Abdurrešid Ibrahim-efendija bio je čovjek čija životna biografija spaja sibirske tamnice, osmanske vojne frontove i rađanje prve muslimanske zajednice u Japanu. Od borca za prava muslimana u carskoj Rusiji do prvog imama tokijske džamije, ovaj neumorni putnik i mislilac ostavio je neizbrisiv trag na rubovima islamskog svijeta
Nije bilo novinskih izvještaja s prve stranice, niti masovnih okupljanja, ali vijest koja se 17. augusta 1944. godine prolomila kroz radijske prijemnike širom Japana nosila je specifičnu, historijsku težinu. Državni radio NHK tog je dana prvi put u svojoj historiji primijenio protokal rezervisan isključivo za najviše državne velikodostojnike kako bi objavio smrt jednog muslimana.
Za nekoliko hiljada japanskih preobraćenika i doseljenika, bio je to trenutak duboke žalosti. Preminuo je Abdurrešid Ibrahim-efendija, čovjek koji je svoj životni put započeo borbom za prava muslimana u carskoj Rusiji, a okončao ga na drugom kraju „starog svijeta”, vodeći prvu džamiju u Tokiju.
Ovu neobičnu i silovitu biografiju najbolje je u stihove pretočio čuveni osmanski pjesnik Mehmet Akif Ersoy u poemi „Na minberu Süleymaniye”. Opisujući stamenog starca bijele brade i bijelog turbana, dostojanstvenog čela i blagog lica koje zrači poput punog mjeseca, Ersoy nije opisao samo vjerskog učenjaka, već i neumornog čovjeka od akcije čiji je život sažeo ključne političke i društvene lomove kasnog 19. i prve polovine 20. stoljeća.
Rođen 1857. godine u mjestu Tara u blizini sibirskog grada Tobolska, u porodici oca porijeklom iz Buhare i majke učiteljice, Abdurrešid Ibrahim-efendija je od malih nogu bio osuđen na putovanja. Sa sedam godina odlazi u internat, da bi ubrzo nastavio školovanje u muslimanskom selu Elmen u Orenburgu. Četiri godine provedene u tom okruženju, obilježene pritiscima i teškim uslovima, trajno su oblikovale njegovu borbenu prirodu. Ostavši siroče u četrnaestoj godini, poveo je dvije godine mlađeg brata u Kazanj i upisao medresu Kışkar, izdržavajući se teškim radom.
U vrijeme izbijanja Osmansko-ruskog rata uhapšen je pod izgovorom da mu je istekao pasoš. Provodeći gotovo godinu dana u zatvoru, Abdurrešid je prikupljao svjedočanstva muslimanskih i turskih zarobljenika, što će kasnije posliti kao građa za njegovu knjigu „Zatvorske tajne”. Nakon puštanja na slobodu davao je privatne časove, ali ga je želja za širim vidicima 1879. godine odvela u Istanbul, a potom u Hidžaz.
U Medini je proveo pet godina proučavajući fikh, tefsir, kiraet, hadis, ali i arapski i perzijski jezik, da bi se po sticanju idžazeta vratio u rodnu Taru i posvetio reformi medresa. Zbog svog obrazovnog rada i povezivanja ruskih muslimana s obrazovnim centrima u Istanbulu, ubrzo je postao prepoznatljivo ime širom Ruskog Carstva.
Ruske vlasti su njegove aktivnosti smatrale opasnim, no restrikcije nisu zaustavile njegov uspon. U Orenburgu je imenovan za kadiju, a potom u Sankt Peterburgu traži audijencije kod carskih ministara kako bi se izborio za prava muslimanske manjine. Kada su pregovori propali, otišao je u Istanbul, odakle je krijemčario svoje knjige natrag u Rusiju, podstičući vjersku svijest i migracijske procese iz Sibira prema Anadoliji.
Na svoje prvo veliko putovanje krenuo je 1897. godine. Tokom tri godine obišao je regije od Egipta i Francuske, preko Bugarske do Istočnog Turkestana, Mongoliije i Mandžurije, dospjevši konačno do Japana. Opčinjen japanskim narodom i njihovom kulturom, započeo je prve misionarske aktivnosti, ali ga je pritisak ruske diplomatije primorao na povratak u domovinu.
U Sankt Peterburgu pokreće časopis Mir'at kako bi skrenuo pažnju na položaj ruskih muslimana. Njegov rad ponovo iziskuje reakciju Ruske ambasade u Istanbulu, pa biva izručen i deportovan u Odesu. Po izlasku na slobodu vraća se u prijestolnicu i preuzima ulogu političkog predstavnika ruskih muslimana. Kada mu je carska policija zatvorila štampariju, ponovo kreće na put. Porodicu smješta u Kazanj, a sam preduzima višegodišnju turneju po Dalekom istoku i Bliskom istoku. Prošao je kroz Mongoliju, Indiju, Mandžuriju, Koreju, Japan, Kinu i Hidžaz, prije nego što se vratio u Istanbul. Svoja zapažanja objavio je u kapitalnom radu „Islamski svijet”, koji je izlazio u nastavcima u uticajnom listu Sırat-ı Müstakim.
Među svim zemljama koje je posjetio, Japan je u njegovim očima zauzimao posebno mjesto. Kako bi se suprotstavio zapadnom misionarskom uticaju u toj zemlji, osnovao je Društvo za odbranu Azije. Po povratku u Istanbul uputio je pismo sultanu Abdulhamidu II predlažući slanje zvanične islamske delegacije u Tokio. Iako je ta inicijativa ostala bez realizacije zbog tadašnjih geopolitičkih okolnosti, Abdurešid nije odustajao.
Izbijanje Italijansko-turskog rata u Tripolitaniji odvodi ga na prvu liniju fronta. Prešao je pustinju Saharu, priključio se borcima i dijelio fetve kojima je pozivao narod na otpor. Po povratku u Istanbul držao je predavanja i predvodeći sermons objašnjavao situaciju s ratišta. Kada su ruske snage prodrle prema Sarıkamışu, odlazuje u tu regiju, a potom kao član Društva za zaštitu prava muslimanskih turskih naroda Rusije putuje po Evropi. Na Konferenciji naroda u Lausannei zastupao je interese ruskih muslimana, dok je u Njemačkoj pokrenuo novine namijenjene rusko-muslimanskim ratnim zarobljenicima.
Nakon višegodišnjih putovanja po Rusiji, Egiptu i Meki, Abdurrešid Ibrahim-efendija se 1934. godine trajno nastanjuje u Tokiju. Tamo je okupiljao muslimanske izbjeglice iz Kazanjskog kraja koji su prebjegli pred Boljševičkom revolucijom i intenzivirao rad na širenju islama. Iz tog perioda datira i njegova saradnja s čuvenim japanskim misliocem Toshihikom Izutsuom, kojem je predavao arapski jezik i pomagao u prvim naučnim izučavanjima islama.
Kruna njegovog višedecenijskog rada na Dalekom istoku bila je izgradnja džamije u Tokiju, projekat u koji je uložio ogromnu energiju. Nakon završetka gradnje preuzeo je dužnost prvog imama te džamije. Čovjek koji je svoj život započeo borbom za prava oprepresovanih muslimana u carskoj Rusiji, prešao je čitav poznati svijet i preminuo u Tokiju 17. augusta 1944. godine, ostavljajući iza sebe neumorno djelo koje je trajno povezalo islamski svijet i Japan.
IZVOR: Bosna.hr, GZT
