U junu 1968. godine, globalni talas studentskog bunta prelio se sa pariških barikada na ulice jugoslovenskih gradova. Dok su francuski studenti uzdrmali De Gaullea tražeći rušenje starog poretka, jugoslovenska omladina tražila je dosljednost od sopstvenog režima, pobunom protiv „crvene buržoazije” i partijske birokratije demistifikovana je nedodirljivost Titove vlasti, čime je označen stvarni početak kraja jugoslovenske iluzije

Kasne šezdesete godine dvadesetog stoljeća ostale su zabilježene u globalnoj historiografiji kao epoha planetarnog nemira, u kojoj je jedna nova, poslijeratna generacija odlučila glasno osporiti autoritete, krute hijerarhijske strukture i društveno licemjerje. Dok su Sjedinjene Američke Države bile zapaljene antiratnim protestima i borbom za građanska prava, a zapadnonjemački studenti marširali ulicama nakon pokušaja ubistva svog ljevičarskog lidera Rudija Dutschkea, istinski epicentar evropskog prevrata postat će Pariz.

Međutim, ovaj talas generacijskog revolta nije se zaustavio na granicama kapitalističkog svijeta. On je, na opće iznenađenje partijske birokratije, prešao i Željeznu zavjesu, te unutar specifičnog samoupravnog sistema socijalističke Jugoslavije pokrenuo sedmodnevnu dramu koja će ostaviti trajne i dalekosežne posljedice na sudbinu te višenacionalne države.

U jesen 1967. godine oko deset hiljada studenata pariške Sorbonne podiglo je glas zbog hronične prenapučenosti fakulteta i potpunog nedostatka elementarnih bibliotečkih usluga. Ono što je započelo kao akademsko nezadovoljstvo, ubrzo je poprimilo jasne političke obrise.

Krajem marta 1968. godine, nakon hapšenja četvorice studenata koji su tokom antiratnih demonstracija protiv sukoba u Vijetnamu bacili cigle kroz prozore pariških ureda kompanije American Express, dvjestotinjak njihovih kolega, predvođenih harizmatičnim Danielom Cohn-Benditom, zaposjelo je zgradu fakulteta u Nanterreu.

Cohn-Bendit, sin njemačkog Jevreja koji je svojevremeno pobjegao pred Hitlerovim režimom, ubrzo je u javnosti postao poznat pod nadimkom Crveni Deni. Njegova kritika bila je usmjerena protiv same srži modernog kapitalističkog društva. Tvrdio je da vladajući sistem tretira visoko obrazovanje poput fabrike čija je jedina namjena štancanje tehničke radne snage za industrijalizovano društvo, dok poslodavci i biznismeni nemaju nikakvo poštovanje prema radničkoj klasi.

Tokom opsade u Nanterreu predavanja su suspendirana, a policijski kordoni okružili su kampus unutar kojeg su studenti u dvorištima vodili neprekidne debate o nužnosti korjenite reforme školstva. Bojkot ispita i stalna agitacija ubrzo su se prelili u samo srce Pariza, označivši početak okupacije same Sorbonne.

Francuski visokoškolski sistem, gotovo nepromijenjen još od vremena kada je Napoleon Bonaparte otvorio Sorbonnu 1808. godine, bio je zreo za eksploziju. Većina nastave svodila se na to da profesori ex cathedra, u hladnim i nezagrijanim dvoranama, prepunim amfiteatrima naglas čitaju zastarjele lekcije. U maju 1968. godine, Latinska četvrt se pretvorila u ratnu zonu. Kao reakcija na brutalnu intervenciju specijalnih policijskih snaga (CRS) na univerzitetu, studenti su počeli podizati barikade, paliti i prevrtati automobile, te zasipati policiju kamenim kockama s pariskih pločnika. Odgovor države bio je nemilosrdan, pendreci i suzavac preplavili su ulice.

Ono što je počelo kao lokalni akademski bunt ubrzo je preraslo u prvorazrednu nacionalnu krizu koja je poljuljala autoritet predsjednika Charlesa de Gaullea. Ključni trenutak dogodio se kada su sindikalne vođe, impresionirane otporom studenata prema represivnim hijerarhijskim strukturama, odlučile izraziti radničku solidarnost.

Trinaestog maja četiri miliona sindikalaca stupilo je u štrajk, okupiravši fabrike i urede. Za samo tri dana, protest je prerastao u generalni štrajk u kojem je učestvovalo šest miliona ljudi, potpuno parališući francusku ekonomiju. Pozorište Odéon postalo je dvadesetčetverosatna otvorena scena za debate u kojima je svako mogao slobodno govoriti, dok su se ulicama vijorile crne anarhističke zastave i pjevala Internacionala.

Suočen s kolapsom države, De Gaulle je primijenio provjerenu političku taktiku. Obećao je radnicima povećanje plata, što je odmah poljuljalo sindikalnu solidarnost sa studentima, te raspisao prijevremene izbore, vješto koristeći strah građana od anarhije kao glavni adut u kampanji. Do sredine juna, dok su medijske naslovnice o štrajku naglo zamijenjene šokom zbog ubistva Roberta Kennedyja u Americi, francusko društvo se počelo normalizovati.

