Nakon skoro sedam decenija od nasilnog prekida rada i potpunog rušenja njenog prvobitnog objekta, Ženska medresa „Bakije-hanume “ u Prijepolju ponovo predstavlja jedno od ključnih prosvjetnih i kulturnih žarišta Sandžaka. Priča o ovoj školi, od osmanskih temelja i uloge njenih predratnih učenjaka u odbrani naroda tokom Drugog svjetskog rata, pa sve do obnove 2009. godine, svjedoči o nesalomivoj memoriji jednog prostora i trijumfu obrazovanja nad historijskim lomovima
Magistrala koja vodi preko visokih planinskih prevoja od Pljevalja prema Prijepolju uvijek nosi posebnu vrstu tišine. Dok se točkovi probijaju kroz ceste Sandžaka, putnik biva uvučen u duboke misli o prirodi samog putovanja. Baš kao što se razlikuju ljudski karakteri, tako se razlikuju i metode kretanja kroz prostor i vrijeme. Svačiji ugao posmatranja je drugačiji, a samim tim i doživljaj puta varira od čovjeka do čovjeka. Ta raznolikost u uskoj je vezi s jedne strane s višekratnošću islama kao blagoslova, a s druge strane s fleksibilnošću ljudske prirode. Čovjek neizbježno osjeća uticaje onoga čime je uslovljen; u skladu sa svojom perspektivom tumači znakove i tragove pored puta, pretvarajući ih u putokaze koji ga vode kroz život. U tom smislu, svako putovanje nosi i svojevrsno sazrijevanje.
Činjenica da su klasični učenjaci u islamskoj tradiciji, koji su svoje primarno, vertikalno putovanje poduzimali kroz knjige i nauku, istovremeno bili majstori i ovog horizontalnog, fizičkog putovanja, proizlazi upravo iz te neraspletive isprepletenosti dvaju vidova spoznaje.
Međutim, načini putovanja ne razlikuju se samo među različitim ljudima, već se mogu mijenjati i kod pojedinca u različitim životnim dobima. Često se citira stara izreka da dvoje na putu štiti kako od nepredvidivosti samovanja, tako i od neprikladnosti mnoštva. Iako u toj mudrosti ima nesporne istine, u posljednje vrijeme sve više naginjem putovanju u samoći. Element nepredvidivosti u solo putovanjima zaista postoji, ali upravo on omogućava putniku da ga grad i njegovi stanovnici u potpunosti osvoje. Kada putujete sami, ranjivi ste, ogoljeni i jedinstveni u očima mještana, što stvara izuzetno privlačne uslove za iskren i dubok susret. Drugi saputnik, ma koliko bio kompatibilan, nerijetko djeluje poput nevidljivog zida koji sprječava to potpuno prožimanje sa sredinom. Umjesto usmjeravanja pažnje na sam put, na grad, njegove prostore i ljude, putovanje u dvoje prečesto se pretvori u preplitanje zajedničkih uspomena i internih razgovora para, dok stvarni duh mjesta ostaje po strani.
Sa tim mislima zabilježenim u bilježnici, stigao sam u Prijepolje. Moj domaćin bio je profesor Nadir Dačić, čovjek u čijoj sam kući boravio već nekoliko puta i čije gostoprimstvo predstavlja najbolji primjer sandžačkog duha. Ono što me godinama neodoljivo privlači Sandžaku i zbog čega mu se iznova vraćam jeste ta specifična toplina, dobrota i otvorenost ovdašnjih Bošnjaka, sama tkanina njihovog karaktera. Svakako, tradicija ugošćavanja izražena je i kod Albanaca i kod naroda u Anadoliji, ali sandžački Bošnjaci u tom pogledu zaista predstavljaju posebnu kategoriju.
Profesor Dačić nije samo predusretljiv domaćin, već i ključna figura u oblikovanju intelektualnog i vjerskog života grada, a ujedno i osnivač i direktor obnovljene Ženske medrese “Bakije-hanume”. Stoga je sasvim prirodno što je priča o ovoj školskoj ustanovi, sa svom svojom fascinantnom i burnom historijom, bila glavna tema naših razgovora, kako za porodičnim stolom, tako i tokom šetnji prijepoljskim ulicama.
Historijski korijeni ove prosvjetne ustanove sežu duboko u osmansku epohu. Kada je čuveni putopisac Evlija Čelebi posjetio Prijepolje 1664. godine, zabilježio je postojanje triju medresa u gradu. Dva stoljeća kasnije, 1863. godine, rad ovih pojedinačnih obrazovnih žarišta objedinjen je pod jednim krovom, kada je u Šarampov mahali, neposredno uz most Fatih Sultan Mehmeda i na temeljima nekadašnje Ibrahim-pašine tekije u Pašinoj ulici, podignuta velika zajednička zgrada. U zvaničnim dokumentima i administrativnim spisima sve do obrazovne reforme 1936. godine ova ustanova bila je ubilježena pod jednostavnim nazivom Prijepoljska medresa.
