Abdullah Öcalan, osnivač Radničke stranke Kurdistana (PKK), koji se nalazi u zatvoru, pozvao je juče iz svoje ćelije na turskom otoku İmralı pripadnike partije koju je osnovao 1978. godine da polože oružje i raspuste se. Ova izjava, prenesena putem delegacije iz prokurdske Narodne stranke za jednakost i demokratiju (DEM), mogla bi označiti kraj 40-godišnje pobune koja je odnijela više od 40.000 života i preoblikovala politički krajolik Turske i Bliskog istoka.

Öcalanova poruka bila je nedvosmislena: „Sazovite kongres i donesite odluku: sve grupe moraju položiti oružje, a PKK se mora raspustiti.“ Ovaj apel usklađen je s inicijativom „Turska bez terorizma“ koju je 2024. pokrenuo Devlet Bahçeli, vođa ultranacionalističke Stranke nacionalističkog pokreta (MHP) i saveznik predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana.

Bahçeli je u oktobru 2024. predložio da Öcalan dobije uvjetni otpust ako se PKK razoruža, što je postavilo temelj za ovaj trenutak. Öcalan, zatvoren od 1999. godine nakon hapšenja u Keniji, prepoznao je ovu političku priliku, navodeći Bahçelijev poziv, Erdoğanovu odlučnost i drugih stranaka kao stvaranje „klime“ za mir.

Öcalan je okarakterizirao raspuštanje PKK-a kao historijsku nužnost. Tvrdio je da organizacija, rođena u nasilnom 20. stoljeću usred politika koje su negirale kurdski identitet, više nema svrhu u Turskoj gdje je izražavanje demokratije napredovalo. „Progresivno otvaranje turskog društva i poboljšanja u slobodi izražavanja oslabili su temeljne razloge za PKK,“ napisao je. Odbacujući secesiju ili autonomiju kao održiva rješenja, naglasio je demokratiju kao jedini put naprijed, što je pomak od izvornog marksističko-lenjinističkog cilja PKK-a o nezavisnoj kurdskoj državi.

U obzir treba uzeti i regionalnu dimenziju, ovaj je poziv povezan s padom režima Bašara al-Asada u Siriji u decembru 2024. Kolaps Asadove vlade, koja je nekoć pružala utočište Öcalanu dok ih turski pritisak nije prisilio na njegovo protjerivanje 1998. godine, oslabio je kurdske snage u Siriji, posebno Sirijske demokratske snage (SDF) pod vodstvom YPG-a – podružnice PKK-a.

Neprijateljstvo Turske prema SDF-u, zajedno s gubitkom američke zaštite dok se fokus SAD-a pomiče nakon Asada, možda je pritisnuo Öcalana da traži rješenje unutar Turske kako bi stabilizirao širi kurdski pokret.

PKK je nastao 1978. kao odgovor na tursku represiju kurdskog identiteta, pokrenuvši oružanu borbu 1984. Označena kao teroristička organizacija od strane Turske, SAD-a i EU, vodili su brutalnu kampanju bombardovanja i gerilskog ratovanja, na šta je Turska odgovorila jednako oštrim taktikama. Öcalan, unatoč doživotnoj kazni i 26 godina gotovo potpune izolacije, zadržao je gotovo mitski status među Kurdima, a njegov utjecaj nije jenjavao.

Turska ima ogromnu vojnu prednost, s naprednom tehnologijom dronova koja je desetkovala redove PKK-a i poremetila regrutiranje u planinama Qandil u Iraku, ključnom PKK uporištu. Ovo slabljenje, uz regionalna previranja, možda je uvjerilo Öcalana da oružani otpor više nije održiv te da su Kurdi bili prisiljeni prihvatiti pakt pod vojnim i diplomatskim pritiskom.

Odgovori na Öcalanov poziv bili su brzi, ali različiti. Turski zvaničnici oprezno su ga prihvatili. Erdoğanova vlada, balansirajući između nacionalističke podrške i kurdskih glasova, vidi potencijalne političke dobitke – možda čak i polugu za novi ustav kojim bi bio produžen njegov mandat, no oprezna je kada je u pitanju iskrenost PKK-a.

Unutar kurdskog pokreta reakcije su dvojake. Čelnici DEM-a pozdravili su poziv kao „poziv stoljeća“, ali su insistirali na uzajamnim garancijama za kurdska prava. Međutim, zapovjednik PKK-a Murat Karayılan izrazio je skepticizam, zahtijevajući da se Öcalan direktno obrati borcima i osigura ustavne garancije – uslove koji još uvijek nisu ispunjeni.

Ako poslupaju vođin poziv, raspuštanje PKK-a moglo bi okončati jedan od najdugotrajnijih sukoba na Bliskom istoku, što bi omogućilo obnovu jugoistoka Turske i ublažavanje napetosti s kurdskim zajednicama u Iraku i Siriji. Za Erdoğana, to je diplomatski uspjeh, jačanje regionalnog utjecaja Turske usred rivalstava s Iranom i Izraelom. Ipak, proces je prepun rizika a stanje u Siriji dodatno komplikuje stvari.

PKK sada mora sazvati kongres – datum nije određen – a borci moraju predati oružje. Turska mora ponuditi opipljive ustupke, ne samo retoriku. Poziv na bacanje oružja trenutak je historujske težine, ali jop uvijek niko ne zna hoće li to zaista značiti početak procesa pomirenja ili samo još jedno propalo primirje.