Ulazak Austro-Ugarske u Bosnu i Hercegovinu 1878. godine srušio je stoljetne stege osmanskog patrijarhata, pokrenuvši korjenit preobražaj u životima domaćih žena. Stasavanje prve generacije muslimanskih učiteljica i radnica u fabrikama duhana i ćilimari, bosanskohercegovačka žena je iz duboke privatnosti zakoračila na javnu, ekonomsku i prosvjetnu scenu

Kada su u ljeto 1878. godine austrougarske trupe prekoračile granice Bosne i Hercegovine, započeo je proces koji neće promijeniti samo politički i pravni status ove pokrajine, već i njeno cjelokupno unutrašnje tkivo. Ulazak Habzburške monarhije označio je kraj višestoljetnog osmanskog poretka i nagli ulazak zapadnoevropskog kapitalizma, birokratije i modernizacijskih ideja.

Pod okriljem Beča i Budimpešte, preobražaj se nije odvijao samo izgradnjom željezničkih pruga, otvaranjem rudnika, podizanjem fabrika i preoblikovanjem orijentalnih čaršija u srednjoevropske gradske centre. Jedna od najdubljih, premda u historiografiji dugotrajno zapostavljenih transformacija, ticala se promjene položaja žene u društvenom, pravnom, privrednom i porodičnom životu.

Punih četrdeset godina habzburške uprave korjenito je izmijenilo javnu i privatnu sferu. Prije 1878. godine, u osmanskom periodu, historijska građa bilježi izuzetne, snažne i poduzetne žene čije su biografije ostavile neizbrisiv trag. Dovoljno je prisjetiti se Stake Skenderove, pionirke ženskog obrazovanja i prve sarajevske učiteljice ili pak Laure Papo Bohorete, čuvarice sefardske baštine i prve spisateljice među bosanskim Jevrejima. Međutim, Staka Skenderova i Laura Papo bile su historijski izuzeci, blistavi usamljeni primjeri u društvu koje je duboko počivalo na patrijarhalnim strukturama i strogim konfesionalnim podjelama.

Nakon Berlinskog kongresa, prodiranjem zapadnog liberalnog duha i administrativnog racionalizma, stvorene su pretpostavke da se uloga žene izmjeni ne samo individualno, nego sistemski. Otvoren je prostor u kojem se ženski glas počeo articulirati u javnosti, u kojem je rad izvan kuće postao ekonomska realnost za hiljade žena, a obrazovanje prestalo biti isključiva privilegija elitnih krugova.

Razumijevanje položaja žene u austrougarskom periodu zahtijeva pažljivo raščlanjivanje pravnog okvira koji je uspostavila nova vlast. Habzburška uprava nije u potpunosti zbrisala postojeći pravni poredak; umjesto toga, primijenila je složen model pravnog pluralizma. Glavni temelj civilnog prava u Monarhiji bio je Austrijski opći građanski zakonik (ABGB) iz 1811. godine. Ovaj zakonik, premda proizvod prosvjetiteljskih ideja s početka 19. stoljeća, bio je u svojoj suštini izrazito konzervativan u pogledu rodnih odnosa.

Zemaljska vlada u Sarajevu uvela je normativne akte koji su ženu zadržavali u podređenom položaju u odnosu na muža ili oca. Žene u Habzburškoj monarhiji nisu uživale jednaka građanska i politička prava kao muškarci; bile su lišene prava glasa, a njihovo pravo na samostalno raspolaganje imovinom ili stupanje u ugovorne odnose u mnogim je segmentima bilo ograničeno potrebom za saglasnošću muškog staratelja.

Međutim, kada se austrougarski pravni sistem uspostavljen u Bosni i Hercegovini uporedi sa zatečenim šerijatskim i običajnim pravom osmanskog doba, uočavaju se proturječni procesi. U osmanskom periodu, šerijatski sudovi pružali su ženi određeni stepen imovinsko-pravne zaštite, imala je pravo na vlastiti imetak (mehr), pravo na nasljeđivanje (iako u manjem omjeru u odnosu na muške srodnike) te mogućnost pokretanja razvoda pod određenim uslovima.

Modernizacijski procesi u kasnom Osmanskom carstvu (Tanzimat), pa i potonji austrougarski reformski zahvati, nisu uvijek značili automatski napredak. Kako navodi povjesničar Donald Quataert, pojedine reforme kasnog 19. stoljeća potisnule su tradicionalne oblike ženske imovinske samostalnosti u korist centralizirane, birokratizirane države.

