Najavom sigurnosno-tehnoloških aranžmana i otvoreno islamofobnom retorikom tokom posljednje posjete Tel Avivu, lider SNSD-a Milorad Dodik još jednom je potvrdio da spas od domaće ekonomske krize traži u radikalizaciji političkog diskursa. Izjednačavanjem unutrašnjepolitičkih odnosa u Bosni i Hercegovini s bliskoistočnim sukobom i uvozom teorija o “muslimanskoj ekspanziji”, Dodik u pragmatičnim krugovima izraelske i američke desnice nastoji obezbijediti diplomatske saveznike, istovremeno narušavajući ustavni poredak i međuetničku stabilnost u zemlji

Posljednji istupi Milorada Dodika iz Tel Aviva, propraćeni najavama sigurnosno-tehnoloških aranžmana i otvoreno islamofobnom retorikom, ne predstavljaju nikakav diplomatski presedan u njegovoj višedecenijskoj karijeri. Riječ je o pažljivo projektovanoj i dugoočekivanoj kulminaciji strategije kojom se bošnjački narod u Bosni i Hercegovini nastoji poistovjetiti s ekstremističkim pokretima na Bliskom istoku, a Republika Srpska brendirati kao navodni krićanski bedem pred imaginarnom “demografskom i političkom ekspanzijom muslimana”.

Potpuno bez ikakvih kočnica, lider SNSD-a poseže za već viđenim obrascem svesrpske ugroženosti, prepakovanim u savremene desničarske narative o regionalnom i globalnom sukobu civilizacija.

Dodikovo okretanje Izraelu nije od jučer. Decenijska historija njegovih odlazaka u Jerusalem pokazuje jasnu evoluciju od marginalnih lobističkih kontakata do pokušaja ugradnje u zvanične državne strukture Izraela.

Još u periodu kada je zvanični Sarajevo gradio izbalansirane i neutralne vanjskopolitičke relacije prema bliskoistočnom žarištu, Dodik je u Izraelu pronašao ideološkog sabrata u liku Avigdora Liebermana, nekadašnjeg šefa izraelske diplomatije i lidera radikalno desničarske stranke Yisrael Beiteinu. Od posjeta 2010. i 2012. godine, preko podrške premještanju ambasada, pa sve do najnovijih diplomatskih hodočašća u Tel Aviv, Dodik iznova primjenjuje identičan obrazac: ignoriranje zvaničnih institucija Bosne i Hercegovine i pokušaj uspostavljanja “paralelnih državnih veza” Republike Srpske.

Međutim, vrhunac te strategije dogodio se prilikom njegovog učešća na konferencijama posvećenim borbi protiv antisemitizma. Činjenica da političar koji kontinuirano negira genocid u Srebrenici koristi izraelske platforme kako bi predavao o stradanjima i antisemitizmu izazvala je oštre reakcije civilnog društva i vodećih jevrejskih publikacija poput The Jewish Chronicle.

Analitičari su taj nastup ocijenili kao ciničan pokušaj da se genocid i sudske presude potisnu iz međunarodnog diskursa, dok se istovremeno bošnjački narod lažno optužuje za “historijski antisemitizam” i organizaciju logora u Drugom svjetskom ratu, čime se direktno prekraja historija u kojoj su upravo bosanski muslimani, poput porodice Hardaga i Derviša Korkuta, spašavali Jevreje od Holokausta.

U tekstualnom predlošku s posljednjeg gostovanja u Tel Avivu, Dodik dovodi retoriku do usijanja. Izjednačavanje političkih zahtjeva za funkcionalnom i cjelovitom Bosnom i Hercegovinom sa djelovanjem Hamasa predstavlja prozirnu, ali opasnu konstrukciju.

Izjava u kojoj tvrdi da “muslimani u BiH bjesomučno, nerealno i iracionalno govore o Bosni kao svom prostoru” i da “žele ekspanziju na dio Republike Srpske”, direktno se naslanja na zapadnoevropske islamofobne desničarske teorije zavjere o “velikoj zamjeni stanovništva” (The Great Replacement). Kada Dodik kaže da “sve što u RS-u postoji pripada srpskom narodu” te da muslimani stvaraju iluzije kako bi “zavladali prostorom koji im ne pripada”, on zapravo vrši potpunu dehumanizaciju i depolitizaciju nepravoslavnog stanovništva.

Njegovo posmatranje Evrope kao prostora koji potpada pod “ogromnu konglomeraciju muslimana koji mijenjaju socijalni i ekonomski karakter kontinentalne zajednice” nije namijenjeno domaćoj javnosti radi običnog skupljanja poena u izbornoj kampanji. To je poruka koncipirana za zapadne desničarske krugove, MAGA pokret u Sjedinjenim Američkim Državama i vladajuće strukture u Izraelu, kojima se Dodik nudi kao neustrašivi “čuvar istočnih kapija hrišćanstva”.

