Muslimansko bratstvo u Jordanu bilo je značajan politički akter od proglašenja nezavisnosti jordanske države 1946. Nikada nije usvojilo nasilna sredstva i oduvijek mu je bilo dopušteno od Hašemitske monarhije da postoji i djeluje, iako je njihov odnos varirao.

Jordanski ministar unutrašnjih poslova u srijedu je objavio da kraljevina zabranjuje Muslimansko bratstvo i da je promoviranje njegove “ideologije” sada nezakonito, objavio je MEE.

Mazin Abdellah Hilal al-Farrayeh je rekao da se “svaka aktivnost grupe, bez obzira na njenu prirodu, smatra kršenjem zakona”. Uredi i prostorije Muslimanskog bratstva sada će biti zatvoreni, dodao je.

Muslimansko bratstvo u Jordanu bilo je značajan politički akter od proglašenja nezavisnosti jordanske države 1946. Nikada nije usvojilo nasilna sredstva i oduvijek mu je bilo dopušteno od Hašemitske monarhije da postoji i djeluje, iako je njihov odnos varirao.

Historija Muslimanskog bratstva (MB) u Jordanu duboko je povezana sa savremenim razvojem zemlje. Osnovano 1945. pod kraljem Huseinom I, jordansko Muslimansko bratstvo je proizašao iz razgovora između dva bogata trgovca ćilimima – jednog iz Sirije, a drugog iz Transjordanije – koji su bili inspirirani vizijom Hassana al-Banne. Prva velika inicijativa grupe bila je osnivanje škole, a tokom godina, osnivanje podružnica u Kraljevstvu se širilo. Njegov primarni cilj bio je promovirati islamizaciju jordanskog društva iz temelja, služeći kao „društveno ljepilo“ koje je pomoglo konsolidaciji Hašemitske monarhije u vrijeme regionalne nestabilnosti. Režim je dozvolio da ova inicijativa raste jer su njeni interesi od samog početka bili usklađeni s Bratstvom.

Od 1946. do 1973. Jordan se suočio sa značajnim izazovima, uključujući višestruke regionalne sukobe. Monarhija je izdržala dva velika pokušaja državnog udara: prvi 1957., nakon smjene popularnog premijera Nabulsija, i drugi 1970-71., kada su palestinski fedajini prijetili režimu. U oba slučaja, MB je odigrao ključnu ulogu kao saveznik kralja Huseina, pomažući stabilizaciji zemlje tokom hladnoratovskih tenzija. Stav Bratstva bio je u skladu s težnjom monarhije za legitimitetom, posebno u pogledu njihove antikomunističke agende usmjerene na suprotstavljanje rusko-naserističkom utjecaju. Ova pozicija je također uključivala odbacivanje Eisenhowerove doktrine i Bagdadskog pakta – politike kojoj se jordanski MB, kao antiimperijalistička i propalestinska grupa, protivio.

Do sredine 1970-ih Jordan je doživio deceniju ekonomske stabilnosti. Od svog osnivanja 1945. do izbora 1989., Bratstvo i režim održavali su uglavnom kooperativni odnos, vođen zajedničkim interesima u očuvanju monarhije usred regionalnih i međunarodnih izazova. Tokom tog vremena, Bratstvo je uspostavilo snažne mreže državnih službi socijalne zaštite i dobilo pristup ključnim političkim institucijama, uključujući Nacionalno konsultativno vijeće (1978-84), gdje su pozvani neki od njegovih lidera – uključujući žene.

Uticaj MB-a dostigao je vrhunac 1980-ih kada je jačao na jordanskim univerzitetima, postajući intelektualni, urbani i popularni pokret. Međutim, tenzije s kraljem Husseinom posebno su porasle zbog mirovnog sporazuma s Izraelom iz 1994. i pogoršale se 1997. godine, bojkotom izbora od strane Islamskog akcijskog fronta (IAF), stranke koju je Muslimansko bratstvo osnovala 1992. čim je režim dozvolio osnivanje političkih partija u zemlji.

