Izložba fotografija Pasquala Maragalla u Madridu podsjeća na vizuelni dnevnik njegovog borbe s Alzheimerovom bolešću, ali i na politički i ljudski angažman bivšeg gradonačelnika Barcelone koji je tokom najtežih dana opsade stao uz Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu

Ima fotografija koje pokušavaju zaustaviti vrijeme. I ima onih koje, upravo zato što znaju da je to nemoguće, postaju način da se u njega zagleda. Ova misao čini temeljnu nit izložbe „La captura del temps“ („Hvatanje vremena“), kojom je u Madridu otvorena nova kulturna sezona Delegacije Vlade Katalonije. Postavka suočava dva naizgled nepovezana vizuelna svijeta: onaj Pasquala Maragalla, nekadašnjeg gradonačelnika Barcelone i predsjednika katalonske vlade, te onaj Tonija Catanyja, poznatog fotografa i Maragallovog dugogodišnjeg prijatelja.

Na izložbi je prikazano više od stotinu fotografija koje je Maragall snimio mobilnim telefonom u periodu između 2007. godine, kada mu je dijagnostificirana Alzheimerova bolest i 2010. godine. One stoje uz Catanyjeve radove, ali tu nije riječ o klasičnom dijalogu profesionalca i amatera. To je susret dva načina posmatranja i odnosa prema pamćenju. Maragall je fotografirao spontano, bez umjetničkih pretenzija ili skupocjene opreme. Njegova kćerka Cristina objašnjava da je njen otac jednostavno želio sačuvati trenutke koje je smatrao važnim. Te su slike s vremenom prerasle svoju prvobitnu namjenu; postale su vid terapije i privatni dnevnik.

Maragall je bolovao i od mrene, pa te fotografije nose i dodatnu vrijednost bilježenja njegovog vlastitog, slabećeg vida. Dio tih zapisa spasio je režiser Carles Bosch tokom snimanja dokumentarnog filma „Bicikl, kašika, jabuka“, prepoznavši u njima duboku dokumentarnu i emotivnu vrijednost.

Iza tog čina stajala je potreba za trajanjem, želja da se ne zaboravi vlastiti identitet i da se ostavi trag. Maragallove fotografije otkrivaju kritičan, politički i ironičan pogled koji se kreće od gradskih ulica do intimnog porodičnog kruga. Na njima su unuci, supruga, ulice, otpad, objekti i nasumični uglovi. Uz fotografije su ostale i njegove zabilješke, pa cjelokupan arhiv djeluje kao osobni portret jednog vremena.

S druge strane, fotografije Tonija Catanyja unose kontemplativnu dimenziju o prolaznosti i tragu koji stvari ostavljaju za sobom. Njihovo prijateljstvo datira još iz osamdesetih godina, kada je Maragall, istražujući svakodnevni život barcelonskih četvrti, povremeno spavao u domovima sugrađana, pa tako i u Catanyjevom stanu u četvrti El Raval. Kustos Toni Grau ističe da je obojici zajedničko polazište upravo memorija, nastojanje da se kroz umjetnost objasni šta je to što nazivamo sjećanjem.

Izložba prikazuje i Maragalla kao ranog preteču današnje vizuelne kulture i savremenog „selfija“, iako je on koristio izraz samoportret. U staklenim vitrinama izložen je i njegov stari Nokia telefon s istrošenom tastaturom. Ipak, izložba je više od pukog dokumenta o bolesti; ona je promišljanje o onome što biramo sačuvati kada fotografišemo i o tome šta se dešava kada te slike prežive naše vlastito pamćenje. Maragall danas ima 85 godina. Iako je bolest uznapredovala i učinila ga ovisnim o tuđoj pomoći, on živi mirno, sluša muziku i recituje stihove. Slike koje je stvarao da bi sačuvao svoju sadašnjost danas služe drugima da rekonstruišu dio njegovog života.

Ime Pasquala Maragalla u historiji evropske politike vezano je za veliku urbanističku transformaciju Barcelone, ali u Bosni i Hercegovini i njenom glavnom gradu ono nosi sasvim drugačije, duboko emotivno značenje. Dok se u španskoj javnosti evocira uspomena na čovjeka koji je od Barcelone stvorio svjetsku metropolu kroz model javno-privatnog partnerstva pred Olimpijske igre 1992. godine, u Sarajevu se Maragalla pamti kao jednog od najdosljednijih prijatelja u najtežim danima njegove historije.