Ipak, habzburška vlast donijela je novu vrstu pravne predvidljivosti i institucionalne zaštite. Država je po prvi put preuzela sistematsku brigu o javnom zdravstvu, radnom zakonodavstvu i mirovinskom osiguranju. Jedan od ključnih koraka u pravnoj zaštiti žena bilo je uvođenje sistema udovičkih i porodičnih penzija za državne službenike i radnike. Kako ističe Ferdinand Schmid u svojoj studiji o upravi u Bosni i Hercegovini, mirovinska reforma pružila je do tada neviđenu materijalnu sigurnost udovicama i siročadi, iščupavši ih iz potpunog siromaštva i ovisnosti o milostinji ili širem srodstvu.

Nadalje, austrougarska administration pokazala je fleksibilnost u uvažavanju lokalnih konfesionalnih specifičnosti. Tako je Bosna i Hercegovina bila jedina pokrajina Habzburške Monarhije u kojoj je državni aparat priznavao propise šerijatskog prava vezane za porodične i imovinske odnose muslimana. U tom kontekstu, ostvarena je pravna presedanska situacija da su više udovica istog preminulog muslimana mogle zakonski ostvariti pravo na podjelu imovine i penzije, čime je država nastojala balansirati između habzburškog legalizma i poštivanja zatečenog vjerskog identiteta.

Posebno poglavlje u procesu ženske emancipacije u Bosni i Hercegovini predstavlja položaj muslimanke. Dok su se pravoslavne, katoličke i jevrejske žene postupno uključivale u radne i prosvjetne tokove, muslimansko stanovništvo u prvim decenijama uprave pružalo je snažan otpor zapadnim uticajima, strahujući za očuvanje svog vjerskog i kulturnog identiteta.

Zemaljska vlada je shvatila da se modernizacija pokrajine ne može provesti bez učešća muslimanske zajednice. Stoga je primijenjena politika pažljivog balansiranja: građene su moderne škole, ali su istovremeno potsticane i tradicionalne mudro osmišljene ustanove. Kapetanovićev poziv muslimanima na saradnju s vlastima i osnivanje društva Gajret 1903. godine označili su prekretnicu. Iako je „Gajret” u početku primarno usmjeravao stipendije prema muškoj omladini, ubrzo je odvajao sredstva i za školovanje muslimanskih djevojčica u preparandijama, trgovačkim i stručnim školama, čime su širom otvorena vrata njihovom institucionalnom opismenjavanju.

Međutim, najznačajniji proboj u privatni, zatvoreni svijet muslimanskih domova ostvaren je preko ljekarske službe. Zbog vjerskih propisa, muslimanke nisu smjele dozvoliti da ih pregledaju muški ljekari. Zbog toga su mnoge teške bolesti, posebno tuberkuloza, sifilis, osteomalacija i porodiljske komplikacije, ostajale neliječene, uzrokujući visoku stopu smrtnosti matronalnog i novorođenačkog stanovništva.

Zemaljska vlada je stoga donijela vizionarsku odluku: zaposlila je prve žene ljekare u državnoj službi. Najpoznatija među njima bila je dr. Teodora Krajewska, Poljakinja rođena u Varšavi, koja je nakon završetka studija medicine u Ženevi stigla u BiH, najprije u Tuzlu 1892., a potom u Sarajevo. Iste godine, u službu je stupila i dr. Bohuslava Kecková, Čehinja koja je imenovana za prvu službenu gradsku ljekarku u Mostaru. Rad dr. Keckove u Hercegovini bio je jednako dragocjen u razbijanju do tada neprobojnih zidova izolacije muslimanskih domova i uspostavljanju prvih mostova povjerenja između tradicionalne zajednice i novog zdravstvenog aparata.

U svojim izuzetno dragocjenim dnevničkim zapisima, objavljenim 2015. godine under uredništvom Zdravke Zlodi i Tomasza Jacka Lisa, dr. Krajewska je ostavila duboke opservacije o bosanskom društvu. Godišnje je pregledala i liječila između 200 i 300 muslimanki.

Krajewska u svojim dnevnicima pravi jasnu razliku između dva tipa muslimanskih žena s kojima se susretala. Prvi tip činile su izrazito konzervativne žene iz tradicionalnih porodica, koje su prema njoj u početku pokazivale duboku sumnjičavost, gledajući je s podozrenjem kao predstavnicu tuđe, okupatorske vlasti. Često su muškarci prijavljivali bolesne žene tek u krajnjem stadiju bolesti.

