Između optužbi za političku potčinjenost beogradskom režimu i zasluga za očuvanje vjersko-prosvjetnog identiteta Bošnjaka u najtežim vremenima, životna priča reisu-l-uleme hafiza Ibrahima ef. Maglajlića i danas dijeli historičare. Je li banjalučki muftija i prvi predsjednik JMO-a, koji je preminuo na današnji dan 1936. godine, bio pragmatični zaštitnik naroda ili prorežimski akter koji je žrtvovao autonomiju radi opstanka?

Nije malobrojan tabor onih koji povijest promatraju kroz dogmatsku optiku postfaktuma, pretvarajući historijske ličnosti u puke pješake na crno-bijeloj šahovskoj tabli ideoloških obračuna. Svaka epoha preloma, a malo ih je u južnoslavenskom prostoru bilo tako dramatičnih kao prelazak iz osmanskog u austrougarski, a potom u karadordevićevski državni okvir, rađa aktere čija se sudbina i ostavština ne daju sabiti u jednostavne i ugodne moralističke kalupe.

Jedan od najupečatljivijih primjera takve sudbine u modernoj povijesti Bošnjaka svakako je kurra hafiz Ibrahim ef. Maglajlić (1861–1936). U savremenom diskursu, i narativnom i akademskom, njegovo se ime redovito lomi između dvije prividno pomirene, a u suštini duboko suprotstavljene teze.

Sa jedne strane stoji optužnica: bio je to sluga diktature, čovjek političkog kompromisa s režimom u Beogradu, razbijač jedinstva Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO) i krunski favorit koji je pristao da sjedište reisu-l-uleme premeštanjem u Beograd izmjesti iz njegovog historijskog sarajevskog težišta.

Sa druge strane uzdiže se braniteljski spis: bio je to nepokolebljivi narodni alim, borac protiv habsburške okupacije, osnivač medresa, dobrotvor, prvi predsjednik političkog pokreta za opstanak naroda, te reis koji je pod čizmom šestojanuarske diktature spasavao ono što se spasiti da, čuvajući vjerski identitet i dostojanstvo Bošnjaka-muslimana.

Pitanje koje se danas postavlja ne glasi samo ko je bio Ibrahim ef. Maglajlić, nego i kako evaluiramo političku pragmatiku u vremenima kada je sama egzistencija jednog kolektiva bila ulog na stolu.

Ako se hoće razumjeti dubinu Maglajlićeve kasnije političke i vjerske prirode, nužno je raskrinkati zabludu o njemu kao o bezličnom birokratu koji se naprosto pojavio iz državnih kabineta interregnuma. Njegov životni put započinje u Banjoj Luci 25. aprila 1861. godine, u imućnoj i uglednoj porodici hadži Smaila Maglajlića. Bio je to identitetski profil građen u tradicionalnom duhu, ali već pri samom stupanju na javnu scenu suočen s potresom civilizacijske smjene.

Kada su odluke Berlinskog kongresa 1878. godine predale Bosnu i Hercegovinu na upravljanje Austro-Ugarskoj monarhiji, sedamnaestogodišnji Ibrahim ef. nije oklijevao. Priključio se oružanom otporu okupatorskim snagama u bitci za grad na Vrbasu. Nakon pada Banje Luke, prolazi kroz traumu koja će trajno obilježiti njegov odnos prema državnoj silništvu: austrougarske vojne vlasti interniraju ga zajedno sa više od 550 sugrađana u logor u Olomucu. Otpor i sužanjstvo u češkim tvrđavama formirali su čovjeka koji je iz prve ruke spoznao šta znači poraz i kakvu cijenu plaća goloruki narod kada ga vojna mašinerija zatekne nespremnog.

Nakon puštanja iz zarobljeništva, Maglajlić odlazi u Istanbul. Period učenja u Skorupovoj medresi u Gornjem Šeheru pred muderrisom Smail-ef. Skopljakom nadograđuje se višegodišnjim studijem u prijestolnici Carstva, gdje sluša dersove uvaženih alima poput Emin-ef. Magnisalije, Ibrahim-ef. Prištinca i Ibrahim-ef. Učmihrablije. U Istanbulu završava nauku o kiraetima (vudžuh) i postaje jedan od prvih verificiranih kurra hafiza u Bosni i Hercegovini.

Ovaj istanbulski period ključan je za razumijevanje njegovog kasnijeg autoriteta. Po povratku u Banju Luku 1887. godine, on nije samo teolog u apstraktnom smislu; on je prosvjetitelj. Na narodnu inicijativu i uz podršku donatora, 1892. godine gradi se „Fejzija medresa“ na desnoj obali Vrbasa, u narodu brže prihvaćena kao Maglajlićeva medresa. U njoj, kao i u banjalučkoj ruždiji, kombinira tradicionalnu pobožnost i pedagošku strogost.