Prekretnica u razvoju škole dogodila se u posljednjoj četvrtini 19. stoljeća. Zbog povećanog broja učenika i potrebe za proširenjem prostora, zgrada je temeljito renovirana i nadograđena za još jedan sprat. Cjelokupne radove finansirala je Bakija-hanuma, za koju se vjeruje da je bila kćerka hercegovačkog valije Selim-paše i jedna od najuticajnijih i najbogatijih dobročiniteljki u gradu. U znak trajne zahvalnosti prema njenom zadužbinarstvu, medresa je tokom reformskih procesa 1936. godine i zvanično ponijela njeno ime. Obnova nije bila samo graditeljska; u dotadašnji nastavni plan i program, koji se sedam decenija oslanjao primarno na tradicionalne vjerske nauke, uvedeni su novi predmeti poput matematike i bosanskog jezika. Nakon završetka ove škole, svršeni medresanti odlazili su na više studije u Istanbul, Kairo ili Sarajevo, da bi se po povratku u rodni kraj stavljali na raspolaganje zajednici kao službenici u strukturama Islamske zajednice, muftijstvima, šerijatskim sudovima i vakufskim direkcijama.
Posebno poglavlje u historiji ustanove čini period Drugog svjetskog rata i otpora fašizmu između 1941. i 1945. godine. Diplomci Prijepoljske medrese odigrali su presudnu ulogu u odbrani lokalnog stanovništva od četničkih jedinica. Koristeći ratni haos i njemačku okupaciju, četnički komandant Draža Mihailović izdao je 20. decembra 1941. godine instrukciju koja je eksplicitno pozivala na čišćenje Sandžaka od muslimanskog življa. Uslijedili su masovni zločini pod vođstvom Pavla Đurišića, Baje Stanišića i Rada Korde nad hiljadama Bošnjaka u Priboju, Pljevljima i Bijelom Polju.
Da Prijepolje ne doživi sudbinu potpunog stradanja i masakra, najaslužnije su bile lokalne samoorganizovane muslimanske milicije pod vođstvom upravo diplomaca i vjerskih učenjaka kao što su Alija Aginčić, Murad Šećeragić, Ahmed Salihbegović, Ćamil Čičić i Husein Rovčanin. Mnogi pripadnici ovih odbrambenih snaga kasnije su se priključili partizanskom pokretu ili su nakon rata stradali pod komunističkim režimom.
Uprkos toj zaslužnoj ulozi, sudbina same zgrade medrese bila je tragična. Rad škole nasilno je prekinut 1941. godine, da bi u periodu socijalističke Jugoslavije, tačnije 1956. godine, objekat bio potpuno porušen do temelja, zajedno sa bogatom bibliotekom i cjelokupnom arhivskom građom. Zbog tog čina urbicida i kulturocida, pronalaženje fotografija ili dokumenata iz osam decenija kontinuiranog rada škole danas predstavlja izuzetno težak istraživački zadatak.
Ipak, iako je fizička zgrada bila oborena, medresa je nastavila da živi u usmenom predanju, sjećanjima i pričama koje su djedovi i očevi prenosili mlađim naraštajima. Želja za njenom obnovom tinjala je decenijama, da bi početkom 2000-ih godina san počeo da se pretvara u stvarnost. Ugledni prijepoljski bračni par, Kemal-beg i Paša-hanuma Mugajević, želeći da ostave trajno dobro iza sebe i osiguraju da se njihova knjiga dobrih djela ne zatvori ni nakon smrti, poklonili su u decembru 2000. godine svoju porodičnu kuću sa dvorištem pored Mahmut-begove džamije Odboru Islamske zajednice Prijepolje.
Na temelju te plemenite geste i iskrenog nijeta bračnog para Mugajević, započeo je poduhvat obnove prosvjetnog žarišta. Pritisak javnosti i naroda bio je ogroman, prvenstveno zbog prijeke potrebe za obrazovanjem ženske omladine u regiji. Pod vođstvom glavnog imama Nadira Dačića, uz svesrdnu pomoć Huseina Kansua (Čulahovića) i brojnih dobročinitelja iz Turske i dijaspore, kamen temeljac za novu medresu položen je 2006. godine uz prisustvo visokih zvanica. Nakon tri godine intenzivne gradnje i iščekivanja, drugog septembra 2009. godine, u klupe obnovljene Ženske medrese “Bakije-hanume” sjela je prva generacija od 14 učenica, čime je obrazovni nit ponovo uspostavljena nakon punih 68 godina prekida.
Danas priča o medresi ispisuje svoja najljepša poglavlja. Škola je koncipirana isključivo kao ženska medresa i od 2009. godine do danas iznjedrila je više od 150 diplomantica. Većina ovih mladih žena nastavila je visoko obrazovanje na raznim fakultetima u Turskoj, Srbiji te Bosni i Hercegovini. Nastavni plan i program obuhvata široku lepezu predmeta, od tradicionalnih poput kiraeta, akaida, fikha, akhlaka, islamske historije i arapskog jezika, do općeobrazovnih i naučnih disciplina kao što su bosanski, engleski i turski jezik, matematika, informatika, historija, geografija i tjelesni odgoj. Po svom stepenu i kvalitetu, ova diploma u potpunosti je ekvivalentna srednjim školama tipa imam-hatip.
Završavajući boravak u Prijepolju i posmatrajući učenice kako dostojanstveno ulaze u medresu, čovjek ne može a da ne pomisli kako prostori i građevine posjeduju sopstvenu memoriju i sudbinu. Priča o medresi nije samo hronika jedne zgrade ili jedne školske ustanove; ona je živopisno svjedočanstvo o tome kako identitet i kolektivna svijest jednog naroda mogu nadživjeti rušenja, zabrane i decenijske šutnje, obnavljajući se iznova onda kada to historijski tokovi konačno dozvole.
IZVOR: GZT
