Dok devet od deset ljudi širom svijeta prednost daje desnoj ruci, naučnici upozoravaju da ova univerzalna ljudska osobina nije puka slučajnost, već rezultat dvomilionske evolucijske priče. Najnovija istraživanja pokazuju da se korijeni ove pojave ne nalaze samo u genetskim zapisima, već u samom nastanku ljudskog govora i prastarim komunikacijskim gestovima naših predaka

Postoji broj koji neuronaučnici već decenijama posmatraju s mješavinom fascinacije i zbunjenosti: devedeset. To je procenat ljudi koji u bilo kojoj kulturi, proučavanom historijskom razdoblju ili kutku planete prednost daju desnoj ruci. Taj procenat je toliko stabilan, univerzalan i zaokružen da se naučnici zapravo i ne pitaju zašto postoje ljevaci. Pravo pitanje glasi zašto ih je tako malo, i to na tako dosljedan način kroz vrijeme i prostor.

Ručna lateralizacija, odnosno pojava da imamo jednu spretniju i jednu manje vještu ruku, nije rezervirana samo za našu vrstu. Mačke imaju svoju omiljenu šapu, a papagaji hranu uvijek drže istom kandžom. Gotovo sve životinje s razvijenim mozgom pokazuju neku vrstu sklonosti ka jednoj strani tijela. Međutim, ono što je zaista neobično kod ljudi jeste činjenica da se gotovo čitava vrsta naginje na istu stranu još od samih svojih početaka.

Miquel Llorente, istraživač sa Univerziteta u Gironi specijaliziran za uporednu etologiju i evoluciju jezika, objašnjava da to naučnici nazivaju populacijskom preferencijom. Ne radi se o tome da svaki pojedinac ima svoju omiljenu ruku, jer se to događa kod mnogih vrsta, već o tome da gotovo svi pripadnici ljudske vrste dijele istu sklonost. Kod šimpanzi na svakog ljevaka dolaze dva desnjaka, dok kod ljudi na jednog ljevaka dolazi osam ili devet desnjaka. Upravo taj skok zahtijeva naučno objašnjenje, a konačnog odgovora još uvijek nema.

Naučnici već godinama tragaju za tim objašnjenjem, koje očigledno ne leži u jednom uzroku, već u spletu više faktora isprepletenih tokom miliona godina.

Lateralizacija je, prije svega, priča o mozgu. Iako dvije moždane hemisfere na prvi pogled izgledaju identično, one posao dijele vrlo neravnomjerno. Lijeva hemisfera primarno se bavi jezikom, dok je desna zadužena za zadatke poput prepoznavanja lica ili orijentacije u prostoru. Kod više od 95 procenata desnjaka centar za govor smješten je u lijevoj hemisferi. Ruka i govor u ljudskom mozgu putuju zajedno.

Ta povezanost predstavlja najzanimljiviji trag u dosadašnjim istraživanjima stabilnog procenta desnjaka. Najjača hipoteza danas navodi da jezik nije nastao govorom, nego gestikulacijom. Ručni znaci bili su prvi oblik složene komunikacije među našim precima, a tek su se kasnije pretvorili u glas. Budući da gestove primarno izvodimo desnom rukom, kojom upravlja lijeva hemisfera, ta ista hemisfera se specijalizirala za pokretanje vješte ruke i za govor u isto vrijeme. Moždane zone zadužene za jezik i one za kontrolu desne ruke nisu samo povezane, već su doslovno spojene i dijele iste neuronske krugove.

Papagaji, koji su također vrlo vokalne i komunikativne životinje, predstavljaju gotovo jedinu neljudsku vrstu kod koje se primjećuje nešto slično ovoj populacijskoj asimetriji, što teško može biti puka slučajnost.

Ostaje pitanje kako znamo da se ova sklonost održala milionima godina. Mozak naših predaka nije sačuvan, ali lobanja ostavlja unutrašnji otisak, takozvani endokranij, koji omogućava rekonstrukciju njegovog oblika i asimetrija. Već kod australopiteka, prije tri ili četiri miliona godina, mozak nije bio simetričan. Kada se prije oko dva i po miliona godina pojavljuju prva obrađena kamena oruđa, te asimetrije postaju još izraženije. Na osnovu načina na koji su najstariji kameni odbici klesani, arheolozi mogu zaključiti da je većina tadašnjih hominida udarala desnom rukom.

