Zanimljivo je da se u arapskim i osmanskim pisanim izvorima sve do polovine 17. stoljeća nije precizno navodila tačna lokacija njenog mezara, iako su lokalni stanovnici, kako muslimani tako i kršćani, mjesto odvajkada poštovali pod nazivom Grob stare žene. Tek putopisci poput Cornelisa van Bruyna krajem 17. stoljeća i monaha Maritija u drugoj polovini 18. stoljeća detaljno bilježe značaj i tačan položaj ovog svetišta

Da bi se u potpunosti razumjela duhovna i historijska težina Kipra, potrebno je zakoračiti u Tuzlu pored Larnake, na samo obrubište slanog jezera gdje se uzdiže jedno od najvažnijih svetišta islamskog svijeta. Ono što je Ebu Ejjub el-Ensari za Carigrad i Istanbul, duhovni pečat utisnut stoljećima prije samog osvajanja, to je Umm Haram za Kipar. U osmanskoj tradiciji ostala je zapamćena jednostavno kao Hala Sultan, ime nastalo iz poštovanja prema arapskoj riječi za tetku, jer su se podanici Carstva ustručavali oslovljavati je samo ličnim imenom. Njena sudbina i njen mezar u blizini Larnake nisu samo nijemi spomenik jednog vremena, već trajni simbol i duhovna tapija koja je sušnim, žarkim predjelima mediteranskog ostrva dala sasvim novo značenje.

Umm Haram bint Milhan rođena je u Medini i pripadala je plemenu Hazredž. Bila je jedna od prvih stanovnica Medine koje su prihvatile islam, ali njena veza sa Poslanikom bila je znatno dublja od obične odanosti. Prema historijskim i rodoslovnim zapisima, Poslanikova majka Amina i Hala Sultan bile su sestre po mlijeku, zbog čega ju je Božiji Poslanik oslovljavao riječima koje su ostale urezane u historiju, moja majka nakon moje majke.

Hadiska predanja bilježe da je Poslanik prilikom posjeta džamiji u Kubi redovno svraćao u njen dom, tu ručao, odmarao se u ugodu dana i predvodio molitve. Iz te bliskosti nastalo je i čuveno predanje koje će usmjeriti ostatak njenog života. Tokom jednog poslijepodnevnog odmora u njenoj kući, Poslanik se probudio sa osmijehom na licu. Kada ga je Umm Haram upitala zašto se smiješi, odgovorio je da su mu u snu prikazani pripadnici njegovog ummeta koji se, radi širenja vjere, otiskuju na Sredozemno more poput kraljeva na prijestoljima. Čuvši te riječi, Umm Haram ga je zamolila da dovi kako bi i ona bila među njima, što je Poslanik i učinio, najavivši joj da će doživjeti upravo taj pomorski pohod.

Godine su prolazile, a Umm Haram je, unatoč poodmakloj dobi, aktivno učestvovala u životu mlade zajednice. Sa svojim suprugom učestvovala je u bitkama na Hunejnu i Uhudu, pomažući ranjenicima, nosila zalihe i brinula o borcima, a kasnije je pratila islamsku vojsku i u pohodima na Šam. Ipak, u njenom srcu neumorno je živjela želja za Mediteranom i mučeništvom koje joj je prorečeno. Ta prilika ukazala se u vrijeme halife Osmana.

Godine 648. organizovana je prva pomorska ekspedicija u historiji islama, usmjerena prema Kipru koji se tada nalazio pod vizantijskom kontrolom. Vojska sastavljena isključivo od dobrovoljaca okupila je neka od najzvučnijih imena tog doba, među kojima su bili Ebu Zer el-Gifari, Ebu Derda, Talha bin Ubejdullah i sam Ebu Ejjub el-Ensari. Kada je flotila pristala u blizini Larnake, islamska vojska je bez većeg otpora preuzela kontrolu nad ostrvom, čime je uspostavljena potpuno nova ravnoteža snaga na Mediteranu.

Međutim, za Halu Sultan taj historijski trenutak bio je ujedno i posljednji na ovim prostorima. Nejako tijelo starice nije izdržalo pad s mule na kojoj je jahala po iskrcavanju. Zadobila je smrtonosne povrede vrata i preselila na licu mjesta, a ukopana je tačno na lokaciji gdje je izdahnula. Od tog trenutka, njen mezar u Tuzli postao je duhovni svjetionik koji je obasjavao cijeli Mediteran.

Zanimljivo je da se u arapskim i osmanskim pisanim izvorima sve do polovine 17. stoljeća nije precizno navodila tačna lokacija njenog mezara, iako su lokalni stanovnici, kako muslimani tako i kršćani, mjesto odvajkada poštovali pod nazivom Grob stare žene. Tek putopisci poput Cornelisa van Bruyna krajem 17. stoljeća i monaha Maritija u drugoj polovini 18. stoljeća detaljno bilježe značaj i tačan položaj ovog svetišta.

Kada je Osmansko carstvo 1571. godine osvojilo Kipar, počela je zlatna era ovog kompleksa. Šejh Hasan-efendija je 1760. godine podigao mauzolej iznad njenog mezara, a u narednim decenijama cjelokupan prostor doživio je potpunu transformaciju. Cypriotski skupljač poreza Mustafa-aga sagradio je česmu 1795. godine, dok je dvije godine kasnije podignuta i tekija. Konačni oblik kompleksa, u formi fine kamene arhitekture sa džamijom, oblikovao se 1816. godine pod nadzorom Sejid Mehmed Emin-efendije. Pored unutrašnjeg dvorišta okruženog derviškim odajama, kompleks je postao obavezna stanica za sve putnike i hodočasnike.

Koliko je poštovanje vladao prema Hali Sultan govori i podatak koji bilježi monah Mariti, sve do Prvog svjetskog rata 1914. godine, osmanski ratni i trgovački brodovi koji su plovili pored obala Larnake spuštali bi svoje zastave i ispaljivanjem topovskih salvi odavali počast tetki Božijeg Poslanika.

Nakon burnih historijskih dešavanja u 20. stoljeću i podjele ostrva, kompleks Hala Sultan Tekije ostao je u sklopu teritorije kojom upravljaju grčke vlasti u južnom dijelu Kipra. Tekija je pretrpjela teška oštećenja tokom međuetničkih sukoba 1963. godine, kada je jedno vrijeme služila i kao vojni štab, da bi tek kasnije bila djelimično obnovljena.

Danas je ovaj prastari spomenik otvoren za posjete vjernika sa sjevernog dijela ostrva samo tokom odabranih praznika, dok se posjete i dalje povremeno otežavaju političkim nesuglasicama, a u samoj džamiji je zabranjeno glasno učenje ezana. Uprkos svim historijskim olujama i administrativnim preprekama, zdanje pored slanog jezera u Larnaki ostaje neizbrisivi dokaz prvih dana islama na Mediteranu i najvažnije duhovno utočište na ostrvu.