Zatvaranja i ograničenja

Ako je MB bio funkcionalan u odnosu na legitimitet monarhije u prvoj fazi izgradnje nacije, u 21. vijeku rad organizacije postao je neprikladan za vladavinu koju je zamislio novi kralj Abdulah II (na vlasti od 1999.), tako da se odnos režim-MB pogoršao. Režim je postajao sve oprezniji prema Bratstvu, a posebno prema njegovom potencijalnom političkom uticaju. Stoga je pokušao ograničiti moć Bratstva i pojačao svoje represivne mjere. Režim je smanjio utjecaj Bratstva u svim sferama života, kako bi ograničio njihovu moć u politici, ali i spriječio ih da politiziraju druga društvena polja. Na primjer, Muslimansko bratstvo je postupno bilo udaljeno od šerijatskih odjela jordanskih univerziteta, a mnogim imamima i propovjednicima koji su pripadali Bratstvu zabranjeno je ili su upozoreni da se drže apolitične vjerske poruke koju je promovirao režim. Režim je također ometao njihov pristup jordanskim novinama kako bi sprečio njihov medijski uticaj. Pokret, koji su predvodile ličnosti relativno otvorene za saradnju sa neislamistima i za političko učešće, izabrao je „ekskluzivnijeg“ Hamama Saida za svog vođu 2008. godine, delimično zbog rastućih tenzija između Bratstva i režima, ali ne isključivo (međunarodni kontekst, na primer, takođe je doprinio ovoj promjeni).

Istovremeno, režim je pojačao pritisak na pripadnike Islamskog akcijskog fronta (IAF). Neke od njegovih filijala objašnjavaju da je njihov pristup državnim poslovima, u državnim bolnicama ili u vojsci, na primjer, bio ozbiljno ograničen i da su njihove porodice kažnjene zbog pripadnosti IAF-u. U tom periodu je pogođeno i političko učešće IAF-a. Nakon najgorih rezultata do sada u 2007. godini, odlučila je bojkotirati izbore 2010. kako bi osudila status quo.

Strah od arapskog proljeća

Kada je 2010. godine počela serija pobuna u arapskom svijetu poznatih kao arapsko proljeće i progresivno se širila u regiji, režim je djelovao oprezno kako bi zaštitio stabilnost Jordana. Bio je svjedok destabilizacijske moći Muslimanskog bratstva u Egiptu i posvetio je veliku pažnju kontroli svojih jordanskih kolega. Kralj Abdulah II je pokušao da pokrene široki dijalog sa jordanskim Bratstvom, koje je učestvovalo u organizaciji velikih demonstracija u tom periodu, ali je Muslimansko bratstvo odbacilo razgovore. Odnos se pogoršao i zamjenik vođe pokreta, Zaki Bani Irshid, zatvoren je nakon što je kritizirao Ujedinjene Arapske Emirate, partnera jordanskog režima.

U obrazovnoj i vjerskoj sferi, režim je nametnuo još veći nivo pritiska na Bratstvo nego što je to činio u prethodnoj deceniji. Uvezao je strategiju koja se provodila na međunarodnoj sceni prije Arapskog proljeća: pronašao je nove saveznike koji će dijeliti uglavnom apolitičan vjerski narativ režima, suprotstavljajući se političkim stavovima Bratstva. Udružio se sa Eš'ari-sufijama, na račun MB-a i tradicionalnih selefija s kojima je ranije sarađivao u tim sferama. Smatralo se da će partneri Esh'ari manje politizirati i ugrožavati interese režima u džamijama i obrazovnim institucijama.

U konačnici, odnos između Bratstva i kralja Abdulaha II pogoršao se do te mjere da je doveo do zabrane Muslimanskog bratstva u Jordanu i prijenosa njegove imovine na novo pravno lice, Asocijaciju društva Muslimanskog bratstva, 2015. godine. Iako je bivše Muslimansko bratstvo izgubilo svoj pravni status, nije se raspalo i njegovi članovi i dalje sebe smatraju „pravim“ jordanskim Muslimanskim bratstvom.

U političkoj areni, IAF, koji je nastavio da postoji legalno, nastavio je sa bojkotom parlamentarnih izbora 2013. Svjestan dubokih podjela koje pogađaju jordanski MB, kralj Abdulah II je iskoristio podjele i promovirao one unutar Muslimanskog bratstva koji su najbolje odgovarali njegovim političkim interesima. To je rezultiralo stvaranjem odvojenih partija koje su postale paralelne sa IAF-om, počevši od Zamzam partije 2016. godine. Potosljednje je rezultat grupe koja se odvojila i koja je pozvala na ustavnu monarhiju nakon Arapskog proljeća i pretvorila se u stranku nakon dugog perioda debata. Njeno lansiranje izazvalo je duboke kontroverze, uključujući i njenu neutralnost s obzirom na pozitivan prijem od strane režima. Nekoliko godina kasnije, 2022. godine, režim je objavio nova izborna pravila koja trećinu poslaničkih mjesta ostavljaju političkim strankama i koalicijama. Novi sistem uvodi izborne pragove za ulazak u parlament, čime se dodatno instrumentaliziraju manje islamističke stranke i guraju ih da formiraju širu koaliciju koja će se takmičiti protiv IAF-a. Ovo ilustruje sposobnost režima da promoviše svoje autoritarne interese kroz birokratsku i pravnu manipulaciju razlikama svojih protivnika i oslabi one koji su postajali politički izazovni.