Između 1892. i 1914. godine, kada preuzima dužnost tuzlanskog muftije, Maglajlić izgrađuje status vjerskog vođe bez mrlje u privatnom ili obrazovnom djelovanju. Njegovo učešće u Kotarskoj vakufskoj komisiji, Islamskoj prosvjetnoj anketi i Upravnom odboru Udruženja bosanskohercegovačke ilmijje potvrđuje ga kao nezaobilazan stub tadašnjeg autonomnog vjersko-prosvjetnog života.

Prvi svjetski rat do temelja je srušio svijet u kojem je Maglajlić formiran. U općem haosu, ratne strahote nisu zaobišle ni njegov dom: kuća u Banjoj Luci mu je uništena, imetak opljačkan, a najveći udarac bila je smrt sina jedinca. Ipak, u trenutku kada se Austro-Ugarska raspadala, a u novoosnovanu Kraljevinu SHS unosi val agrarnog nasilja, progona i pljački bošnjačkih posjeda, muftija Maglajlić izranja kao koheziona figura.

Shvatajući da u novom polju političke moći u Beogradu nepovezane regionalne inicijative znače potpunu marginalizaciju, Maglajlić ulazi u procese političkog organiziranja. Ujedinjujući političke krugove okupljene oko tuzlanskog inicijativnog odbora te grupe oko sarajevskih listova Vrijeme i Jednakost, on predsjedava osnivačkoj skupštini Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO) 16. februara 1919. godine. Njegov ugled bio je presudan faktor da raznorodne frakcije, od feudalne aristokracije do građanske inteligencije, prihvate jedinstveno vodstvo.

Maglajlićev politički zenit nastupa na izborima za Ustavotvornu skupštinu 1920. godine. JMO osvaja 110.895 glasova i 24 mandata, postavši nesporni politički zastupnik Bošnjaka. Upravo u ovom trenutku započinje historijski rascjep u tumačenju njegovog lika.

Kritičari s pravom ukazuju da je Maglajlićev pristanak na savez s vladom Nikole Pašića bio uvod u kasniju političku potčinjenost. Podržavajući centralistički Vidovdanski ustav, JMO je s jedne strane izborila čuveni član 135. („turski paragraf“), koji je garantirao teritorijalnu kompaktnost Bosne i Hercegovine u okviru njenih historijskih granica, te osigurala materijalne kompenzacije za oduzetu begovsku zemlju i vjersko-prosvjetnu autonomiju. Međutim, cijena je bila visoka: politička saradnja s režimom koji je u pozadini sprovodio unitarističku hegemoniju.

Kada se unutar JMO-a razvio sukob između Maglajlićevog konzervativno-lojalističkog krila i mlađeg, dinamičnijeg autonomističkog krila predvođenog dr. Mehmedom Spahom, Maglajlić nije imao političke fleksibilnosti. Formiranje njegove reakcionarne Jugoslavenske muslimanske narodne organizacije (JMNO) završilo je potpunim debaklom na narednim izborima. Narod je masovno podržao Spahu. Maglajlić se povlači iz aktivne politike 1925. godine i vraća u banjalučko muftijstvo, ali ožiljak političkog poraza i etiketa „beogradskog čovjeka“ ostali su trajno upisani u njegov biografski profil.

Najteže historijsko i moralno pitanje vezano za ime Ibrahima ef. Maglajlića jeste njegovo imenovanje za reisu-l-ulemu Islamske vjerske zajednice Kraljevine Jugoslavije 1930. godine. Kontekst je ovdje od presudne važnosti: nakon uvođenja Šestojanuarske diktature kralja Aleksandra 1929. godine, ukinuta je vjerska autonomija, Zakon o IVZ-u iz 1930. godine objedinio je vjersku upravu i prenio sjedište reisu-l-uleme iz Sarajeva u Beograd. Dotadašnji reis, nepokolebljivi Džemaludin ef. Čaušević, odbija savijati kičmu pred diktaturom i podnosi ostavku, birajući odlazak u penziju umjesto služenja režimskom unitarizmu.

U takvom vakuumu, 11. juna 1930. godine, izborna kurija sa 27 od ukupno 28 glasova bira penzioniranog banjalučkog muftiju Ibrahima ef. Maglajlića za novog reisu-l-ulemu. Ustoličen je 31. oktobra 1930. godine u beogradskoj Bajrakli džamiji, u prisustvu samog kralja Aleksandra, članova vlade i diplomatskog kora.

Za historiografske kritičare, ovaj čin bio je otvorena kolaboracija. Prihvatajući menšuru u Beogradu, iz ruku režima koji je nasilno ukinuo autonomiju sarajevskog Rijaseta, Maglajlić je u očima mnogih savremenika poslužio kao vjerska dekoracija kraljeve diktature.

