Savremeni svijet, iako duboko obuzet procesima sekularizacije, ne prestaje postavljati jedno te isto pitanje koje odjekuje već više od dva milenija. Svakih nekoliko mjeseci na policama knjižara osvanu nova djela posvećena Isusu, od onih koja u njemu vide revolucionara, preko spisa koji u njemu prepoznaju isključivo vjerskog reformatora, pa sve do radova koji pokušavaju dokučiti prirodu njegovih čudotvornih iscjeljenja

Ova neumorna izdavačka produkcija ne svjedoči samo o historijskoj znatiželji, nego i o neusahloj čovječanstva u potrazi za smislom. Ipak, široka čitalačka publika prečesto biva prepuštena štivu koje je opterećeno pretjeranom subjektivnošću ili je, pak, podređeno puko senzacionalizmu. Da bi se izašlo iz tog zatvorenog kruga polemika i skandala, namiče se potreba za racionalnim, smirenim i uravnoteženim pristupom čiji je cilj rasvijetliti historijskog Isusa na temelju provjerljivih činjenica, tekstualnih analiza i najnovijih arheoloških otkrića.

Uloga historičara pri tome nije da arbitrira u pitanjima vjere, niti da potvrđuje ili negira metafizičke koncepte. Njegov zadatak jeste ukrštanje pisanih izvora, vaganje historiografske građe i sagledavanje materijalnih tragova koje arheologija neprikosnoveno iznosi na vidjelo. Historičar se mora zaustaviti na pragu misterije, poštujući je i prepuštajući svakom pojedincu slobodu ličnog tumačenja u skladu s vlastitim uvjerenjima. Van njegovih dometa ostaju pitanja poput egzorcizma, čuda te naravno, samog misterija Utjelovljenja ili Uskrsnuća.

Nauka ne može materijalno dokazati niti opovrgnuti da li je vode u Galileji pretvorena u vino, da li su se hljebovi pomnožili na obalama Galilejskog jezera, ili je pak slijepac u Jeruzalemu zadobio vid. Ono što historičar može i mora jeste analizirati izvore koji govore o čovjeku koji je pokrenuo događaje što su zauvijek izmijenili tok civilizacije.

Kada se izuzmu četiri kanonska evanđelja koja priznaju kršćanske crkve, pisani tragovi o Isusovom životu iz vanjskih, nekršćanskih izvora prilično su skromni, ali historijski izuzetno dragocjeni. O njemu nalazimo kratke zapise kod rimskih pisaca poput Tacita, Plinija Mlađeg i Svetonija. Međutim, najvažniji svjedok jeste judaistički historičar sa rimskim građanstvom, Flavije Josip, koji krajem prvog stoljeća u svom djelu Jevrejske starine bilježi zapis u kojem stoji da je u to vrijeme živio mudar čovjek po imenu Isus, čije je držanje bilo pravedno i kojeg su smatrali punim vrlina.

Josip spominje kako su mnogi Jevreji i pripadnici drugih naroda postali njegovi učenici, te kako ga je Poncije Pilat osudio na raspeće, ali su njegovi sljedbenici nastavili širiti njegovo učenje, tvrdeći da im se ukazao živ tri dana nakon pogubljenja.

Slično tome, Babilonski Talmud, koji sintetizira tradiciju ranih stoljeća judaizma, spominje „Yešua ha-Nocrija“ (Isusa Nazarećanina), navodeći da je bio obješen uoči Pashe jer je „činio čarobnjaštva i zavodio Izrael“. Uprkos svojoj polemičkoj i kritičkoj intonaciji, ovi tekstovi neobori su dokaz da Isus nije bio mit ili plod mašte, kako su to pojedini autori pokušavali dokazati tokom devetnaestog stoljeća. Čak ni rimski filozof Cels, jedan od najžešćih anticrkvenih polemičara iz drugog stoljeća, nikada nije osporavao historijsko postojanje Isusa; njegova je oštrica bila usmjerena isključivo protiv tvrdnji o Uskrsnuću. Danas u naučnim krugovima ne postoji nijedan ozbiljan historičar koji dovodi u pitanje fakticitet Isusovog historijskog postojanja.

