Pedeset godina nakon smrti Mao Zedonga, historičari i biografi sve glasnije rasvjetljavaju duboki jaz između njegove javne slike skromnog revolucinara i privatnog života obilježenog hedonizmom. Oslanjajući se na drevne taoističke spise o očuvanju mladosti, kineski diktator je iza zidina svoje rezidencije vodio intiman život okružen mladim djevojkama i zapostavljenim suprugama, tražeći u seksualnim praksama tajnu vječne vitalnosti i neograničene moći

Njegove usne su se pomjerale, ali iz njih nije izlazio ni trunka onog oštrog glasa koji je nekada mamio aplauze tokom govora i izdavao naređenja koja su od gladi savijala tijela miliona ljudi. Za Mao Zedonga vječna tišina nastupila je prije pedeset godina, ali je prestao govoriti mjesecima prije tog devetog septembra 1976. U tom trenutku, njegova jedina veza sa svijetom bila je Zhang Yufeng, posljednja pratilja u vođinoj loži, njegova sekretarica, bolničarka i jedina osoba koja je mogla razumjeti taj tihi šapat koji se gasio zbog amiotrofične lateralne skleroze (ALS), dijagnosticirane dvije godine ranije.

Upoznali su se preko njegovog tjelohranitelja 1962. godine, kada je ona imala između 17 i 18 godina, a on se spremao proslaviti 69. rođendan. Očarala ga je svojom izuzetnom ljepotom i oštrim jezikom, kako piše Frank Dikötter u knjizi „Kulturna revolucija: Narodna historija 1962–1976.“ Djevojka je službu počela kao stjuardesa u njegovom privatnom vozu, a okončala je uz njegovu samrtnu postelju.

Među dokumentiranim slabostima kineskog lidera isticala se privlačnost spram mladih djevojaka, želja koju je potkrepljivao jednim od štiva koja su mu obilježila život: Su Nü Jing, na našim prostorima poznatim kao Klasik čiste dame. Nastao u drevnoj Kini, to je jedan od najstarijih traktata o seksualnosti koji, pored detaljnog izlaganja taoističkih seksualnih tehnika, zastupa ideju da određene prakse, uključujući odnose s mladim ženama, mogu doprinijeti očuvanju vitalnosti i produženju života.

Prema detaljima koje je iznio njegov lični ljekar dr. Li Zhisui u biografiji „Privatni život predsjednika Maoa“, zabranjenoj u Kini i označenoj kao zbirka zapadnih kleveta, Veliki kormilar je čvrsto vjerovao u to učenje. Bio je ubijeđen da kroz seks s mladim djevojkama apsorbura yin, žensku energiju, kako bi obnovio sopstveni yang, odnosno mušku energiju, i tako dostigao dugovječnost. Dr. Li navodi i da je Mao primjenjivao zadržavanje ejakulacije tokom odnosa, slijedeći propis iz teksta koji tvrdi da česta ejakulacija slabi životnu snagu, dok sam čin bez dostizanja vrhunca biološki hrani organizam.

Moć koju je Zhang imala u trenucima Maove najveće ranjivosti bila je tolika da ga niko nije mogao posjetiti bez njenog odobrenja, pa ni posljednja od njegove četiri supruge, Jiang Qing, poznata kao Madame Mao. Posljednja kineska Nova godina prije predsjednikove smrti protekla je u potpunoj suprotnosti s nekadašnjim sjajem njegovog privatnog života. Izolacija u vrijeme tradicionalno posvećeno porodici bila je gotovo potpuna: nijedno od troje preživjele djece, od ukupno desetoro koliko ih je priznao tokom života, nije bilo uz njega, dok je Jiang prolaz zabranio sam suprug.

U to vrijeme, bračna veza između njih dvoje bila je potpuno razorena nakon 38 godina braka. U mladosti, ona je bila glumica koja je stigla u komunistički pokret nakon burnog života u Šangaju; on je imao 44 godine i već bio nesporni vođa revolucije. Bila je mlađa od njega dva desetljeća. Od samog početka, Jiang nije mogla preuzeti ulogu Maove supruge onako kako je željela, te joj je bilo zabranjeno uplitanje u partijske poslove. Njen zadatak morao se ograničiti na privatnu sferu i vođino zdravlje.

