Jedna posjeta sarajevskom UNIS-u promijenila je njegov život i postavila temelje kompanije Salcano.

Kada danas neko u Turskoj spomene Salcano, većina će pomisliti na jedan od najpoznatijih turskih brendova bicikala. Njegovi proizvodi izvoze se u desetine zemalja, voze se na međunarodnim takmičenjima, a kompanija je izrasla u jednog od najvećih proizvođača bicikala u regionu.

Iza tog imena stoji Bošnjak Salih Akgül, čovjek čija životna priča počinje daleko od velikih fabrika, u Sandžaku, a nastavlja se u Istanbulu, gdje je sa 17 godina stigao bez novca i gotovo bez znanja turskog jezika.

Djedova želja

Salih Akgül rođen je 1946. godine u tadašnjoj Jugoslaviji, u sandžačkom kraju oko Sjenice. Njegova porodica decenijama je živjela s jednom željom; preseliti u Tursku. Njegov djed još je 1924. godine pokušao emigrirati nakon raspada Osmanskog carstva. Prodao je gotovo svu imovinu kako bi otišao u “maticu”, ali u tome nije uspio. Prije smrti ostavio je sinu amanet: “Jednog dana otiđite u Tursku.”

Ni njegovom ocu put nije bio lak. Nakon sporazuma između Jugoslavije i Turske o iseljavanju muslimanskog stanovništva, porodica se najprije preselila u Makedoniju, a tek 8. marta 1963. godine vozom iz Skoplja stigla u Istanbul.

Salih Akgül tada je imao samo 17 godina. Godinama kasnije prisjećao se da je u Tursku stigao gotovo bez ičega. “Nisam znao kako treba govoriti turski. U džepu nismo imali novca. Znali smo samo da moramo početi ispočetka”, ispričao je za turske medije. Samo petnaest dana nakon dolaska sva četvorica braće pronašla su posao.

On je prvo radio u maloj radionici, zatim u fabrici vešmašina, a poslije u fabrici elektromotora. Danju je radio, a navečer završavao školovanje. Vrijednim radom ubrzo je postao šef kontrole kvaliteta, ali ga to nije zadovoljilo. Kako je kasnije govorio, u glavi mu je stalno bila jedna misao: “Kako da jednog dana otvorim vlastitu firmu?”

Godine 1975. iznajmio je malu radionicu od svega nekoliko kvadrata. Danju je radio u fabrici, a noću izrađivao dječije hodalice, kolica i drugu opremu. Na proizvode je stavio ime Salko, nadimak kojim su ga zvali u rodnom kraju. Nedugo zatim jedan trgovac ponudio mu je posao koji bi mnogi odmah prihvatili.Tražio je čak 10.000 komada, ali pod jednim uslovom, da na proizvodima ne piše “Salko”, nego njegovo ime.

Akgül je odbio.

Kasnije je govorio da nije imao kapital da proizvede deset hiljada komada, ali nije želio odustati od vlastitog brenda. Umjesto toga proizveo je oko tri hiljade proizvoda i nastavio graditi ono što će kasnije postati Salcano.

Posjeta koja je promijenila sve

Jedan događaj posebno izdvaja. Godine 1984. došao je u Sarajevo. Posjetio je tadašnju fabriku UNIS, koja je zapošljavala više od hiljadu radnika i proizvodila dječije bicikle. Obilazak fabrike ostavio je snažan utisak. Kako je kasnije ispričao, tada je sam sebi rekao: “Ovo mogu proizvoditi u Turskoj.”

Po povratku u Istanbul iako nije imao veliku fabriku niti ozbiljan kapital, napravio je prvih 250 bicikala. Prodao je samo polovinu. Druga polovina ostala je u skladištu.

Mnogi bi tada odustali. On nije.

Sljedećih godina proizvodnja je rasla. Poseban preokret dogodio se nakon posjete Tajvanu 1991. godine, kada je vidio koliko brzo raste tržište brdskih bicikala. Vratio se u Tursku i odlučio da upravo to bude budućnost njegove kompanije. Pokazalo se da je bio u pravu.

Mala radionica pretvorila se u modernu fabriku, a Salcano je počeo izvoziti bicikle u Evropu, Balkan, Afriku i druga tržišta. Danas kompanija raspolaže velikim proizvodnim kapacitetima, a bicikli ovog brenda izvoze se u brojne zemlje svijeta.

Iako je cijeli poslovni uspjeh ostvario u Turskoj, Salih Akgül nikada nije skrivao svoje porijeklo. Više puta javno je govorio da je Bošnjak iz Sandžaka i da njegovu porodicu za Tursku veže višegeneracijska emocija.U jednom intervjuu ispričao je kako je njegov djed želio umrijeti pod turskom zastavom i zbog toga decenijama sanjao odlazak u Tursku.

Govoreći o Novom Pazaru i Sandžaku rekao je da ljudi tamo prema Turskoj osjećaju posebnu bliskost i da između tih krajeva postoji snažna emocionalna veza.  Svoju povezanost sa zavičajem pokazao je i na simboličan način. U dvorištu fabrike napravio je minijaturno selo koje podsjeća na njegov rodni kraj, a među maketama se nalazi i Stari most u Mostaru. Kako je objasnio, želio je sačuvati uspomenu na kraj iz kojeg potiče i prenijeti je mlađim generacijama.

Iako danas vodi jednu od najpoznatijih industrijskih kompanija u Turskoj, Akgül gotovo u svakom razgovoru mladima ponavlja istu poruku. “Nikada nemojte ostati bez cilja.”

Prisjeća se da je od prvih 250 bicikala prodao samo polovinu. Da je tada odustao, kaže, danas ne bi postojao ni Salcano. Danas se ime Salcano nalazi na biciklima koji se voze širom svijeta, a iza tog brenda i dalje stoji čovjek koji nikada nije zaboravio ni svoje sandžačke korijene, ni Bosnu koja ga je, kako sam kaže, inspirisala da napravi prvi veliki korak prema uspjehu.