Narodna skupština Republike Srpske usvojila je sinoć niz kontroverznih zakona koji su označili početak druge najozbiljnije krize (nakon tzv. hrvatske samouprave) u poslijereatnoj historiji Bosne i Hercegovine. Ti zakoni, doneseni na sjednici kasno u noć, imaju za cilj zabraniti djelovanje ključnih državnih institucija – poput Ustavnog suda, Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA), Tužiteljstva i drugih pravosudnih tijela – na teritoriju RS-a.

Osim toga, skupština je odobrila zakon o “stranim agentima”, sličan mjerama viđenim u autoritarnim režimima, usmjeren na suzbijanje vanjskog utjecaja pod izgovorom zaštite suvereniteta. Ovakav ptez široko se tumači kao izravni udar na državu i potencijalni korak prema otcjepljenju. Kako napetosti rastu, reakcije bošnjačkih političkih čelnika, međunarodne zajednice i susjednih zemalja upućuju na to da bi ovo mogao biti prekretnica – ne samo za Bosnu, već i za stabilnost zapadnog Balkana.

Zakoni koje je usvojila skupština RS-a nisu samo simbolične geste. Oni udaraju u samu srž Daytonskog mirovnog sporazuma. Odbijanjem prihvatanja nadležnosti državnih institucija na tlu manjeg bh. entiteta, vodstvo RS zapravo pokušava razgraditi pravne i političke temelje Bosne kao jedinstvene države. Ovaj potez kulminacija je godina Dodikove retorike, koja se kretala između poziva na veću autonomiju i jedva prikrivenih prijetnji neovisnošću.

Kao odgovor, bošnjački predstavnici u Federaciji brzo su reagirali kako bi se suprotstavili odluci RS-a. Dom naroda RS-a, zakonodavno tijelo zaduženo za zaštitu “vitalnih nacionalnih interesa” konstitutivnih naroda entiteta, aktivirano je za reviziju zakona. Ovaj mehanizam, ugrađen u Daytonski okvir, omogućuje Bošnjacima i Hrvatima unutar RS-a da ospore zakone za koje smatraju da ugrožava njihova prava ili integritet države. Za sada je ovaj proces stavio sporne zakone na čekanje, dok čeka odluku tog tijela. Međutim, malo ko očekuje da će to riješiti temeljni sukob. Pozivanje na vitalne nacionalne interese proceduralno je odgađanje, a ne rješenje, i naglašava duboke etničke podjele koje i dalje muče bosansko upravljanje.

Čeka se i na viokog predstavnika Christiana Schmidta, on svojom odlukom sporne zakone može staviti van snage.

U međuvremenu, Stranka demokratske akcije pozvala je na hitnu sjednicu državnog parlamenta, označivši postupke RS-a kao “državni udar”. Ova dramatična karakterizacija odražava ozbiljnost situacije kako je vide u Sarajevu, gdje postoje otvoreni strahovi od ratnog sukoba. Zahtjev SDA za snažnim institucionalnim odgovorom ističe širu dilemu: bosanska država nema koheziju i autoritet da se direktno suprotstavi Dodikovim provokacijama. Slabost središnje vlade, nasljeđe kompromisa iz Daytona, ostavlja je nesposobnom za suočavanje s izazovima RS-a. Umjesto toga, bošnjački čelnici apeliraju na međunarodnu zajednicu – posebno Ured visokog predstavnika (OHR), EU i NATO – da interveniraju i uspostave red.

Dodika, barem se tako čini u javnosti, kritike ne dotiču. Pozicionirao se kao branitelj srpskih interesa, koristeći nacionalistički osjećaj za učvršćivanje vlasti unutar RS-a. Njegov najnoviji potez neki vide kao očajnički pokušaj da zadrži važnost usred sve većih pravnih i političkih pritisaka. Istrage o korupciji i sankcije koje su uvele zapadne zemlje dovele su ga u kut, što je potaklo nagađanja da namjerno eskalira napetosti kako bi pridobio podršku ili izazvao krizu koja bi mogla preoblikovati političku kartu Bosne.

Ipak, sve više se osjeća da bi ovo mogao biti njegov posljednji čin. Bosanska država, iako krhka, preživjela je ranije izazove, a strpljenje međunarodne zajednice s Dodikovim potezima možda se približava kraju.

Regionalne implikacije ove krize jednako su zabrinjavajuće. Analitičari sugeriraju da Dodikovi potezi nisu izolirani, već dio šire strategije koja uključuje Srbiju, istočnog susjeda Bosne. Srpski predsjednik Aleksandar Vučić, ključni Dodikov saveznik, dugo zagovara interese Srba diljem Balkana, često pod zastavom “Srpskog svijeta” – koncepta koji kritičari uspoređuju s iredentizmom.

Iako se Vučić javno distancirao od otvorene podrške otcjepljenju RS-a, postupci njegove vlade govore drugačiji jezik. Srbijansko vojno jačanje, ulaganja u RS i diplomatsko manevriranje upućuju na dvosmjerni pristup: jačanje utjecaja Beograda u Bosni uz izbjegavanje izravnog sukoba sa Zapadom. Ova delikatna ravnoteža riskira uvući Bosnu u posrednički sukob između Srbije i zemalja povezanih s NATO-om, s nepredvidivim posljedicama.