Jordan je u julu 2023. godine donio Zakon o digitalnom nadzoru, strogu zakonodavnu mjeru koja značajno ograničava slobode na internetu. Ovaj zakon inkriminiše radnje na internetu za koje se smatra da „podstiču nemoral“ ili „podrivaju nacionalno jedinstvo“, čime se nameću značajna ograničenja slobode izražavanja. Zakon je stvorio atmosferu pojačanog opreza, posebno među članovima IAF-a i drugih opozicionih grupa, koji se sada suočavaju s ograničenjima u svojoj sposobnosti da se organizuju, mobilišu i slobodno komuniciraju. Uveden neposredno prije 7. oktobra 2023. godine, vlada je brzo iskoristila zakon za praćenje i suzbijanje neslaganja, ciljajući ne samo na članove IAF-a, već i na aktiviste i potencijalne političke protivnike, posebno nakon široko rasprostranjenih protesta izazvanih masakrima u Palestini.

Solidarnost sa Palestinom

Događaji od 7. oktobra 2023. imali su neposredan i dubok odjek u Jordanu, posebno u urbanim centrima gdje MB ima snažnu bazu podrške. Protesti, u početku mirni, nastali su u glavnom gradu i drugim gradovima, potaknuti narodnom solidarnošću s palestinskim ciljem. Brzo su eskalirali kada su demonstranti gađali izraelsku ambasadu u Amanu, zahtijevajući prekid diplomatskih odnosa s Izraelom i suspenziju energetskih sporazuma. Iako su ovi protesti bili široko popularni, IAF je pokušao da kanališe neslaganje na organizovan i pacifičan način, koordinirajući različite aktivnosti koje su se dopadale različitim segmentima jordanskog društva. Na Univerzitetu u Jordanu, studentske organizacije su imale ključnu ulogu, organizirajući proteste i događaje na kojima su čelnici IAF-a bili pozvani govornici koji su izrazili snažno protivljenje izraelskoj okupaciji palestinskih teritorija, bombardovanju u Gazi i aneksiji na Zapadnoj obali. Ovo međunarodno pitanje je duboko odjeknulo u političkom diskursu IAF-a i MB-a, oslanjajući se na njihove dugogodišnje tradicije antiimperijalizma i antikolonijalizma, posebno u podršci palestinskoj stvari. Pokret također uključuje pripadnike palestinskog porijekla (iako tačan broj nije poznat), što dodatno povezuje palestinsku nacionalnu borbu u Jordanu sa političkom dinamikom šireg arapskog svijeta.

Jordan je 10. septembra 2024. održao izbore sa najvećim brojem učesnika od 1989. u kojima je IAF učestvovao (nakon naizmjeničnog bojkota i učešća u posljednjim decenijama) i pojavio se kao dominantna politička snaga, posebno u urbanim centrima kao što su Aman, Zarqa i Irbid, gdje uživa snažnu izbornu bazu. Izbore je obilježio relativno visok stepen transparentnosti i poštenja, što predstavlja odmak od ranijih takmičenja koja su bila ukaljana manipulacijama (iako to ne znači da je politički sistem postao demokratskiji jer je parlament koji je rezultat izbora ostao u velikoj mjeri lišen značajne moći). Pobjeda IAF-a, koja je osigurala 31 mjesto u 130-članom parlamentu, naglašava trajnu snagu islamskog pokreta u Jordanu, signalizirajući njegovu sposobnost da ostane valjana narodna reprezentativna snaga. Međutim, potpune implikacije ovog uspjeha ostaju neizvjesne, posebno u vezi s izazovima monarhije s kojima se suočava Trumpova administracija.

Značajan, ali često zanemaren, aspekt nedavnih izbora u Jordanu je pobjeda osam žena iz IAF-a, od kojih su mnoge osvojile mjesta izvan propisane rodne kvote. Ovo dostignuće je bez presedana u jordanskoj političkoj historiji, budući da osam žena sa iste liste nikada nije bilo izabrano u parlament. Žene su sastavni dio jordanskog Muslimanskog bratstva od njegovog nastanka. Njihove pobjede treba shvatiti kao rezultat dugog puta građanskog angažmana, pri čemu su mnogi od njih već nekoliko godina bili uključeni u sindikate, daʿwa aktivnosti i IAF. Nadalje, kao i širi pokret, ove žene posjeduju visok nivo obrazovanja i političke oštroumnosti, što je značajno doprinijelo njihovom uspjehu na izborima 2024. godine, piše Italijanski institut za međunarodne političke studije.

Podsjetimo, ideologija Muslimanskog bratstva je ista ona ideologija koju su propagirali rahmetli Alija Izetbegović u Bosni i Hercegovini, Muhamed Mursi u Egiptu i Recep Tayyip Erdogan u Turskoj.