Dok izraelske snage ponovo podižu zastavu nad libanskom utvrdom Beaufort, premijer Benjamin Netanyahu pokušava izbrisati historijske poraze i konsolidirati političku moć pod krinkom vojnog trijumfa. U analizi lista Haaretz, ponovni ulazak u zonu nekadašnje osamnaestogodišnje okupacije ne donosi strateško rješenje za sjever Izraela, već budi mučne duhove prošlosti i razotkriva opasan nedostatak dugoročne diplomatske strategije Tel Aviva
„Ovdje se može osjetiti svježi planinski zrak. Božanstveno“, ushićeno je govorio Menahem Begin Arielu Sharonu, svom ministru odbrane, dok je tadašnji premijer stajao ispod novoosvojene tvrđave Beaufort u južnom Libanu u junu 1982. godine.
Kicoška oholost već je bila očigledna u načinu na koji su izraelski lideri shvatali ono što će postati osamnaestogodišnja okupacija južnog Libana; frustracija, žrtve i uzaludnost tek su uslijedili. Sada, nešto više od četvrt stoljeća kasnije, izraelske snage ponovo su zauzele tvrđavu Beaufort, što predstavlja reprizu jednog od uvodnih činova prvog rata u Libanu, ali i mjesta konačnog, sramnog povlačenja IDF-a iz Libana u maju 2000. godine.
Za premijera Benjamina Netanyahua, opterećenog predstojećim izborima, ovo je u istoj mjeri rat za simboliku, skretanje pažnje i prekrajanje historije, koliko i rat koji se vodi bombama i za nacionalnu sigurnost.
Zvanično, prekid vatre između Izraela i Hezbollaha proglašen je 16. aprila. Namjera je bila da se okonča najnovija eskalacija sukoba između dvije strane, pokrenuta ratom SAD-a i Izraela protiv Irana; proiranska šiitska posrednička grupa pridružila se odmazdi Teherana za napade, ispalivši masovne raketne salve na Izrael.
Međutim, „prekid vatre“ je potpuno ispražnjen pojam. Hezbollah neprekidno granatira sjeverni Izrael; očajni civili govore o „tri godine neprekidnog rata“. Bespilotne letjelice i projektili usmrtili su trinaest vojnika i jednog civila od proglašenja prekida vatre. IDF je cijeli južni Liban proglasio zonom borbenih dejstava, naređujući evakuaciju civila, uključujući i velike gradove poput Tira i Nabatiye; libansko Ministarstvo zdravlja izvještava o broju poginulih koji premašuje 3.370.
Pregovori u Washingtonu, prvi direktni razgovori između predstavnika izraelske i libanske vlade u posljednje tri decenije, još uvijek nisu urodili plodom. Iran insistira na tome da bilo kakvo primirje sa Sjedinjenim Državama mora obuhvatiti i libanski front; Netanyahu je naredio intenziviranje i produbljivanje izraelskih napada; namjere američkog predsjednika Donalda Trumpa u pogledu Libana jednako su neprozirne kao i njegov stav prema sporazumu sa Teheranom.
Ali za Izraelce, nedjeljne jutarnje vijesti da se Izrael vratio na Beaufort i da, prema navodima vojske, „namjerava tamo ostati do daljnjeg“, predstavljale su déjà vu najekstremnije vrste.
Slavljenički ton Netanyahuove vlade, „Beaufort je u našim rukama!“, napisao je jedan uzbuđeni ministar, gotovo je neshvatljiv svakome ko se sjeća kako je ova tvrđava postala tako snažan simbol uzaludno protraćenih života i ispraznosti bitaka vođenih bez ikakvog strateškog cilja ili diplomatske završnice na vidiku. Bivši komandanti IDF-a već su u jutarnjim radijskim emisijama upozorili javnost da ne romantizuje ovaj „povratak“ na mjesto stagnacije, smrti i poraza.
Jedan Izraelac koji ima itekako dobar razlog da bude zaprepašten ovim pokušajem rehabilitacije tvrđave kao simbola trijumfa jeste izraelsko-američki režiser Joseph Cedar, čiji je film „Beaufort“, nominovan za Oscara 2007. godine, prikazao posljednje dane ove ispostave IDF-a prije evakuacije, usred nemilosrdnih minobacačkih napada Hezbollaha.
