Iza fasade monolitnog jedinstva Jugoslavenske muslimanske organizacije, u sjeni karizmatičnog Mehmeda Spahe, godinama je ključao unutarstranački razdor koji će nepovratno odrediti sudbinu bosanskih muslimana. Dok su se u Beogradu krojile državne granice, u sarajevskim mahalama vodila se ogorčena bitka protiv „akreba medžlisa“, uskog kruga porodične i političke elite optužene za uzurpaciju Vakufa, općine i vjerske autonomije. Kako su korijeni rascjepa, duboko zasađeni u lokalnim intrigama i nepotizmu, doveli do toga da najjači muslimanski pokret slom Kraljevine Jugoslavije dočeka fatalno podijeljen, ostavljajući narod bez jedinstvenog vodstva u osvitu najkrvavijeg sukoba u historiji

I danas među Bošnjacima Mehmed Spaho figurira kao neprikosnoveni lider, figura koja je uspjela očuvati politički subjektivitet naroda u izrazito nepovoljnim okolnostima Kraljevine Jugoslavije. Međutim, ispod površine monolitnog jedinstva Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO), u drugoj polovini tridesetih godina prošlog stoljeća, ključali su procesi koji će, nakon Spahine iznenadne smrti, nepovratno razbiti stranku. Taj rascjep nije bio plod trenutnog hira ili vanjskog udara, već kulminacija višegodišnjeg nezadovoljstva unutar same jezgre pokreta, oko onoga što su savremenici ironično nazivali „akreba medžlisom“, Spahinim krugom najbližih rođaka i povjerenika.

Korijeni ovog političkog potresa sežu u maj 1935. godine, u vrijeme petomajskih izbora koji su označili kraj otvorene diktature i povratak ustavnih eksperimenata. Spaho, kao pragmatičan političar, shvatio je da se interesi bosanskih muslimana najbolje štite unutar vlasti, a ne u jalovoj opoziciji. Ulazak u vladu Milana Stojadinovića i fuzija JMO u novu vladajuću stranku, Jugoslavensku radikalnu zajednicu (JRZ), bila je strateška odluka koja je muslimanima vratila utjecaj, ali je istovremeno posijala sjeme razdora.

Problem nije bio u samoj koaliciji sa Stojadinovićem, već u načinu na koji se moć distribuirala „na terenu“, prvenstveno u Sarajevu. Sarajevo nije bilo samo administrativni centar; ono je bilo srce muslimanskog političkog i kulturnog života. Kontrola nad gradom značila je kontrolu nad resursima, zapošljavanjem i, što je najvažnije, nad Vakufom i Islamskom vjerskom zajednicom. Upravo tu se formirala linija fronta između dvije grupe: onih koji su uživali Spahino neograničeno povjerenje i onih koji su se osjećali marginalizovanim unatoč dugogodišnjem stažu u stranci.

U središtu „akreba medžlisa“ nalazili su se ljudi poput Uzeira Hadžihasanovića, Spahinog šure, čovjeka golemog utjecaja koji je iz sjene povlačio konce sarajevske općinske politike. S druge strane su stajali nezadovoljnici predvođeni Šefkijom Behmenom i ljudima okupljenim oko Muslimanskog kluba, koji su smatrali da je stranka postala žrtva nepotizma i klike koja je privatizovala opće interese. Za njih, ulazak u JRZ nije donio obećanu renesansu, već cementiranje vlasti uskog kruga ljudi koji su se više brinuli o položajima u sarajevskoj općini nego o ideološkoj čistoti pokreta.

Ova podjela bila je duboka i lična. Nije se radilo o prostom neslaganju oko budžeta ili komunalnih projekata; radilo se o viziji muslimanske politike. Dok je Spaho nastojao balansirati na vrelom beogradskom asfaltu, u bazi se javljao otpor prema onome što je doživljavano kao diktatura sarajevske čaršije nad ostatkom Bosne. Sarajevo je, u očima nezadovoljnika iz provincije, ali i dijela gradske inteligencije, postalo utvrda privilegovanih. Taj tihi sukob, koji je tinjao od 1935. godine, bio je uvod u dramu koja će svoj puni zamah dobiti u borbi za kontrolu nad Islamskom vjerskom zajednicom, institucijom koja je za muslimane tog vremena bila važnija od bilo koje političke partije. Spahina harizma je još uvijek uspijevala držati ove dvije struje pod istim krovom, ali su zidovi te kuće već tada počeli opasno pucati.