Takav način života nije imao nikakve veze s onim što Dikötter navodi u svojoj knjizi o Kulturnoj revoluciji: „Bila je ambiciozna i nije imala problema s korištenjem seksa radi sticanja moći“. Portret koji holandski autor crta ide i dalje, opisujući poteškoće koje je proživljavala zbog muževljevih nevjerstava, među kojima se ističu narušeno zdravlje i hipohondrija. „Mao je imao ogroman seksualni apetit (…) osigurao je sebi niz mladih žena koje su zadovoljavale njegove potrebe. Tražio je žene kao da naručuje hranu“, dodaje Dikötter, koji uspon Jiang Qing unutar Partije povezuje s njenom sposobnošću da se ne miješa u paralelni život svog supruga.

Bivša glumica se brzo popela do Politbiroa, njeno zdravlje se popravilo te je postala dio takozvane Četvoročlane bande, političke grupe visokog ranga koja je predvodila najradikalnije i najnasilnije aspekte Kulturne revolucije. S vođinom smrću stigao je i pad: ubrzo je uhapšena, 1981. osuđena na smrtnu kaznu zbog zločina protiv države i zloupotrebe položaja, što je kasnije preinačeno u doživotni zatvor, da bi 1991. godine izvršila samoubistvo u bolnici, nakon puštanja iz zatvora radi liječenja od raka.

Osporavani navodi iz biografije dr. Lija opisuju Maoa kao čovjeka koji je stalno bio okružen mladim ženama u ulogama asistentica, bolničarki i osoblja. Jedan od njegovih omiljenih načina zabave bili su plesovi koje je organizirao u svojim zvaničnim rezidencijama. Ljekar bilježi da se 1961. godine, dok se Kina još oporavljala od posljedica Velike gladi, Mao zabavljao na zabavama gdje je birao svoje pratilje. Prema Liju, imao je i posebno izrađen krevet za seksualne susrete koji je putovao s njim tokom njegovih obilazaka zemlje i inostranstva.

Među najintimnijim detaljima iz kontroverznih memoara njegovog ljekara pažnju privlače spominjanja potpunog odsustva lične higijene. Umjesto kupanja, više je volio da ga asistenti brišu toplim peškirima; umjesto pranja zuba, usta je ispirao čajem sve dok mu se zubi nisu potpuno pokvarili. „Zar tigar pere zube?“, umio je reći.

Jedan od najtežih navoda dr. Lija jeste da je Mao, zbog niske higijene i velikog broja partnerki, obolio od trihomonijaze, parazitske venerične infekcije. Odlučno je odbijao liječenje i nastavio odnose s ženama kojima je prenosio zarazu. Za mnoge od njih, dobijanje bolesti od Maoa smatralo se svojevrsnim ordenom časti. Biografija detaljno opisuje kako je Mao, kako je stareći bivao sve paranoičniji, radije dijelio postelju s nekoliko mladih žena istovremeno.

Sve ove tvrdnje naišle su na oštre sumnje historičara, većinom kineskog porijekla, koji ih smatraju klevetničkom kampanjom izdavača koji je objavio knjigu dr. Lija na engleskom jeziku. Ipak, drugi autori se slažu s pojedinim detaljima koje opisuje njegov lični ljekar.

Mao je imao još tri supruge. Prva je bila Luo Yixiu, u ugovorenom braku dok je Mao još bio tinejdžer. Potom je došla Yang Kaihui, kćerka jednog od njegovih profesora i žena s kojom je ostvario vezu znatno više vezanu za njegovu mladost i prve godine revolucije. Yang su 1930. godine pogubile nacionalističke snage Chiang Kai-sheka.

Treća je bila He Zizhen, revolucionarka koja se borila uz njega. Vjenčali su se 1928. godine i pratila ga je tokom Velikog marša, vojnog pješačenja dugog 12.500 kilometara od provincije Jiangxi do Shaanxija koje je izvela Crvena armija kako bi izmakla neprijateljima, čime je Mao utvrdio svoju poziciju nespornog vođe Komunističke partije Kine. Imali su više djece, mada su mnoga umrla vrlo mala ili su odvojena od roditelja tokom ratnih godina. Njihov brak se raspao dok se He nalazila u Moskvi na liječenju, nakon bračnih napetosti koje su navodno izazvale Maove ljubavne afere dok je bila trudna. Ubrzo nakon raskida, započeo je život s Jiang Qing.

Ukoliko su tačne verzije dokumentirane o Maovoj intimi, one oslikavaju vođu čiji su brakovi decenijama koegzistirali s dvorom asistentica, bolničarki, plesačica i drugih žena koje su kružile oko moći. Moguće je da je Kina u njemu vidjela suzdržanog i čednog predsjednika posvećenog isključivo revoluciji, dok je unutar zidina Zhongnanhaija živio drugačiji Mao, hedonista, kapriciozan i nesposoban da prihvati ne kao odgovor.

IZVOR: Bosna.hr, El Mundo