S druge strane, takozvana apokrifna evanđelja, spisi koji su nastajali stoljeće, dva ili tri nakon kanonskih tekstova, pružaju malo stvarne građe za rekonstrukciju historijskog života. Često prožeti legendom, egzotičnim čudima i esoteričnim gnostičkim doktrinama koje su strane ranom kršćanskom učenju (poput tvrdnji iz Evanđelja po Tomi ili spisa prožetih gnostičkim prezirom prema materijalnom svijetu), ovi spisi više govore o vjerskim strujanjima u kasnijim stoljećima nego o samom Isusu. Čuveno Evanđelje po Judi, koje je izazvalo senzaciju u javnosti prilikom objavljivanja 2006. godine, nastalo je najmanje 150 godina nakon Isusove smrti unutar specifične sekte i predstavlja mistički tekst bez ikakve historijske vrijednosti za rekonstrukciju prvog stoljeća.

Za razliku od njih, četiri kanonska evanđelja, po Mateju, Marku, Luki i Ivanu, nastala su znatno ranije, uglavnom tokom šezdesetih godina prvog stoljeća, u vrijeme kada su još uvijek bili živi mnogi očevici događaja. Iako ta evanđelja nisu historijski izvještaji u savremenom smislu riječi, nego vjerski spisi čiji je primarni cilj bio širenje vjere, historičar ih ima pravo analizirati kao dokumente svoga vremena. U društvu u kojem je usmena predaja bila dovedena do savršenstva zahvaljujući strogo razrađenim rabinskim tehnikama pamćenja, strog nadzor ranih apostolskih zajednica garantovao je visok stepen pouzdanosti prenesenih riječi i događaja.

Dok su Marko i Luka pisali na temelju sakupljenih svjedočanstava, Evanđelje po Ivanu predstavlja djelo direktnog očevica, jeruzalemskog sveštenika koji je bio prisutan uz Isusa tokom njegovog javnog djelovanja, što objašnjava izuzetnu preciznost topografskih i hronoloških detalja u njegovom tekstu.

Pitanje Isusovog porijekla i rođenja oduvijek je bilo obavijeno kompleksnim historijskim i teološkim pitanjima. Dok je tvrdnja o djevičanskom rođenju temelj kršćanskog vjerovanja, sa historiografske tačke gledišta zanimljivo je kako su već rani protivnici pokreta pokušavali tu tvrdnju iskoristiti za diskreditaciju, optužujući Isusa za nezakonito rođenje. Rimska polemička tradicija, koju je zabilježio i Cels, širila je priču o Marijinom preljubu s rimskim vojnikom po imenu Panthera (što je vjerovatno bila pogrdna igra riječima nastala od grčke riječi parthenos – djevica).

Međutim, arheološka otkrića iz 1967. godine, kada je u rukopisima s Mrtvog mora pronađen takozvani Hramski svitak, bacila su novo svjetlo na shvatanje djevičanstva u tadašnjem judaizmu. Iz tekstova je vidljivo da su unutar pojedinih jevrejskih zajednica postojali zavjeti trajne čednosti i posvećenosti Bogu čak i unutar bračne zajednice, što pokazuje da koncept djevičanskog zavjeta nije bio potpuno stran duhovnom miljeu onoga doba.

Što se tiče samog imena, Ješua je bilo jedno od najčešćih imena u Judeji i Galileji tog vremena. Radi se o skraćenom obliku biblijskog imena Jehošua (Jošua), što u prevodu znači „Bog spašava“. Kada je pak riječ o datumu rođenja, historičari se slažu da se ono sigurno nije dogodilo 25. decembra prve godine naše ere. Taj je datum tek u četvrtom stoljeću odredio papa Liberije kako bi kristijanizirao paganski praznik zimskog solsticija. Na temelju savremenih astronomskih proračuna, ali i glinenih tablica pronađenih u Mesopotamiji, danas se smatra najvjerovatnijim da je Isus rođen oko sedme godine prije nove ere. Te godine se na nebu dogodila izuzetno rijetka i sjajna konstelacija, trostruka konjunkcija Jupitera i Saturna u sazviježđu Riba, što u potpunosti odgovara opisu zvijezde koja se pojavljivala i nestajala, a o kojoj izvještava Evanđelje po Mateju.