Dok se u političkim kuloarima vodila borba za mandate i budžete, pravi ideološki i identitetski rat rasplamsao se tamo gdje su muslimani bili najosjetljiviji, u sferi vjerske autonomije. Za Mehmeda Spahu, povratak vjerske samouprave, ukinute tokom diktature kralja Aleksandra, bio je krunski dokaz opravdanosti ulaska u Stojadinovićevu vladu. Međutim, ono što je za lidera JMO-a bio trijumf nacionalne politike, za njegove oponente postalo je poligon za optužbe o nepotizmu i uzurpaciji vjere u stranačke svrhe.

U središtu oluje bio je novi Ustav Islamske vjerske zajednice (IVZ) iz 1936. godine. On je predviđao vraćanje sjedišta reisu-l-uleme iz Beograda u Sarajevo, što je pozdravljeno s oduševljenjem, ali je istovremeno otvorilo pitanje: ko će personalno kontrolirati tu instituciju? Opoziciona struja unutar JMO-a, predvođena Šefkijom Behmenom, u ovome je vidjela priliku da zada udarac Spahinom „akreba medžlisu“. Za njih, autonomija nije značila samo slobodu od Beograda, već i slobodu od apsolutne kontrole jedne uske grupe ljudi okupljene oko sarajevske centrale stranke.

Sukob je kulminirao izborom novog reisu-l-uleme. Spaho je, oslanjajući se na autoritet ministra i predsjednika stranke, favorizirao kandidate koji bi osigurali harmoniju između vjerskog i političkog vodstva. S druge strane, Behmen i njegovi istomišljenici su se pozicionirali kao zaštitnici „čiste“ vjerske autonomije, optužujući Spahu da želi IVZ pretvoriti u puki instrument stranačke politike. Paradoksalno, oni koji su godinama gradili JMO kao zaštitnika muslimanskih prava, sada su se međusobno optuživali za izdaju tih istih principa.

Atmosfera je postala nepodnošljiva u Sarajevu, gdje su džamijski odbori i vakufska uprava postali mjesta svakodnevnih političkih okršaja. Protivnici „akreba medžlisa“ su s podozrenjem gledali na Uzeira Hadžihasanovića, koji je, iako formalno bez visokih vjerskih funkcija, smatran „sivom eminencijom“ koja odlučuje o svakom imamu i muteveliji u državi. Optužbe o „sarajevskom pašaluku“ više nisu dolazile iz Beograda, već iz srca muslimanske inteligencije.

Behmenova grupa je vješto koristila nezadovoljstvo onih koji su se osjećali zapostavljenim u novoj raspodjeli plijena unutar Jugoslavenske radikalne zajednice (JRZ). Za njih, borba za autonomiju IVZ-a bila je borba za demokratiju unutar same muslimanske zajednice. Spaho je, s druge strane, svaku opoziciju tumačio kao opasno razbijanje narodnog jedinstva u trenutku kada se nad Europom i Jugoslavijom nadvijaju crni oblaci rata. Iako je izborom Fehima Spahe za reisa 1938. godine porodica Spaho naizgled zacementirala svoju moć, taj čin je za opoziciju bio kap koja je prelila čašu. Unutarstranački rascjep više nije bio stvar procedure, već dubokog moralnog i političkog nepovjerenja koje je čekalo samo jedan trenutak slabosti da postane nepremostivo.

Dok su se na državnom nivou rješavala krupna pitanja konkordata i ustavnih promjena, za prosječnog građanina Sarajeva politika se prelamala preko praga Gradske vijećnice. Sarajevo je u tridesetim godinama bilo više od administrativnog središta; ono je bilo simbol muslimanskog građanskog identiteta, ali i glavni izvor ekonomske moći kroz komunalne poslove, vakufske prihode i gradske namještenike. Upravo tu, u sjeni sarajevskih mahala, formirao se front koji će postati grobnica stranačkog jedinstva.

Glavna meta kritika opozicione struje, predvođene Šefkijom Behmenom, postala je sarajevska općinska uprava, kojom je dominirao krug ljudi odan Mehmedu Spahi. Na čelu tog kruga stajao je Uzeir Hadžihasanović, Spahin šura i čovjek čiji je utjecaj bio toliko golem da se u narodu počelo šaputati o „porodičnoj vlasti“. Behmenovci su tvrdili da se općinom upravlja netransparentno, optužujući Spahine povjerenike za nepotizam pri zapošljavanju i favoriziranje uskog kruga privrednika bliskih stranci.

