski islamski džihad, Ayman al-Zawahiri. Na tom sastanku donesena je odluka o osnivanju nove organizacije pod nazivom Al-Qaeda al-Askariya („Vojna baza“). Zadatak Al-Kaide bio je da služi kao pionir i avangarda budućeg globalnog oslobodilačkog pokreta, obučavajući kadrove koji će moći prenositi plamen džihada širom svijeta.

Kada se Sovjetski Savez konačno povukao iz Afganistana 1989. godine, a potom raspao 1991., Bin Laden i njegovi sljedbenici bili su čvrsto uvjereni da su oni lično zadali smrtni udarac jednoj od dvije svjetske supersile. Kako je kasnije analizirao Michael Scheuer, dugogodišnji šef CIA-ine jedinice posvećene praćenju Bin Ladena, saudijski terorista je na osnovu afganistanskog iskustva razvio teoriju da su velike sile u suštini papirnati tigrovi: ako ih uvučete u dug, iscrpljujući i skup rat u dalekim planinama, njihova unutrašnja ekonomija i društvena struktura će se urušiti pod teretom gubitaka.

Vrativši se u Saudijsku Arabiju kao ratni heroj, Bin Laden je ubrzo shvatio da njegova domovina prolazi kroz novu krizu. Kada je augusta 1990. godine irački diktator Saddam Hussein izvršio invaziju na Kuvajt i zaprijetio saudijskim naftnim poljima, Bin Laden je otišao kod saudijskog kralja Fahda. Ponudio je plan: mobilizirati desetine hiljada veterana iz afganistanskog rata kako bi obranili Kraljevinu, bez ikakve potrebe za pomoći nemuslimanskih snaga.

Kralj Fahd je odbio njegovu ponudu i umjesto toga odlučio pozvati oružane snage Sjedinjenih Američkih Država i međunarodnu koaliciju. Za Bin Ladena, stacioniranje stotina hiljada američkih vojnika na tlu Saudijske Arabije, zemlje u kojoj se nalaze dva najsvetija mjesta islama, Meka i Medina, predstavljalo je neoprostivu svetogrđe i otvorenu izdaju monarhije. Njegove javne i oštre kritike na račun kraljevske porodice dovele su do toga da mu bude oduzet pasoš, a potom je izbačen iz zemlje. Otišao je u izgnanstvo u Sudan, gdje je islamistički režim Omara al-Bashira pružio utočište njegovoj organizaciji. U međuvremenu, saudijska vlada mu je 1994. godine zvanično oduzela državljanstvo, a porodica se javno odrekla njegovih postupaka.

U Sudanu, Bin Laden je gradio poslovno i terorističko carstvo. Osnovao je građevinske kompanije, banke i poljoprivredna preduzeća, dok je istovremeno finansirao obuku ekstremista iz raznih dijelova svijeta, od Čečenije i Kašmira do Filipina i Somalije. Međutim, pritisak Sjedinjenih Američkih Država i egipatskih vlasti na sudansku vladu postajao je sve jači. Godine 1996., pod prijetnjom međunarodnih sankcija, Sudan je primoran otkazati gostoprimstvo vođi Al-Kaide.

Bin Laden se u maju 1996. godine, charter letom i sa malom grupom odanih sljedbenika, vratio na jedino mjesto gdje je bio siguran: u Afganistan. Tamo su vlast u većem dijelu zemlje preuzeli Talibani, radikalni studentski pokret pod vodstvom mule Mohammada Omara. Ideološka bliskost i zajednički prezir prema Zapadnom utjecaju brzo su izgrađivali čvrst savez između Talibana i Al-Kaide. Bin Laden je Talibanima pružio finansijsku pomoć i prekaljene arapske borce za njihove unutrašnje ratove, dok su Talibani Al-Kaidi dali sigurno utočište i potpunu slobodu za otvaranje kampova za obuku.

Upravo iz afganistanskih pećina i skrovišta, Bin Laden je u februaru 1998. godine objavio svoju čuvenu fatvu pod naslovom „Međunarodni islamski front za džihad protiv Jevreja i krstaša“. U tom dokumentu, koji je potpisao zajedno sa Zawahirijem i liderima drugih radikalnih grupa, iznio je do tada najradikalniji stav: ubijanje Amerikanaca i njihovih saveznika, bilo vojnika ili civila, dužnost je svakog muslimana u bilo kojoj zemlji gdje je to moguće. Time je meta Al-Kaide definitivno pomjerena sa „bližeg neprijatelja“ (korumpiranih režima na Bliskom istoku) na „dalekog neprijatelja“ (Sjedinjene Američke Države), koje je smatrao uzrokom svih nedaća u muslimanskom svijetu.