Drugi tip, koji dr. Krajewska s oduševljenjem opisuje, bila je “napredna muslimanka”. To su bile žene koje su s povjerenjem prihvatale tekovine moderne medicine i higijene. One su s Krajewskom razgovarale o gradskim novostima, tražile savjete o odgoju djece, te s ponosom pokazivale inovacije u svojim kućama, poput pisaćih mašina, šivaćih mašina marke Singer ili gramofona. Krajewska je predavala i higijenu u novootvorenoj ženskoj preparandiji u Sarajevu, gdje je odgajala prvu generaciju muslimanskih učenica, opisujući ih kao izuzetno bistre, poslušne i željne znanja.

Prosvjetni iskorak pratio je i stvaranje prve generacije domaće ženske muslimanske inteligencije. Ključni institucionalni zamajac bilo je osnivanje Ženske preparandije (učiteljske škole) u Sarajevu 1892. godine. Kako bi se prevazišao otpor tradicionalnih sredina prema mješovitim školama, država je uvela posebne mjere: u internatima je osigurana halal hrana, posebne prostorije i dosljedno poštivanje vjerskih običaja. Iz ove ustanove proizišle su prve diplomirane muslimanske učiteljice, Hasnija Berbić (iz Dervente), Šefika Nesterin Bjelevac, Habiba Stočević i Ufeta Rizević. Njihovo stupanje na katedre novootvorenih državnih i reformisanih osnovnih škola za djevojčice (Mejtebi-ibtidaijja) imalo je presudnu ulogu, jer su predavale uz odobrenje prosvijećenijeg dijela uleme, postavši živi uzor emancipacije.

Idejni preobražaj zahvatio je i medije. Časopisi poput Behara, Gajreta i Bošnjaka postali su poligon na kojem se vodila žestoka debata o potrebi obrazovanja žena, reformi nošenja zara i feredže, te ulozi muslimanke u očuvanju porodice i nacije. Na njihovim stranicama javljaju se i prvi književni i publicistički radovi žena, koje su pod pseudonimima ili vlastitim imenom artikulisale svoje poglede na društveni preobražaj.

Istovremeno, emancipacija nije ostala omeđena samo na elitne krugove. Ulazak zapadnog kapitalizma izveo je gradsku muslimanku na tržište rada. Monopol na duhan bio je jedan od najvećih privrednih pokretača, a u državnim fabrikama duhana („Režijama duhana”) u Sarajevu, Mostaru i Banja Luci zaposlenje su našle stotine žena, među kojima i brojne muslimanke, uglavnom udovice ili djevojke iz siromašnijih slojeva. Sličan proces odvijao se i u Zemaljskoj ćilimari u Sarajevu, osnovanoj 1888. godine s ciljem očuvanja tradicionalnog zanata, gdje su muslimanke radile kao plaćene radnice i majstorice. Po prvi put u historiji, ove žene su za svoj rad primale direktnu novčanu nadoknadu, ostvarujući ekonomsku samostalnost koja je u pretmodernom dobu bila potpuno nezamisliva.

Četrdeset godina austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini (1878–1918) predstavlja period ubrzane, proturječne i neujednačene modernizacije. Proces emancipacije žena koji se u tom razdoblju odigrao nije bio izolovan incident, već dio širih tektonskih promjena koje su zahvatile čitav Balkan.

Ulazak kapitalizma, izgradnja školske mreže, uvođenje novih zakonodavnih okvira, rad u tvornicama i nastanak ženske inteligencije trajno su srušili dotadašnji neupitni patrijarhalni model. Put koji su prešle bosanskohercegovačke žene, od nevidljivih i nepismenih podanica sa margina društva do prvih doktorantica, književnica, radnica, ljekarki i društvenih aktivistica, bio je posut brojnim preprekama.

Habzburška vlast u svojoj je osnovi bila konzervativna i vodila se vlastitim pragmatičnim državnim interesima. Međutim, institucionalni okvir koji je uspostavila stvorio je pukotine unutar kojih su hrabre pojedinke i nove generacije žena izborile svoj glas. Kada je 1918. godine propala Austro-Ugarska Monarhija, iza nje je u Bosni i Hercegovini ostalo društvo koje, uprkos zadržanim tradicionalnim otporima, više nikada nije moglo vratiti ženu u potpunu tišinu i nevidljivost pretmodernog doba.

(U tekstu korišteni podaci iz naučnog rada Tomasza Jaceka Klisa: EMANCIPACIJA ŽENA U BOSNI I HERCEGOVINI U VRIJEME AUSTROUGARSKE UPRAVE (1878-1918))