Kako situaciju vide u susjedstvu?

Iskusni hrvatski diplomata i bivši ambasador Hrvatske u nekoliko zemalja Ivica Maštruko u Jutarnjem listu kaže kako sumnja u “daljnju radikalizaciju” situacije u BiH jer “Milorad Dodik više nema što reći, niti zaoštravati, a da to već nije rekao, niti ima mehanizme da napravi više od onoga što je već napravio”. “Uslijedit će vjerojatno žalba na presudu, bez obzira na to što on tvrdi da taj Sud ne priznaje, a to onda može trajati i otezati se možda i godinama”, procjenjuje Maštruko.

Za Tonina Piculu presuda je dobrodošla, ali je očekivano dozirana u skladu s nefunkcionalnošću daytonskog poretka koja se prelama na nefunkcioniranje BiH. Picula kaže kako presudom od Dodika nisu napravili ono što on potencira – mučenika, što je pozitivna stvar, ali odluka – i zato misli da nije funkcionalna do kraja – nije presuda poretku, politici i ponašanju koje promovira Dodik u BiH, kojima tu zemlju koči u razvoju, napretku, reformama i strateškim ciljevima.

I jedan visoki hrvatski diplomatski izvor smatra da Milorad Dodik, bez obzira na neprimjerenu, oštru, pa i vulgarnu retoriku i grozne prijetnje, neće prelaziti “crvenu liniju” jer “nije politički samoubojica”.

HDZ-ov europarlamentarac Davor Ivo Stier smatra da će Aleksandar Vučić i Dodik i dalje voditi destabilizirajuću politiku te nastojati pridobiti Hrvate iz BiH za “treći entitet” i produbljivati napetosti u odnosima Hrvata i Bošnjaka, ali u tu klopku ni Hrvati u BiH, ni Hrvatska ne smiju upasti, a i Bošnjaci moraju tu biti mudri, zaključuje Stier u razgovoru za Jutarnji list.

Kazao je kako će Vučić , osim na “kartu potenciranja sukoba Hrvata i Bošnjaka”, igrati na još na dva pravca: prema Bruxellesu tako da im poručuje “evo, ja smirujem Dodika” i prema domaćoj javnosti u Srbiji za koju će stalno izigravati da mu daje podršku. No, treba onemogućiti onaj za njega i Dodika najvažniji pravac – klopku za Hrvate. “Tu treba biti pametan i obziran”, upozorava Stier.

I Tonino Picula smatra da su “Dodikove ponude Hvatima” toksične, opasne i u konačnici za Hrvate i Hrvatsku strateški i politički pogubne ako ih prihvate. “Bila bi kobna i egzistencijalna pogreška vezati se uz ovakvog Dodika i Vučića”, naglašava Picula.

I sugovornik Jutarnjeg lista iz diplomatskih krugova kaže da Hrvatska mora nastaviti sa svojom politikom podrške europskim perspektivama BiH, kao potvrdom njezina suvereniteta i integriteta, pa napominje kako izjava predsjednika Zorana Milanovića, koja je shvaćena kao podrška Dodiku, neće biti dobro primljena nigdje osim u Beogradu, Moskvi i vjerojatno Budimpešti, premda Maštruko smatra da se Milanovićevoj izjavi ne treba davati toliki značaj. Pogotovo misli da se tu ne radi o podršci Dodiku, pogotovo ne njegovoj politici.

Dodik će, nastavlja naš sugovornik, koristiti “veze” s Vučićem, Orbánom i Putinom za neku svoju promociju, ali to je sve samo igra za publiku. Picula je uvjeren da je Vučiću laknulo kada je Dodik osuđen, ali mora za vlastitu javnost “zasuziti” i buniti se. Prema Maštrukovu mišljenju, i Dodik je svjestan da bi ga neke nerazumne odluke, poput proglašenja secesije, mogle skupo stajati, a vjerojatno mu to neće dopustiti ni Aleksandar Vučić, pogotovo jer je i on sam u nezavidnoj situaciji.

U Bruxellesu znaju da Dodik neće donositi drastične odluke bez konzultacija s Vučićem, a ni Viktor Orbán, “s kojim je jako blizak, ali mu više služi kao vegeta, neki dodatak, također mu to neće savjetovati”, kaže Maštruko.

Međunarodna zajednica suočava se s ključnim testom. OHR, nekada moćni arbitar, sve je slabijeg autoriteta a podjele među zapadnim silama – zajedno s podrškom Rusije Dodiku – komplikuju napore za oblikovanje jedinstvenog odgovora. Sankcije i diplomatski pritisak dosad nisu uspjeli odvratiti vodstvo RS-a, što postavlja pitanje koje poluge ostaju.

Neki zagovaraju jače prisutstvo NATO-a ili posredovanje pod vodstvom EU-a, dok drugi upozoravaju da bi vanjska intervencija mogla dodatno raspaliti napetosti, igrajući na ruku Dodiku. Hoće li ovo označiti početak Dodikovog kraja ili početak novog poglavlja u balkanskoj geopolitici ovisi o odlučnosti bosanskih čelnika, koheziji njenog naroda i akcijama svijeta izvan njenih granica.