Prelazak sa riječi na akcije masovnih razmjera uslijedio je vrlo brzo. Sedmog avgusta 1998. godine, u gotovo sinhronizovanim napadima, kamioni-bombe eksplodirali su ispred američkih ambasada u Najrobiju (Kenija) i Dar es Salaamu (Tanzanija). U napadima je poginulo 224 ljudi, dok je više od četiri hiljade ranjeno, uglavnom lokalnih afričkih civila. Kako naglašava Lawrence Wright u svojoj knjizi „Visoka kula: Al-Kaida i put ka 11. septembru“, za koju je nagrađen Pulitzerovom nagradom, Bin Ladenov cilj sa ovim napadima bio je jednostavan: izazvati bijes Amerike, natjerati je na brzopletu i masovnu vojnu reakciju te je uvući u krvavi i dugotrajni kopneni rat u Afganistanu, u istu klopku u koju je pao i Sovjetski Savez.

Međutim, odgovor predsjednika Billa Clintona bio je ograničen. Američka vojska je ispalila krstareće rakete na kampove Al-Kaide u Afganistanu i na farmaceutsku fabriku u Sudanu, ali bez značajnih posljedica po vrhovnu komandu organizacije. Bin Laden je shvatio da mora izvesti još veću, spektakularniju i bolniju operaciju na samom tlu Sjedinjenih Država kako bi ostvario svoj cilj.

U proljeće 1999. godine u Kandaharu, vođstvo Al-Kaide je odobro plan koji je iznio Khalid Sheikh Mohammed, operativni mozak budućih napada. Plan je predviđao otmicu komercijalnih putničkih aviona i njihovo pretvaranje u žive projektile koji će udariti u simbole američke ekonomske, vojne i političke moći. Nakon višemjesečnih priprema, regrutovanja operativaca sa zapadnim pasošima i obuke u letačkim školama u Floridi, plan je realiziran 11. septembra 2001. godine. Napadi na Svjetski trgovački centar u New Yorku i Pentagon u Washingtonu odnijeli su gotovo tri hiljade života i izmijenili tok svjetske historije.

Bin Laden je konačno dobio rat koji je priželjkivao. Sjedinjene Američke Države su sedmog oktobra 2001. godine pokrenule invaziju na Afganistan pod nazivom Operacija „Trajna sloboda“. Iako je režim Talibana brzo pao, a struktura Al-Kaide pretrpjela teške udarce, sam Bin Laden je u decembru 2001. godine uspio pobjeći iz obruča u kompleksu pećina Tora Bora, prešavši nepristupačnu granicu prema Pakistanu.

Godinama nakon toga, Sjedinjene Američke Države su ostale zaglavljene u dugom, iscrpljujućem ratu u Afganistanu, a potom i u Iraku, koji je okupiran 2003. godine. Iako je Al-Kaida pretrpjela udarce i izgubila centralizovano upravljanje, njena ideologija se proširila poput epidemije, stvarajući autonomne ogranke od Jemena i Iraka do zapadne Afrike i Magreba. Sam Bin Laden je postao figura u sjenci, primoran na skrivanje, izolovan od svakodnevnih operativnih odluka. Iz svog skrovišta povremeno se oglašavao putem audio i video poruka, održavajući mit o nepobjedivosti i podstičući samostalne napade u Evropi, poput onih na Baliju 2002., Madridu 2004. i Londonu 2005. godine.

Potraga za najtraženijim bjeguncem svijeta trajala je nepunih deset godina. Konačno, američke obavještajne službe locirale su njegovu utvrđenu rezidenciju u pakistanskom gradu Abbottabadu, svega nekoliko kilometara od prestižne vojne akademije. U noći drugog maja 2011. godine, pripadnici elitne jedinice američke mornarice Navy SEALs izveli su helikopterski prepad na kompleks i likvidirali Usamu bin Ladena. Njegovo tijelo je ubrzo položeno u more na nepoznatoj lokaciji, kako bi se spriječilo stvaranje mjesta hodočašća.

Smrt Usame bin Ladena nije označila kraj globalnog terorizma, niti je izbrisala posljedice njegovog djelovanja. Četvrt stoljeća nakon napada od 11. septembra, u historijskim analizama ostaje otvorenim pitanje u kojoj je mjeri Bin Ladenova strategija uspjela. Usputne žrtve i ratovi koje je izazvao odnijeli su stotine hiljada života i destabilizovali čitave regije. Nije uspio srušiti Sjedinjene Američke Države na način na koji se raspao Sovjetski Savez, niti je uspostavio jedinstveni globalni hilafet o kojem je sanjao. Međutim, uspješno je uvukao Zapad u ratove koji su koštali bilione dolara, iscrpili resurse i unutrašnju koheziju zapadnih društava, te trajno promijenili geopolitičku kartu svijeta.

Priča o njegovom životu ostaje mračno svjedočanstvo o tome kako spoj enormnog bogatstva, ideološkog fanatizma i vješte propagande može preoblikovati svijet i ostaviti duboke ožiljke na licu čovječanstva.