Cedar kaže da je „u šoku“ što iko može vidjeti ponovno podizanje izraelske zastave na Beaufortu kao dobar ishod kada je, ubrzo nakon zauzimanja 1982. godine, tvrđava već bila postala mjesto „glupog, uzaludnog traćenja života“. Vojnici prikazani u njegovom filmu strahovali su da će biti posljednja besmislena žrtva, a sada, kaže Cedar, njihovi unuci, ukoliko posjeduju ikakvu historijsku perspektivu, pitaće: „Hoću li ja biti posljednji koji će poginuti na ovoj prokletoj planini, i za šta?“
Ovaj bivši bolničar u padobranskim jedinicama ističe da, kada bi sada bio vojnik, ne bi pristao na povratak na Beaufort, te izražava nadu da bi svaki vojnik „sa mrvom lične odgovornosti i sviješću o istoriji“ postupio isto.
Problem je stvaran i akutan: civili na sjeveru Izraela ne mogu živjeti pod stalnom vatrom, ali osvajanje Beauforta „očigledno nije rješenje. Snažniji smo od svojih neprijatelja; uradili smo Hezbollahu tačno ono što smo htjeli: likvidirali vođe, digli u vazduh njihove štabove, ubili hiljade običnih boraca. Iznova i iznova smo povećavali upotrebu sile i nismo stigli nikuda.“
To što vojnici IDF-a podižu zastavu na Beaufortu, za Cedara oličava mentalni sklop prema kojem je vojna sila uvijek jedina opcija, čak i kada „svaka bitka pokazuje da takvo rješenje ne postoji“. Nasuprot tome kako Izraelci vide sebe, kao ponosno inovativne i samokritične, u njegovim očima ovdje je riječ o gluposti i nedostatku kreativnosti, praćenim neuspjehom u kojem se „jevrejska moć“ nameće kao definišuća karakteristika cionizma.
Prvi rat u Libanu takođe je pokrenuo i prvi široki antiratni pokret običnih građana u Izraelu. Osnovan od strane četiri majke aktivnih vojnika, njegov proglas, da ljudski život ima prednost nad držanjem teritorije, da je političko rukovodstvo podbacilo i da ne postoji strateška potreba za nastavkom rata, proširio se zemljom, nagnao Begina na ostavku i na kraju ga je prihvatio tadašnji premijer Ehud Barak, koji je naredio povlačenje IDF-a iz Libana 2000. godine.
Dok izraelski ministar sa krajnje desnice Itamar Ben-Gvir poziva da se Beirut pretvori u ruševine, Cedar se pita koji će nam političar „postaviti ogledalo“ i ukazati na slijepo ponavljanje grešaka nametnutih isključivo vojnim odvraćanjem, te naglas reći da odgovor nije u okupaciji južnog Libana, i da je u redu pokazati slabost ako se time štiti svetinja života.
Međutim, on je skeptičan u pogledu postojanja ličnosti sa tom dozom političke hrabrosti, pa stoga pogled upire ka vani: „Izrael je nezaustavljiv i potrebne su nam države sa polugama uticaja koje će nas izvući iz svega ovoga jer sami to ne možemo“, dodajući: „Većina Libanaca je podjednako bespomoćna kao i mi.“ Francuska je već zatražila hitan sastanak Vijeća sigurnosti UN-a.
Premijer je Izraelcima govorio da je Hezbollah efikasno poražen nakon izraelskih dramatičnih napada pejdžerima i ubistva njegovog generalnog sekretara Hassana Nasrallaha krajem 2024. godine. Previše je obećao tvrdeći da će grupa biti potpuno razoružana.
Sada Netanyahu vodi rat kako bi prepisao narativ o svom premijerskom mandatu, pokušavajući da još jednom izbriše katastrofu od sedmog oktobra samoproglašenom pobjedom na ratištu na kojem je Izrael već jednom doživio neuspjeh. „Na Beaufort smo se vratili drugačiji“, objavio je u nedjelju, „ujedinjeni, odlučni i snažniji nego ikada.“
On, kao i snage IDF-a, trebali bi pogledati jednu od završnih scena iz filma „Beaufort“. Dvojica vojnika iz posljednjeg kontingenta skidaju izraelsku zastavu koja se vihori iznad ispostave, uvjereni da konačno idu kući. Tada stiže operativna dopuna: konačno povlačenje je odloženo. Na nevjericu svog vojnika, jer su laka meta za neprijateljski napad dok sjede na aktiviranom eksplozivu, komandir odgovara: „Ne brini, sigurno postoji dobar razlog. Možda rade na diplomatskom sporazumu.“
Na to slijedi još veća nevjerica vojnika: „Kakav diplomatski dogovor? Baš ih briga za nas. Napustili su nas. Zaslužujemo komandanta koji će donijeti odluku o odlasku.“
Užareno odsustvo jasne strategije i minimalno ulaganje u diplomatsko rješenje znače da su on, kao i Izrael, po svemu sudeći osuđeni na ponavljanje historije, a upravo to je ono što prazni trijumfalizam nad Beaufortom zapravo otkriva.
