Ako se u kontekst bezuslovne kapitulacije Trojke pred velikosrpskim separatizmom pridoda i politička sondaža kroz izjave o diskriminaciji Hrvata te potrebi novog Izbornog zakona onda je jasno da nisu u pitanju tek panične reakcije proistekle iz nesposobnosti već osmišljena politika kojom se bošnjačka javnost želi pripremiti za “nove činjenice na terenu”.

Bosna i Hercegovina suočava se sa sistematskim procesom obesmišljavanja kroz razvlašćivanje, procesa čiji je cilj transformacija države u nedefinisani prostor koji nema stvarnog suvereniteta jer nema stvarne kontrole nad većinom svoje teritorije.

To je proces u kojem se formalno zadržava forma postojanja države Bosne i Hercegovine, ali se u stvarnosti suverenitet dijeli između internih separatističkih i eksternih hegemonističkih faktora, dok većina njenih građana, ili zašto ne reći njen većinski narod, ostaje bez ikakve moći odlučivanja nad prostorom u kojem obitava a kamoli državom u kojoj čini većinu stanovnika.

Neki to zovu kiprizacijom ali mnogo je gore od toga.

Stvar je u tome što je velikosrpska politika, koja danas izvodi ponovnu secesiju, naučila nešto iz iskustva Agresije na Bosnu i Hercegovini. Velikosrbi neće ponoviti svoju grešku iz 1992. godine kada su se preko noći “evakuirali” iz državnih institucija u Sarajevu uzbrdo na Pale. Danas su separatisti svjesni da su time omogućili tim institucijama da djeluju protiv njihovih separatističkih planova ali i prepustili legalitet i legitimitet patriotskim snagama.

Zbog toga danas velikosrpska politika preko svojih kadrova paralizira i blokira rad državnih institucija dok istovremeno preko drugih kadrova izvodi secesiju. Koriste se mehanizmi države da se uništi državu. Dodik i skupština manjeg bh. entiteta donose antidržavne zakone i sprovode secesiju, dok Dodikovi kadrovi u državnim institucijama blokiraju bilo kakvu akciju ili reakciju tih institucija.

Nevjerovatno ali to je još manje zlo jer ovakva sasvim očita antidržavna velikosrpskih separatistička politika ne nailazi na bilo kakav otpor od strane onih koji danas u Sarajevu čine vlast. Štaviše čini se da iz “trojke” aktivno potpomažu ovaj proces prikazujući svoju indolenciju i inerciju kao mudru čak i patriotsku politiku, neki politički podvig kojim su velikosrpski separatisti eto osujećeni pa moraju da djeluju isključivo na onim prostorima Bosne i Hercegovine koje u stvari i žele da otcijepe?!

Ovakva suluda zamjena teza nije nešto novo jer još prije nekoliko godina je jedan od lidera Trojke, Elmedin Konaković, “prijetio” kako Dodik i ostali “koji krše Ustav” od sankcija državnih organa “mogu da se sakriju samo na malom prostoru entiteta RS” kao da ne razumije da “Dodik i ostali” to upravo i hoće, da od manjeg bh. entiteta naprave prostor na kojem ne važe zakoni i institucije Bosne i Hercegovine.

Da su takve Konakovićeve “prijetnje” u stvari pružanje odriješenih ruku i davanje garancija Dodiku da može slobodno djelovati pokazalo se nedavno novom Konakovićevom izjavom kako u slučaju nepoštivanja sudskih odluka i presuda “neće slati naoružane ljude na naoružane ljude, jer Milorad Dodik kontroliše jedan dio MUP-a RS”.

Konaković je takav raniji stav dodatno potvrdio u intervju za, kakve li simolike, televiziju Herceg-Bosne, javno tvrdeći kako “Centralne vlasti u Sarajevu nemaju snage da uhapse Dodika” jer se nalazimo “u dejtonski organizovanoj BiH sa MUP-om RS koji ima sa 8000 (!) naoružanih ljudi koje je Dodik spreman gurnuti u konflikt”.

Takve izjave nisu samo signalizacija kapitulacije “trojke” pred Dodikom i separatistima, one su istovremeno i pokušaj da se nađe opravdanje za sramnu kapitulaciju insinuacijama da je “trojka” kapitulirala ne zato što hoće već što mora jer je kriv Dayton (tj. Alija Izetbegović i SDA) a ne “trojkina” politička nesposobnost ili očito saučesništvo.

Ako se u kontekst ovakve bezuslovne kapitulacije “trojke” pred velikosrpskim separatizmom pridoda i politička sondaža kroz Konanovićeve izjave o diskriminaciji Hrvata te potrebi izglasavanja novog Izbornog zakona onda je jasno da nisu u pitanju panične reakcije proistekle iz nesposobnosti već osmišljena politika kojom se javnost ili tačnije javnost većinskog bošnjačkog naroda želi pipremiti za “nove činjenice na terenu”.

I tu dolazimo do kiprizacije 2.0.

Ta nova realnost bi izgledala ovako. Bosna i Hercegovina i većina njenih institucija bi formalno nastavile postojati ali isključivo na prostorima sa bošnjačkom većinom. Manji bh. entitet bi bio de facto paradržava pod kontrolom Beograda a većina državnih institucija ne bi više djelovala na prostoru manjeg bh. entiteta no i dalje bi bila popunjavana srpskim kadrovima iz manjeg bh. entiteta iako bi im ingerencije bile ograničene isključivo na prostor Federacije BiH. One državne instucije koje nisu problematične Dodiku, prije svega one koji služe da se sredstva i resursi, koja većinom dolaze iz Federacije BiH “podjednako rasporede” sa RS-om. Takav model “kreativne secesije” bi, sa nekim varijacijama, uskoro bio primijenjen i na prostore Federacije BiH sa hrvatskom većinom ukoliko već ne dođe do njenog potpunog prepuštanja u ruke Zagreba kroz izmjene izbornog zakona i tome slično.

Ovakav scenario bi jednim potezom zadovoljio sve apetite i riješio sve probleme ponajprije onaj kako zadovoljiti srpske i hrvatske ambicije za vlastitim prostorima i istovremeno ih privoliti ih da kontrolišu bošnjačku većinu. Ovakvim scenarijem ne bi bilo ni “nasilja i sukoba”, “mir koji nema alternativu” bi bio očuvan, srpska i hrvatska politika bi dobile ono što nisu mogle ostvariti ratom i što je najvažnije ne bi se dozvolilo nastajanje neke opasne “muslimanske državice” u bilo kojem obliku, ni de facto ni de jure, jer bi se bilo kakve neželjene manifestacije “bošnjačkog demografskog oportunizma” i dalje mogle obuzdavati kroz političke procese i nastavak kontrole institucija od strane srpskih i hrvatskih kadrova.

Štaviše, ovako nešto bi se predstavilo kao velika pobjeda “trojke”, trijumf proevropske politike, ultimativni bolni ali pametni kompromis kojim je sačuvan ne samo mir već i osiguran opstanak Bosne i Hercegovine. To što bi takva Bosna i Hercegovina bila tamnica za Bošnjake nije i ne bi bilo bitno bilo kome osim onim Bošnjacima koji žele da budu slobodan narod u vlastitoj državi. A takve se uvijek može okarakterisati radikalima, ekstremima ili islamistima.

Finalni ishod ovakve politike je jasan. Na Bošnjacima je hoće li ovu opasnu dinamiku na vrijeme prepoznati i pružiti otpor ili će, po ko zna koji put u historiji, biti gurnuti u poziciju nemoćnih posmatrača sopstvenog nestajanja.