Isus je poticao iz male, izuzetno pobožne zajednice koja je gajila predanje o svom porijeklu od kralja Davida. Ti takozvani Nazorejci doselili su se u Galileju u drugom stoljeću prije nove ere i osnovali selo Nazaret (od hebrejske riječi necer, što znači „izdanak“ ili „ijedro“), čuvajući vjeru da će se iz njihovog roda pojaviti obećani Mesija. Pitanje njegovih „braće i sestara“, koje se spominje u tekstovima, objašnjava se semitskim jezičkim naslijeđem u kojem ista riječ (’ah) označava brata, polubrata, rođaka ili bliskog srodnika.

Tako se za Jakova, koji se u evanđeljima naziva Isusovim bratom i koji je kasnije postao prvi jeruzalemski biskup, iz historijskih spisa drugog stoljeća jasno vidi da je bio sin Klope, brata Josipovog, što ga čini Isusovim rođakom. Sam Josip, u evanđeljima opisan kao tektôn, nije bio puki siromašni stolarija, nego graditeljski radnik, zanatlija koji je zajedno s mladim Isusom vjerovatno radio na velikom graditeljskom poduhvatu toga doba, obnovi obližnjeg grada Seforisa.

Kada je otišao na rijeku Jordan da primi krštenje od Ivana Krstitelja, Isus je bio duboko ukorijenjen u vjeru i tradiciju svoga naroda. Ubrzo nakon toga započinje svoje samostalno djelovanje kao rabbi – učitelj – ali rabbi koji se potpuno razlikovao od tadašnjih vodećih vjerskih škola: fariseja, saduceja i esena. Okružen ne samo Dvanaestoricom apostola, nego i širokim krugom sljedbenika među kojima su značajnu ulogu imale i žene, Isus se kretao između Galileje i Jeruzalema, najčešće boraveći u Kapernaumu, gdje su arheolozi 1968. godine otkrili temelje kuće koja je pripadala njegovom učeniku Petru.

Njegovo učenje nije se moglo svesti na jednostavnu etiku blagosti i bratske ljubavi kakvu su propovijedali pojedini farisejski mudraci toga vremena. Isus je otišao korak dalje, pozivajući na ljubav prema neprijateljima i navješćujući ne samo ispunjenje Zakona, nego i njegovo unutrašnje prevazilaženje. Poruka iznesena u Govoru na gori tražila je potpunu preobrazbu ljudskoga srca. Umjesto spoljašnjih obreda čišćenja i prinosa žrtava u Hramu, Isus je stavljao naglasak na unutrašnju namjeru.

Stupanj autoriteta s kojim je nastupao bio je bez presedana. Izgovarajući riječi: „Mojsije vam je rekao… a ja vam kažem…“, on je preuzimao ulogu kakvu nijedan prorok prije njega nije imao. Još veći sablazan za njegove savremenike predstavljala je činjenica da se Bogu obraćao s nevjerovatnom bliskošću, oslovljavajući ga aramijskom riječju Abba (Oče, Tata), te što je sebi uzeo za pravo da prašta grijehe, čin koji je u tadašnjem judaizmu bio rezerviran isključivo za Boga.

U tom kontekstu, Isus se postavio kao jedini posrednik između Boga i ljudi. Da bi potvrdio svoje poruke, tvorio je čudotvorne znakove, iscjeljivao bolesne i vraćao nadu potlačenima, što je u narodu izazvalo val oduševljenja i učvrstilo vjeru da se među njima pojavio dugoočekivani Osloboditelj.