Spaho je na ove napade odgovarao strategijom „tvrđave“. Za njega je Sarajevo bilo bastion koji se morao držati pod čvrstom kontrolom kako bi se osigurala stabilnost JMO-a u pregovorima s Beogradom. Svaki napad na Hadžihasanovića ili sarajevsku općinu, Spaho je tumačio kao napad na samu opstojnost stranke i muslimanskog naroda. Međutim, takva rigidnost samo je učvrstila Behmenovu grupu u uvjerenju da je stranka prestala biti narodni pokret i postala servis za očuvanje moći nekolicine porodica.

Jaz se produbio kada je opozicija počela javno bojkotovati stranačke skupove u Sarajevu, organizujući paralelne aktivnosti. To nije bio samo sukob dvije struje, već sukob dva koncepta: Spahinog centralizovanog, gotovo monarhijskog upravljanja, i Behmenovog zahtjeva za širom demokratijom i meritokratijom unutar zajednice. Sarajevo, koje je nekada bilo ujedinjeno u odbrani muslimanskih prava, sada je bilo podijeljeno na „spahinovce“ i „behmenovce“, a linija razgraničenja prolazila je kroz najuglednije porodice, čaršijske radnje i vjerske institucije. Ova sarajevska „tvrđava“, iako se činila neosvojivom dok je Spaho bio živ, bila je iznutra toliko nagrizena da je njegova iznenadna smrt u junu 1939. godine značila samo jedno – otvoreni juriš na njegovo političko naslijeđe.

Iznenadna smrt Mehmeda Spahe u beogradskom hotelu „Srpski kralj“, juna 1939. godine, nije bila samo biološki kraj jednog lidera, već i trenutak kada su se sve akumulirane tenzije, godinama potiskivane njegovim autoritetom, izlile na političku površinu. Bez Spahine harizme i sposobnosti da balansira između nepomirljivih struja, „akreba medžlis“ se našao pred zidom, a unutarstranačka opozicija pred vratima koja su se konačno otvorila.

Borba za Spahinog nasljednika pretvorila se u bespoštedni rat za interpretaciju njegovog naslijeđa. Na jednoj strani, krug oko Uzeira Hadžihasanovića nastojao je održati kontinuitet vlasti, vjerujući da se snaga muslimanskog faktora može očuvati samo potpunom lojalnošću sarajevskoj centrali i porodici pokojnog vođe. Za njih je svaka kritika u tom trenutku bila čin nacionalne izdaje. S druge strane, Šefkija Behmen i „opozicionari“ su Spahinu smrt vidjeli kao priliku za korjenitu reformu pokreta, čišćenje od nepotizma i vraćanje stranke širokim narodnim slojevima.

Kulminacija rascjepa dogodila se u kontekstu historijskog sporazuma Cvetković–Maček i stvaranja Banovine Hrvatske. Dok je službeno vodstvo JMO-a, predvođeno Džaferom Kulenovićem, pokušavalo spasiti što se spasiti dalo u novim geopolitičkim okolnostima, opoziciona struja je sve otvorenije nastupala s pozicija kritike sarajevskog „pašaluka“. Sukob koji je počeo oko sarajevskih komunalija i imenovanja u Vakufu, sada je postao pitanje opstanka naroda u državi koja se očigledno raspadala.

Ovaj rascjep nije bio samo personalni sukob Behmena i Hadžihasanovića. Radilo se o dubokoj strukturnoj krizi. Muslimanska politička elita dočekala je Drugi svjetski rat beznadežno podijeljena u dvije nepomirljive frakcije. Jedna je ostala čvrsto vezana za administrativne strukture i tradicionalne krugove moći, dok je druga, tražeći alternativu „akreba medžlisu“, nerijetko završavala u potpunoj političkoj marginalizaciji ili traženju novih, radikalnijih saveznika.

Kada su u aprilu 1941. godine prve bombe pale na Sarajevo, one su zatekle zajednicu čije je političko tkivo bilo toliko razdirano unutrašnjim animozitetima da zajednički odgovor na nadolazeću katastrofu gotovo nije bio moguć. Historija je pokazala da korijeni tog sloma nisu ležali u beogradskim intrigama, već u uskim sarajevskim ulicama, gdje je bitka za prevlast nad jednom općinom i jednom vjerskom institucijom nepovratno oslabila bedeme narodnog jedinstva. Spahin „akreba medžlis“, zamišljen kao čuvar stabilnosti, na kraju je postao katalizator rascjepa koji će odrediti sudbinu bosanskih muslimana u najmračnijim godinama koje su uslijedile.

IZVOR ZA TEKST: Zlatko Hasanbegović: „Spahin „akreba medžlis“: Korijeni rascjepa u Jugoslavenskoj muslimanskoj organizaciji nakon smrti Mehmeda Spahe”