Izrada oruđa zahtijeva izuzetno preciznu koordinaciju u kojoj jedna ruka drži materijal, a druga udara pod određenim uglom, snagom i u tačnom slijedu. To se uči posmatranjem drugih, što čitavoj priči dodaje i kulturni sloj. Oruđe, gestovi, jezik i prenošenje znanja među generacijama stvorili su efekat grudve snijega. Proces je započeo blagom sklonošću ka desnoj ruci, sličnom onoj kod današnjih čovjekolikih majmuna, da bi dvonožni hod, upotreba alata, komunikacijski gestovi, jezik i kultura tokom miliona godina slagali sloj po sloj. Na kraju tog procesa dobili smo devet od deset desnorukih osoba u svakom kutku svijeta.

Sve se to dogodilo jer je naša biologija to omogućila i podstakla, zbog čega je jedan od ciljeva nauke bio identifikacija gena koji stoje iza lateralizacije. Ipak, to se istraživanje pokazalo znatno komplikovanijim nego što se očekivalo.

Silvia Paracchini, genetičarka sa Univerziteta St. Andrews u Škotskoj koja godinama proučava lateralizaciju i njenu povezanost s jezikom i disleksijom, navodi da se na početku vjerovalo kako će desetak gena objasniti sve. Njen tim je svojevremeno identifikovao gen PCSK6 kao obećavajućeg kandidata. Međutim, kasnija istraživanja na više od milion ljudi znatno su usložnila sliku, otkrivši 42 gena koji prelaze prag statističke značajnosti, a koji još uvijek ne objašnjavaju cjelokupnu pojavu.

Ono što se počinje nazirati jeste tip biologije uključen u ovaj proces. Nekoliko tih gena povezano je s trepljama, malim ćelijskim organelama koje učestvuju u uspostavljanju asimetrije lijevo-desno u tijelu od najranijih faza embrionalnog razvoja. Pojavljuju se i geni povezani s neurorazvojem, kao i uočljiva veza sa varijantama asociranim s stanjima poput disleksije, autizma ili šizofrenije. Efekat je mali i činjenica da je neko ljevak ne povećava značajno rizik od bilo čega, ali je signal dosljedan. Isti biološki krugovi koji određuju koja je strana tijela lijeva, a koja desna, čini se da su povezani i s načinom na koji se mozak organizuje za jezik.

Preostaje i najneobičnije pitanje: ako je biti dešnjak tolika prednost, zašto ljevaci nisu potpuno nestali prije nekoliko miliona godina? Jedna od najzanimljivijih hipoteza dolazi iz teorije igara i navodi da ljevaci imaju taktičku prednost u borbi prsa u prsa upravo zato što su neočekivani. Dešnjak treniran za borbu protiv drugih desnjaka gubi orijentaciju pred ljevakom. Ta prednost funkcionira samo dok su ljevaci u manjini, jer kada bi svi bili ljevaci, element iznenađenja bi nestao. Evolucija je tako pronašla stabilnu ravnotežu oko cifre od deset procenata. Činjenica da su ljevaci znatno više zastupljeni u kontaktim sportovima poput boksa ili mačevanja, gdje čine između 13 i 20 procenata takmičara, daje ovoj hipotezi određenu empirijsku podršku, iako ona i dalje ostaje samo teorija.

Gotovo sve u ovoj oblasti i dalje je predmet naučnih rasprava. Lateralizacija ruku se čini jednostavnom jer je binarna, što navodi na zaključak da bi trebala biti i lako objašnjiva. Pokazuje se, međutim, da je riječ o jednom od najsloženijih i najfascinantnijih prozora koje imamo za razumijevanje evolucije ljudskog mozga. Jedna vješta ruka, jedna manje spretna, i dva miliona godina pitanja na koja još uvijek nemamo konačan odgovor.

IZVOR: Bosna.hr, El Pais