Njegov govor u Münchenu protiv Evrope i uloga u svađi sa Zelenskim u Ovalnom uredu stavili su ga u središte pažnje

„Iz svoje mudrosti, zemlja je za mene smislila najbeznačajniji položaj koji je ikada zamislio ljudski um.“ S tom je misli John Adams 1789. godine započeo dužnost potpredsjednika SAD-a i s njom frustraciju koja je prati. Biti drugi čovjek Amerike znači biti na vrhu moći, a istovremeno biti nevažan. „Vrijedi manje od kante mlake mokraće“, rekao je John Nance Garner, potpredsjednik Franklina Delana Roosevelta od 1933. do 1941. „Imaš autoritet, položaj i odgovornost, ali bez stvarne moći da bilo šta učiniš“, jadikovao je Spiro Agnew, drugi čovjek Richarda Nixona od 1969. do 1973. „Nevidljiv si“, bunio se Walter Mondale (uz Jimmyja Cartera, 1977.-1981.). „Uvijek si u sjeni“, kazao je Joe Biden, koji je osam godina bio na tom položaju uz Baracka Obamu (2009.-2017.).

Sa svojih 40 godina, J. D. Vance sada sve njih želi zasjeniti. Trenutni potpredsjednik SAD-a osvojio je pažnju javnosti. Uloga koju je sam izazvao u svađi u Ovalnom uredu s predsjednikom Ukrajine Volodimirom Zelenskim upravo je suprotno od onoga što se očekuje od potpredsjednika. Posebno za „broj dva“ Donalda Trumpa, zvijezde koja upija svu svjetlost, najvećeg monopolizatora pažnje kojeg je moderna politika upoznala, analizira ABC.

Vance je u toj epizodi jasno pokazao svoju ulogu: odani poručnik predsjednika i, istovremeno, njegov pitbul. Njegov okršaj sa Zelenskim učvrstio je njegov utjecaj među Trumpovim pristašama i učvršćuje ga kao njegovog nasljednika. Njujorški milijarder ne može se kandidovati za treći mandat – iako ne prestaje nagovještavati da hoće – a Vance je favorit u svim prognozama za njegovog nasljednika.

Njegova prisutnost osjetila se i prije tog trenutka slave u Bijeloj kući. Prvo u kampanji, gdje je debitovao s nezaboravnim govorom na Republikanskoj konvenciji prošlog jula, da bi potom postao Trumpova veza s dubokom Amerikom iz koje potječe. Nakon što je ušao u Bijelu kuću, postao je bič za provedbu predsjednikovih planova. Na primjer, koristeći svoj kratak, ali intenzivan boravak u Senatu da pritisne svoje bivše republikanske kolege kako bi potvrdili Trumpove najkontroverznije kandidate. Posebno da prođe glasanje za Petea Hegsetha, kandidata za ministra odbrane.

U tom procesu prvi put je Vance iskoristio jedinu moć koju Ustava daje potpredsjedniku: u svojoj ulozi predsjednika Senata, razriješio je izjednačeno glasanje u Gornjem domu kako bi potvrdio Hegsetha.

U ovih nekoliko sedmica Trumpove administracije, Vance se upleo u sve ratove u koje je mogao. Ide s nožem među zubima bez obzira na format: skupovi, intervjui i društvene mreže, gdje je majstor kontroverze i provokacije. Tamo se sukobio s kongresmenom Ro Khannom, jednim od utjecajnih demokrata u Predstavničkom domu; oštro je kritikovao suce koji su blokirali neke Trumpove izvršne naredbe; iako se preobratio na katolicizam, posvađao se s Biskupskom konferencijom zbog migracijske politike svoje administracije; dijelio je šale, napade, mimove na sve strane.