Ova retorika služi još opasnijoj namjeri, historijskom revizionizmu koji agresiju na Bosnu i Hercegovinu, etničko čišćenje i genocid nastoji naknadno moralno i politički opravdati. U novom narativu koji se sve otvorenije gura u javnost, ratne operacije i zločini srpskih vojnih i političkih struktura iz devedesetih godina više se ne prikazuju kao projekat stvaranja etnički čistih teritorija, nego kao navodna “vizionarska samoodbrana” i “prva linija otpora” pred nadolazećom islamskom ekspanzijom.

Prema toj tezi, vojne snage koje su izvršile u Haagu presuđene zločine predstavljaju se kao neshvaćeni avangardni zaštitnici zapadne kršćanske civilizacije, koji su prepoznali “opasnost od islamskog terorizma” trideset godina prije nego što je Zapad postao svjestan tog izazova. Prepakivanjem velikosrpskog plana, ubojstava, logora i masovnih grobnica u ulogu “ranog upozorenja”, Dodik i njegovi ideološki krugovi pokušavaju skinuti historijsku i pravnu krivicu sa svojih prethodnika, nudeći međunarodnoj desnici opasan presedan u kojem se sistematski zločin opravdava navodnom višom geopolitičkom i civilizacijskom misijom.

Zašto zvanični Jerusalem i značajan dio konzervativnog establišmenta u Washingtonu dopuštaju Dodiku da koristi njihove govornice za širenje mržnje i destabilizaciju Balkana?

Odgovor leži u pragmatičnom i ciničnom presjeku geopolitičkih interesa. Suočena s rastućim kritikama Evropske unije i UN-a zbog vojne operacije u Gasi i naseljeničke politike na Zapadnoj obali, Vlada Benjamina Netanyahua aktivno traži bezuslovne diplomatske saveznike unutar evropskog prostora. U tom sklopu, autoritarni lideri poput nekada Viktora Orbana a sada Milorada Dodika pružaju apsolutnu podršku izraelskim vojnim i političkim potezima, ne postavljajući nikakva pitanja o međunarodnom pravu ili humanitarnim stanju.

Istovremeno, Dodikova najava o finansijskim paketima u oblastima sajber zaštite, policijske opreme i tehnologije nudi konkretnu komercijalnu korist izraelskom vojnorazvojnom sektoru. Za izvozno orijentiranu namjensku industriju, bliski odnosi s regionalnim liderima znače nove ugovore i nemetnut pristup novim tržištima bez suvišnih moralnih uslovljavanja.

Na drugoj strani Atlantika, Dodikova računica s američkim političkim spektrom u potpunosti se oslanja na desno krilo Republikanske stranke i populistički MAGA pokret. Povezujući bošnjačke političke aktere s bliskoistočnim ekstremizmom, Dodik nastoji u Washingtonu stvoriti percepciju da je Bosna i Hercegovina “neuspjeli multinacionalni eksperiment” pod stalnom prijetnjom radikalizma, čime pred zapadnom desnicom opravdava svoje secesionističke teznje i zahtjeve za demontažom institucija.

Ovakvo djelovanje donosi višestruke opasnosti po stabilnost zemlje i šireg regiona.

Prvo, kontinuirano uvođenje bliskoistočnog konflikta u unutrašnjopolitički prostor BiH unosi dodatnu polarizaciju u već krhke međuetničke odnose. Dodik namjerno stvara atmosferu opsadnog stanja među srpskim stanovništvom, predstavljajući komšije bošnjačke nacionalnosti kao potencijalnu bezbjednosnu prijetnju.

Drugo, najavljena saradnja u sektoru “cyber zaštite i bezbjednosti” na entitetskom nivou predstavlja izravan udar na ustavni poredak BiH. Vanjska politika, odbrana i obavještajne službe u isključivoj su nadležnosti državnih organa. Pokušaj uspostavljanja samostalnih bezbjednosno-tehnoloških veza s inostranim silama vodi ka formiranju paralelnih aparatâ sile van državne kontrole.

Konačno, Dodikovo “jahanje na talasu islamofobije” dugoročno narušava međunarodni položaj samog entiteta Republika Srpska. Pretvaranjem entiteta u trenažni poligon za radikalne geopolitičke narative, on trajno izoluje RS od ozbiljnih evropskih investicija i demokratskih partnera, ostavljajući je na milost i nemilost transakcijske diplomatije usko graničnih interesnih grupa u Tel Avivu i Washingtonu.