Mirovni sporazum učvrstio bi poziciju ove azijske zemlje kao ključne sile, sposobne da razgovara s Washingtonom i Teheranom, Rijadom i Pekingom, a da pritom u potpunosti ne pripada nijednom taboru

Saudijska Arabija se pozvala na Sporazum o strateškoj uzajamnoj odbrani (SMDA), ratificiran s Islamabadom u septembru prošle godine. Shodno tome, kontingent od 13.000 pakistanskih vojnika i borbenih aviona stigao je u Perzijski zaljev, stacionirajući se 60 kilometara od naftnog terminala Ras Tanura, unutar dometa iranskih projektila. Ovo je prvo raspoređivanje snaga pod novim paktom koje Pakistan postavlja u samo središte krize.

Tokom proteklih sedmica, Pakistan se nametnuo kao neočekivani protagonist i posrednik u pokušajima postizanja mirovnog rješenja između Sjedinjenih Američkih Država i Irana. Suočen s ovom teškom situacijom, pakistanski establišment je još jednom pokazao sposobnost manevrisanja i korištenja prilika koje nude međunarodna previranja. Riječ je o svojevrsnom trajnom samopopravljanju koje mu omogućava uzlet čak i kada sve ukazuje na propast. To se dogodilo 2001. godine, kada su ga napadi 11. septembra pozicionirali kao neizostavnog saveznika u Ratu protiv terorizma. Dogodilo se i prošle godine, s Trumpovom pobjedom. Godina 2025. bila je, u tom smislu, plodonosna.

Ovaj preokret sudbine započeo je približavanjem Washingtonu. Islamabad je precizno pročitao transakcionu prirodu Trumpove administracije i uskladio se s njenim interesima, nudeći laskanje, strateške minerale, saradnju protiv ISIS-K i investicije vezane za kriptovalute, omiljeno sredstvo predsjednikovog porodičnog okruženja. U gestu geopolitičkog kontorcionizma, Pakistan je čak ponudio luku u Arapskom moru, u Beludžistanu, u blizini kineske enklave Gwadar i iranske granice. Nagrada nije izostala: carine su smanjene na 19%, što je najniža stopa u južnoj Aziji, a Oslobodilačka vojska Beludžistana proglašena je stranom terorističkom organizacijom.

Još jedan uspjeh bio je potpisivanje sigurnosnog ugovora sa Saudijskom Arabijom. Zajedničko saopštenje predviđa da će se “svaka agresija na bilo koju od dvije zemlje smatrati agresijom na obje”, što je eho Člana 5 NATO saveza. To je izazvalo brojne spekulacije, počevši od činjenice da je Pakistan jedina zemlja u islamskom svijetu s vojnim nuklearnim kapacitetom. Deklaracija je namjerno dvosmislena: ne pominje nuklearno oružje niti transfer tehnologije, što ne isključuje mogućnost da Pakistan proširi svoj nuklearni kišobran na Saudijsku Arabiju.

Tokom 1980-ih, saudijska kraljevina finansirala je početni nuklearni program Pakistana, djelimično kao odgovor na iranske atomske ambicije. Trenutni SMDA više konsoliduje nego što otvara strateško partnerstvo koje se kovalo decenijama. Vojska od preko 600.000 pripadnika može ponuditi Rijadu ono što mu je najpotrebnije: demografski potencijal.

Sporazum otkriva da je Rijad krenuo u diversifikaciju svojih savezništava, smanjujući historijsku ovisnost o Washingtonu i ciljajući na arhitekturu kolektivnog odvraćanja izvan američkog tutorstva. Ipak, on pati od temeljne asimetrije: dok Pakistan preuzima obaveze vojnog raspoređivanja, Saudijska Arabija ne preuzima nikakvu ekvivalentnu obavezu. Njen reciprocitet djeluje u terminima koji su partneru najpotrebniji: kao kisik za posrnulu ekonomiju.

Ovo nije prvi put da Pakistan trguje sigurnošću za ekonomske resurse. Ranije je koristio pokroviteljstvo velikih sila, kao saveznik Washingtona tokom Hladnog rata, akter na prvoj liniji antisovjetskog džihada 80-ih, te danas kao subjekt ovisan o Pekingu. Ta sposobnost prilagođavanja predstavlja dragocjen kapital i istovremeno njegovu glavnu ranjivost.

Ova međunarodna dinamika je u oštrom kontrastu s burnom unutrašnjom panoramom. Zemlja tone u autoritarnost, što je znak vremena u kojem živimo. Ustavni amandman dodijelio je doživotni pravni imunitet načelniku generalštaba, maršalu Muniru, koji akumulira moć kao nijedan pakistanski oficir prije njega. Paralelno s tim, pooštrava se kontrola društvenih mreža, dok pravosuđe gubi nezavisnost.

Islamabad mora istovremeno upravljati savezništvom s Rijadom i susjedstvom s Teheranom, prijateljstvom s Washingtonom i ovisnošću o Pekingu. Pakistanska vještina navigiranja između rivalskih sila do sada je bila značajan atribut. Ipak, taj potez nije uvijek bio uspješan. Najveći neuspjeh vanjske politike ostaje Afganistan: zemlja kojom vladaju talibani nije onaj susjed kojim se može upravljati i kojeg je Islamabad vjerovao da može oblikovati, već trajni izvor nestabilnosti koji izmiče kontroli.

Stoga je ulog u posredovanje u iranskom ratu više od diplomatskog manevra; to je egzistencijalna potreba. Mirovni kompromis učvrstio bi poziciju Pakistana kao sile-spone, sposobne da razgovara sa svima, a da ne pripada nikome. Ako posredovanje propadne, Islamabad će se naći uhvaćen između obaveza prema Saudijskoj Arabiji i svoje 900 kilometara duge granice s Iranom. Maršal Munir bi se tada mogao suočiti sa situacijom u kojoj je rasporedio trupe nadohvat iranskih raketa, a da ih nije uspio zaustaviti, čime bi Pakistan postao izloženiji nego ikada prije rata.

IZVOR: El Pais