Austrijski novinar, pisac i preobraćenik na islam, Muhammad Asad, tokom svog boravka u Hidžazu susreo se sa šejhom Ahmadom as-Senussijem, vođom uticajnog senusijskog pokreta koji je živio u egzilu. Iz tog susreta proizašao je zadatak prožet ogromnom odgovornošću: prenijeti tajno pismo i lične poruke starom lavu pustinje, Omeru al-Muhtaru, koji je već dvije decenije pružao neustrašiv otpor italijanskim okupacijskim snagama

Svjetla mekkanske svakodnevice i miris u avlijama Velike džamije početkom 1931. godine činili su se beskrajno dalekim od surovog, barutom ogaravljenog pejzaža libijskog Jebel al-Akhdara. Pa ipak, sudbine tih dvaju prostora spojile su se u tajnoj misiji koja će ostati zabilježena kao jedan od najpotresnijih i najdostojanstvenijih epizoda u modernoj historiji islamskog svijeta.

Austrijski novinar, pisac i preobraćenik na islam, Muhammad Asad, tokom svog boravka u Hidžazu susreo se sa šejhom Ahmadom as-Senussijem, vođom uticajnog senusijskog pokreta koji je živio u egzilu. Iz tog susreta proizašao je zadatak prožet ogromnom odgovornošću: prenijeti tajno pismo i lične poruke starom lavu pustinje, Omeru al-Muhtaru, koji je već dvije decenije pružao neustrašiv otpor italijanskim okupacijskim snagama.

Asad, koji se od svog prelaska na islam 1926. godine intenzivno kretao Bliskim istokom i naposljetku nastanio u Saudijskoj Arabiji, gojio je duboko poštovanje prema senusijskom pokretu. U njegovim očima, to nije bila samo vojna ili politička organizacija, već najvjerniji odraz izvornog islamskog načina života viđen na višim geografskim širinama još od vremena prve generacije muslimana. Pokret je spajao duhovnu disciplinu, društvenu solidarnost i nepokolebljivu privrženost slobodi. Zbog toga je ponudu šejha Ahmada da otputuje u Kirenaiku i na licu mjesta procijeni šta se još može učiniti za borce prihvatio s osjećajem duboke počasti, svjestan da stupa na put s kojeg se mnogi nisu vratili.

Pripreme za ovaj poduhvat odvijale su se u strogoj tajnosti. Razmijenjena je povjerljiva korespondencija sa senusijskim štabom u Egiptu kako bi se osigurali sigurni kanali i tajna skloništa. Kada su posljednje pojedinosti utvrđene, Asad je krenuo na dugotrajno i iscrpljujuće putovanje. Put ga je vodio sjeverno preko Crvenog mora do Egipta, a odatle dalje na zapad prema libijskoj granici. Teren je bio izuzetno opasan: italijanske patrolne jedinice i izviđački avioni neprestano su pretraživali pustinjski pojas. Uprkos stalnoj prijetnji od otkrivanja, Asad i njegovi saputnici uspjeli su neopaženo preći granicu i doći do masiva Jebel al-Akhdar, Zelene planine, koja je služila kao prirodno utvrđenje ustanika.

Na tom krševitom terenu dočekali su ih borci. Deve, prilagođene pustinjskoj ravnici, zamijenjene su okretnim konjima za kretanje po planinskim stazama. Prije nego što su došli do samog vođe, Asad i njegovi pratioci morali su proći kroz niz rigoroznih provjera. Dvadesetogodišnje ratno iskustvo, prožeto izdajama i infiltracijama, naučilo je borce neprekidnom oprezu. Tek kada su se potpuno uvjerili u autentičnost delegacije, organizovan je susret u usjeku obraslom klekom.

U noći obasjanoj mjesečinom, Omer al-Muhtar stigao je na konju čija su kopita bila obmotana tkaninom kako bi se prigušio svaki zvuk. Asad je u svojim memoarima pedantno zabilježio taj historijski trenutak: sa svake strane starog vođe išao je po jedan borac, dok ga je pratila grupa prekaljenih ratnika. Pri silasku s konja, Muhtar se kretao s vidnim poteškoćama, jer je svega deset dana ranije bio ranjen u jednoj od borbi. Pod mjesečevim svjetlom pomolilo se krupno, srednje visoko tijelo, i lice uokvireno kratkom, snježno bijelom bradom. Duboko usađene oči odavale su čovjeka u kojem više nije bilo mjesta za iluzije, ali jeste za nesalomljivu hrabrost i tugu.

Sjedevši naspram Asada u tišini planinskog skrovišta, Muhtar je pažljivo pročitao pismo šejha Ahmada. Njegove prve riječi bile su lišene svake patetike, ali prožete dubokim mirenjem sa sudbinom: „Neka mu Bog podari dug život. Seyyid Ahmed piše lijepe stvari o tebi. Vidim da si spreman pomoći nam, ali vidim i to da nam niko osim Boga, Plemenitog, više ne može pomoći. Mislim da smo stigli do kraja vremena koje nam je dodijeljeno.“

Ideja s kojom je Asad došao, da se centar otpora premjesti u unutrašnjost, prema Kufri, već je bila izbrisana stvarnošću na terenu. Kufra je pala u ruke italijanskih snaga prije nego što je ta vijest uopće mogla doprijeti do Mekke. Geografski obruč oko ustanika se stezao, zalihe hrane i municije bile su pri kraju, a broj boraca spao je na šaku najvjernijih. Pa ipak, odustajanje nije bila opcija.

„Kao što vidiš, sine moj,“ nastavio je Muhtar, „zaista smo stigli do kraja našeg određenog vremena. Mi se borimo zato što moramo boriti za svoju vjeru i svoju slobodu, sve dok ne protjeramo neprijatelja s ove zemlje ili ne poginemo na tom putu. Drugog izbora nemamo. Mi pripadamo Bogu i Njemu se vraćamo. Naše žene i djecu poslali smo u Egipat kako, u trenutku kada nas Bog pozove u smrt, ne bismo imali razloga da se osvrćemo iza sebe.“

Asad je proveo još dvije noći u ustaničkom logoru, posmatrajući izbliza organizaciju, oskudne uslove i čeličnu disciplinu ljudi koji su znali da su osuđeni na propast, ali nisu odustajali od svojih principa. Razrađeni su i skicirani potencijalni pravci dostave pomoći, ali obojica su znali da su šanse za bilo kakav preokret svedene na minimum. Rastanak je bio tih i konačan, uz obostrano saznanje da se više nikada neće sresti na ovome svijetu.

Samo nekoliko mjeseci nakon ovog susreta, u septembru 1931. godine, teško ranjeni Omer al-Muhtar pao je u italijansko zarobljeništvo tokom jedne od borbi. Ubrzo nakon toga, pred očima vlastitog naroda, javno je obješen u Suluku. Njegovom smrću okončan je oružani otpor ali je susret u Zelenoj planini, sačuvan kroz zapise Muhammada Asada, ostao kao jedno od najpotresnijih svjedočanstava o dostojanstvu, vjeri i borbi koja ne pristaje na kompromise čak ni onda kada je kraj već na pomolu.

IZVOR: Bosna.hr, GZT