Međutim, analiza njegovog djelovanja na mjestu reisu-l-uleme od 1930. do penzioniranja 1936. godine nudi znatno složeniju sliku, pokazujući da Maglajlić ni u kom slučaju nije bio nijemi posmatrač ili puki izvršilac volje beogradskog režima. Iz arhivskih dokumenata i službenih zapisnika iz tog perioda izranja lik dostojanstvenika koji je tešku poziciju i autoritet zvanja upotrijebio za direktnu zaštitu vjerskih i građanskih prava muslimana.

Tako je na prosvjetnom planu uputio oštre i odrješite zahtjeve Ministarstvu prosvjete da se muslimanska djeca u državnim školama oslobode obaveznog prisustvovanja svetosavskim proslavama, pjevanja crkvenih pjesama i učešća u kršćanskim obredima, čime je direktno presjekao pokušaje tihe asimilacije kroz školski sistem. Istovremeno, u javnom prostoru nije oklijevao službeno reagirati na pisanja tiska koji je muslimane u Kraljevini etiketirao kao „omrznute Turke“ te širio uvrjedljive tekstove o islamu.

Njegov mandat obilježile su i duboke institucionalne reforme: pokrenut je službeni list Glasnik kako bi se suzbile zablude o vjeri, temeljito je reformiran nastavni plan i program vjeronauke, izvršena je revizija državnih udžbenika sa spornim historijskim sadržajima, te je uspostavljeno pravilo da se u sredinama s muslimanskom većinom za učitelje postavljaju kadrovi muslimanske vjeroispovijesti.

Pored borbe u centru, Maglajlić je posebnu pažnju posvetio zaštiti marginalizovanog stanovništva u takozvanim „Južnim krajevima“, na području Makedonije i Sandžaka, lično obilazeći terene u izuzetno teškim okolnostima. Ujedno je nastojao izaći iz regionalne izolacije ponovnim uključivanjem domaće zajednice u globalne islamske tokove, što je potvrdio slanjem delegacija i učešćem na Sveislamskom kongresu u Jerusalemu 1931. te Kongresu evropskih muslimana u Ženevi 1935. godine.

Kada ga je reis Čaušević 1929. godine predagao za penziju, o njemu je zapisao riječi koje možda najpreciznije oslikavaju njegovu prirodu: radilo se o čovjeku nepresušne energije, nepokolebljive ambicije i „snage jake ruke“, alimu koji se u kiraetu i komentaru Kur'ana smatrao vrhunskim kapacitetom i koji iza sebe ne ostavlja lakog zamjenika.

Da li je, dakle, iz današnje perspektive Ibrahim ef. Maglajlić pozitivna ili negativna ličnost?

Pokušaj da se na ovo pitanje odgovori jednostavnim sufiksom predstavlja historiografski anahronizam. Maglajlić nije bio izdajnik; bio je čovjek duboko prožet tradicionalnim shvatanjem vlasti kao od Boga date realnosti s kojom se mora pregovarati kako bi se izbjeglo najgore. Njegov lojalizam prema dinastiji Karađorđević nije proisticao iz ideološke očaranosti unitarnim jugoslavenstvom, već iz pragmatične, makijavelističke procjene da slabiji narodi na Balkanu opstaju samo ako ne ulaze u frontalni sukob s državnim aparatom.

To ga je, nesumnjivo, stavilo na pogrešnu stranu povijesti kada je u pitanju borba za političku i vjersku autonomiju. Njegov takmac Mehmed Spaho i njegov prethodnik Džemaludin Čaušević imali su vizionarskiji, moderniji i dostojanstveniji koncept borbe. Maglajlićev politički promašaj s JMNO-om i pristajanje na beogradsku epizodu oslabili su bošnjački autonomistički front u ključnom desetljeću međuratnog perioda.

S druge strane, otpisati čovjeka koji je 1878. krvario za Banju Luku, trajno zadužio prosvjetu gradnjom medrese, okupio razjedinjeni narod u kritičnoj 1919. godini i spasio BiH od komadanja kroz ustavni sporazum bila bi teška nepravda i neprihvatljivo sužavanje historijske perspektive.

Odluka Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini da obnovljena banjalučka medresa ponese upravo ime reisu-l-uleme hafiza Ibrahima ef. Maglajlića predstavlja najzreliji čin rehabilitacije njegovog lika. Ta odluka ne slavi njegove političke zablude niti njegov prorežimski kurs iz 1930. godine, već odaje poštu decenijama neumornog rada na polju prosvjete, očuvanja vjere i institucionalnog opstanka u rodnom kraju. Maglajlić ostaje kompleksna, tragična i grandiozna figura. On je spomenik jednom vremenu u kojem su i politički porazi i vjerski kompromisi bili cijena kojom se plaćala gola biološka i kulturna egzistencija naroda na vjetrometini historije.