Gradsko vijeće Grada Sarajeva donijelo je u januaru 2008. godine Odluku o dodjeli priznanja „Počasni građanin Grada Sarajeva“ Pasqualu Maragallu. To priznanje nije bilo protokolarnog karaktera; bilo je to uzvraćanje na ččin prijateljstva koji je započeo u ljeto 1992. godine. Na svečanom otvaranju Olimpijskih igara u Barceloni, u trenutku kada je svijet gledao u katalonsku prijestolnicu, Maragall je pred globalnim auditorijem skrenuo pažnju na opkoljeno Sarajevo. Uputio je apel za prekid neprijateljstava i pozvao na pomoć građanima Bosne i Hercegovine. Zajedno sa svojim bliskim saradnikom Manelom Vilom, koji je takođe proglašen počasnim građaninom Sarajeva, Maragall je bio domaćin bh. olimpijskoj reprezentaciji, omogućivši joj dostojanstven nastup u okolnostima kada je zemlja bila pod oružanom agresijom.

Njegov angažman nije ostao samo na riječima. Tokom ratnih godina Maragall se lično zalagao za dopremanje humanitarne pomoći. Do 1995. godine, posredstvom različitih nevladinih organizacija i uz podršku građana Barcelone, u Bosnu i Hercegovinu dopremljeno je oko 2.500 tona pomoći. U Sarajevo je 1994. godine njegovim posredstvom stigao i satelitski telefon, koji je u tom periodu predstavljao jedinu stabilnu vezu opkoljenog grada sa vanjskim svijetom.

Posebno upečatljiv trenutak dogodio se u januaru 1995. godine, kada se navršavalo hiljadu dana od početka opsade Sarajeva. Grad je bio pod svakodnevnim granatiranjem i snajperskom paljbom sa položaja Vojske Republike Srpske. Na poziv sarajevske gradske uprave, u glavni grad BiH stigla je delegacija od oko 240 političara, gradonačelnika i humanitaraca iz cijelog svijeta. Među njima su bili Pasqual Maragall i Antoni Farrés, gradonačelnik Sabadella, kao i José María Mendiluce, tadašnji poslanik u Evropskom parlamentu. Pridružili su im se i čelnici Varšave, Budimpešte, Innsbrucka, Nikozije, Kuala Lumpura, te zamjenici gradonačelnika Stockholma, Teherana i Ankare.

Tada je Maragall izgovorio rečenicu koja je ostala zabilježena u analima sarajevske opsade: „Ovo je naš grad. Ako je on napadnut, i mi smo napadnuti. Biće tako sve dok Sarajevo ne bude živjelo u miru.“ Bilo je to direktno odbijanje neutralnosti i prihvatanje sudbine opkoljenog grada kao vlastite. Tadašnji glasnogovornik gradonačelnika Sarajeva, Asim Metiljević, istakao je važnost tog dolaska, naglasivši da je prisustvo stranih delegacija bilo ključno za vršenje pritiska na međunarodnu zajednicu kako bi se ubrzalo traženje rješenja za rat u Bosni i Hercegovini.

Vezano za taj period nastala je i jedinstvena administrativna i politička inicijativa. Barcelona je 1995. godine, na Maragallov podsticaj, simbolično proglasila Sarajevo svojim „11. distriktom“ (Districte 11), dodajući ga postojećim deset gradskih okruga Barcelone. Već u februaru 1996. godine, neposredno po završetku rata, Barcelona je u Sarajevu otvorila ured pod okriljem Vijeća Evrope, čime je rođena Ambasada lokalne demokratije. Preko tog ureda koordinirana je višegodišnja posleratna rekonstrukcija i pomoć koja je stizala iz Katalonije.

Iako je u jesen 2007. godine obolio od Alzheimerove bolesti, Maragall nije prestao djelovati. Iste godine osnovao je fondaciju Fundació Catalunya Europa, te Fondaciju „Pasqual Maragall“, koja danas okuplja preko 130 stručnjaka posvećenih istraživanju i borbi protiv ove bolesti. Njegov pristup dijagnozi bio je lišen patetike, javno je ponavljao da ne postoje „oboljeli“, nego ljudi koji žive s Alzheimerovom bolešću, nastojeći ukloniti stigmu s tog stanja.

Odnos Pasquala Maragalla prema svijetu, bilo da je riječ o urbanističkom uređenju Barcelone, fotografisanju vlastitog nestajućeg pamćenja ili solidarnosti sa Sarajevom u danima opsade, prožet je istom idejom: služenjem čovječnosti. Njegova vezanost za Bosnu i Hercegovinu nije bila plod političke kalkulacije, nego izraz moralne odgovornosti prema gradu čije je stradanje prepoznao kao vlastito. I danas, kada se u Madridu izlažu fotografije njegovog privatnog svijeta, u Sarajevu se pamti njegov politički i ljudski gest koji je prešao granice Katalonije i uspostavio trajnu vezu između dva grada.