Najupečatljiviji utjecaj, međutim, imao je u vanjskoj politici. Mnogi u Evropi nisu znali mnogo o njemu kada se sredinom prošlog mjeseca pojavio u Münchenu na godišnjoj konferenciji o sigurnosti. Vidjeli su urednog tipa, s njegovanom bradom i plavim očima, mladog oca koji ide gledati dječju utakmicu. Potom su ga upoznali: održao je bijesni govor protiv evropskih saveznika SAD-a; stao u odbranu ultradesničarskih stranaka; doveo u pitanje snagu njihovih demokratija; rekao im da neprijatelj nije Rusija, nego da ga imaju „unutar sebe“.

Epizode u Münchenu i Ovalnom uredu, s Vanceom kao protagonistom u obje, bile su potvrda zaokreta u vanjskoj politici koji je napravila Trumpova administracija. Iza toga stoji ideja da globalni poredak izgrađen nakon Drugog svjetskog rata i kraja Hladnog rata, s SAD-om kao svjetionikom slobode i demokratije, s političkim, ekonomskim i kulturnim vodstvom temeljenim na međunarodnom pravu, više ne služi interesima Amerikanaca. Te epizode su materijalizacija Trumpove politike „America First“ u vanjskim odnosima. Trump, koji ima transakcijski pristup stvarima, pridržava se toga iz interesa. Oni koji ga poznaju kažu da je Vance ideolog te vizije, koja ima izravnu vezu s njegovim porijeklom.

Vance je postao poznat prije nego što je bio senator ili potpredsjednik. Bio je uspješan autor s „Hillbilly Elegijom“, memoarima u kojima opisuje svoje djetinjstvo u „bijednoj bijeloj Americi“, između siromaštva i zlostavljanja, s majkom ovisnicom, odgojen zahvaljujući svojim djedu i baki. To je dio zaboravljene Amerike koja se predala Trumpu 2016., koji je obećao – i nastavlja obećavati – „učiniti Ameriku ponovo velikom“.

Knjiga je objavljena iste godine te iznenađujuće izborne pobjede, a Vanceovi memoari postali su svojevrsno objašnjenje Trumpovog fenomena. Tada je Vance bio vrlo kritičan prema Trumpu. Uporedio ga je s Hitlerom i govorio da su njegove politike „od nemoralnih do apsurdnih“.

No Vance se preobratio – uz katolicizam – na trumpizam. To je bio jedini način da izgradi političku karijeru. I takođe kanal za primjenu politika u koje vjeruje. U međunarodnim odnosima, suprotne onima koje je tradicionalno branila Republikanska stranka. Za njega je sistem pravila na kojem počiva međunarodni poredak paravan za američko carstvo koje obogaćuje globalne ekonomske elite, a to čini na račun osiromašenih zajednica poput one u kojoj je rođen.

To je vizija protekcionizma u ekonomiji i izolacionizma u politici, u kojoj trošenje desetaka milijardi dolara u Ukrajini nije opravdano. On se tome protivio otkad je stigao u Senat, u januaru 2023. Tada je bio iznimka među republikanskim zakonodavcima. Sada, kao i u svemu što ima veze s Trumpom, prilagodili su se poziciji koja odgovara njujorškom milijarderu.

Ostaje za vidjeti hoće li Vance izdržati političku mašinu za mljevenje zvanu Trump. Njegov prethodni potpredsjednik, Mike Pence, izdržao je sve dok nije odbio prekršiti Ustav kako bi spriječio potvrdu Bidenove pobjede 2020. Sada je izopćenik stranke. Ne čini se da je to budućnost Vancea, kojem je ovo istaknuto mjesto samo učvrstilo status kandidata za predsjednika. Pokazao je nepokolebljivu odanost šefu i oštre zube kada brani njegove politike. Ima odličan odnos s njegovim najstarijim sinom, Donom Jr., koji sve više dobiva na utjecaju u svijetu MAGA. Trumpove pristaše ga vole. Jedini problem mogla bi mu biti statistika. Vrlo malo potpredsjednika naslijedi svoje šefove u Bijeloj kući. Posljednji je bio George H. W. Bush 1988. Prije njega, Martin Van Buren, 1836.