U političkom smislu, Judeja i Galileja su u to vrijeme bile pod surovom rimskom okupacijom. Narod je s nestrpljenjem očekivao Mesiju koji će biti ratnik i osloboditelj, sposoban da mačem protjera rimske legije. Međutim, Isus je izbjegavao politički obojenu titulu Mesije, radije koristeći tajnoviti izraz „Sin Čovječiji“, preuzet iz književne tradicije proroka Danijela. Taj izraz nije označavao zemaljskog vladara, nego nebesku figururu koja će doći na kraju vremena da sudi svijetu, čime je Isus izmakao iz zamke političkog radikalizma svoga doba.

Isusovo djelovanje ubrzo ga je dovelo u direktan sukob s vjerskim i političkim elitama Jeruzalema. Za farizeje, njegove tvrdnje o vlastitom božanskom autoritetu bile su nedopustivo bogohuljenje. Za saduceje, koji su pripadali bogatom svećeničkom staležu i upravljali Hramom, Isus je predstavljao direktnu prijetnju nakon što je istjerao trgovce iz hramskog dvorišta i time ugrozio njihove finansijske i političke interese. Nakon iscjeljenja Lazara i masovnog oduševljenja koje je to izazvalo u narodu, ove dvije obično suprotstavljene grupe sklopile su savez s ciljem da ga uklone.

Historiografska analiza pokazuje da protiv Isusa nije vođen formalni jevrejski proces pred punim sastavom Sanhedrina (Velikog vijeća). Propisi su izričito zabranjivali zasjedanje tog tijela uoči velikih praznika poput Pashe. Zapisi iz Evanđelja po Ivanu otkrivaju da se radilo o neformalnim ispitivanjima pred bivšim velikim sveštenikom Hanom i njegovim krugom. Njihov cilj nije bio da mu sami presude, nego da ga predaju rimskom upravitelju Pontiju Pilatu kao političkog pobunjenika i samoproglašenog kralja, jer je jedino rimska vlast imala ius gladii, pravo izricanja smrtne kazne.

Pravi proces vođen je u rezidenciji rimskog namjesnika. Poncije Pilat, brutalan i ciničan vladar, isprva je shvatio da Isus ne predstavlja realnu vojnu ili političku prijetnju rimskoj vlasti („Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta“). Pilat je pokušao izbjeći pogubljenje, ne iz samilosti, nego iz prezira prema jevrejskim svećeničkim vođama.

Međutim, načeo ga je politički pritisak. Budući da je godinu dana ranije pretrpio ukor od cara Tiberija zbog postavljanja paganskih simbola u Jeruzalemu, Pilat si nije mogao priuštiti novu optužbu da štiti čoveka koji se proglašava kraljem i time prkosi caru. Uoči Pashe, trećeg aprila 33. godine naše ere, Pilat je popustio pod pritiscima i osudio Isusa na smrt raspećem. Na križ je dao postaviti natpis: „Isus Nazarećanin, kralj jevrejski“, što je bila zvanična rimska formulacija za pogubljenje političkog agitatora.

Historijsko istraživanje zaustavlja se pred činjenicom praznog groba, koji su u nedjeljno jutro otkrili njegovi učenici, i pred povojima koji su ostali u pećini. Historičar može pedantno zabilježiti svjedočanstva onih koji su tvrdili da su ga vidjeli živog nakon smrti, od Marije Magdalene, preko apostola, pa sve do skupine od više od pet stotina ljudi o kojima piše apostol Pavle. Ali na samom pragu Uskrsnuća historijska nauka polagano ustupa mjesto drugom domenu ljudskog duha. Pitanje ko je uistinu bio čovjek iz Nazareta ostaje historijski utemeljeno u činjenicama njegovog doba, ali konačni odgovor na njegovu tajnu ostavljen je svakom čitaocu i pojedincu na volju i lični izbor.

IZVOR: Bosna, hr, GEO Histoire