Ipak, smirivanje je plaćeno krvlju: policija je silom gušila preostale džepove otpora u fabrikama poput Renaulta, ostavljajući iza sebe poginule radnike i stotine povrijeđenih na posljednjim barikadama u Latinskoj četvrti. Radikalne grupe su stavljene izvan zakona, a De Gaulle je na izborima krajem juna osigurao ogromnu većinu, plašeći birače da će Francusku u suprotnom pregaziti Moskva. Pokret je slomljen, ali francusko društvo više nikada nije bilo isto.

Dok su se zapadni studenti borili za rušenje građanskog poretka, zahtjevi jugoslovenskih studenata, koji su izašli na ulice trećeg juna 1968. godine, zvučali su naizgled paradoksalno, oni su, naime, zahtijevali dosljedno provođenje zvaničnog programa same vladajuće partije. Jugoslovenska omladina nije željela rušiti socijalizam; oni su tražili više od obećanog socijalizma. Bio je to revolt protiv rađanja nove “crvene buržoazije”, protiv partijske birokratije, njenih materijalnih povlastica i očiglednog društvenog raslojavanja.

Socijalistička Jugoslavija tog vremena bila je specifičan hibrid dogmatskog socijalizma, državnog kapitalizma i zapadnjačkog potrošačkog mentaliteta, a provalija između proklamirane teorije o jednakosti i svakodnevne prakse postala je prevelika da bi je se ignoriralo.

Povod za eksploziju nezadovoljstva u Beogradu bio je banalan, ali simboličan. U noći između drugog i trećeg juna, u novobeogradskom “Studentskom gradu”, trebala se održati manifestacija “Karavan prijateljstva”, namijenjena brigadirima radnih akcija. Ulaz je trebao biti slobodan za sve, ali je zbog najavljene kiše priredba premještena u salu Radničkog univerziteta. Organizatori su, bojeći se prenapučenosti, odlučili zabraniti ulaz studentima, ne obavijestivši ih o tome na vrijeme.

Kada je grupa studenata pokušala ući, izbila je masovna tuča s redarima, koja je ubrzo prerasla u sukob s milicijom. Vijest o policijskoj brutalnosti munjevito se proširila sobama “Studentskog grada”. Hiljade studenata izašlo je na ulice, potisnulo miliciju i zaplijenilo jedna vatrogasna kola, koja su poslužila kao improvizirana govornica. Do ponoći se okupilo oko tri hiljade gnjevnih mladih ljudi koji su, pored osude policijskog nasilja, počeli formulirati dublje društvene i ekonomske zahtjeve, odlučni da u koloni krenu prema Saveznoj skupštini.

Kod novobeogradskog podvožnjaka kolonu je dočekao teški kordon naoružane milicije. Iako su studenti poslali delegaciju na pregovore, situacija je izmakla kontroli. Odjeknuli su pucnji, letjelo je kamenje, a milicija je krenula u brutalni juriš pendrecima, potiskujući i premlaćujući studente u haosu koji je uslijedio. Tokom čitave noći i narednog jutra, brutalnost se ponavljala, a pretučen je i dio profesora koji su stali u zaštitu svojih studenata.

Sveučilišne zgrade ubrzo su proglašene pod blokadom, fakulteti su se pretvorili u autonomne zone u kojima se štrajkovalo i spavalo, a režim je odgovorio cenzurom i zabranom studentske štampe. Pokušaji studenata da se povežu s radnicima u fabrikama uglavnom su osujećeni policijskim blokadama, čime je doseg pobune ostao izolovan unutar akademskih zidova.

Bunt se brzo proširio i na druge univerzitetske centre u zemlji. U Ljubljani je nezadovoljstvo tinjalo još dan ranije zbog poskupljenja stanarina u studentskim domovima, da bi nakon vijesti o premlaćivanju kolega u Beogradu preraslo u masovne zborove podrške sa preko tri hiljade učesnika. U Sarajevu je partijsko rukovodstvo reagovalo panično, hitno zabranivši sva javna okupljanja. Uprkos zabrani, studenti Filozofskog fakulteta organizirali su miting podrške koji je prerastao u spontane demonstracije i protestnu šetnju gradom.

Sarajevska milicija intervenirala je u dva navrata, najprije ispred zgrade lista Oslobođenje, gdje su studenti u znak protesta posjedali na asfalt, a potom i u samom centru grada, gdje su demonstracije grubo razbijene uz upotrebu sile, pucnjavu, ranjavanja i masovna hapšenja.

Dok je država sedam dana bila u stanju šoka, partijski vrh na čelu s Josipom Brozom Titom grozničavo je tražio rješenje. Najveća i najrevolucionarnija tekovina jugoslovenske 1968. godine bila je upravo demistifikacija neprikosnovenosti vlasti; po prvi put u poslijeratnoj historiji javno se tražila odgovornost visokih funkcionera i šefa policije.

Vidjevši da represija ne daje željene rezultate, Tito je povukao šahovski potez koji će ući u udžbenike političke manipulacije. U nedjelju uveče, devetog juna, obratio se naciji putem televizijskih kamera i izgovorio čuvenu rečenicu “da su studenti u pravu”.

Ovaj proračunati čin empatije momentalno je amortizirao gnjev masa. Među studentima je zavladalo oduševljenje, a protesti su prekinuti uz pjesmu i slavlje. Međutim, otrježnjenje je bilo brzo i bolno. Titov govor bio je samo taktički trik za kupovinu vremena i pacifikaciju pokreta. Čim su se zborovi razišli, obećane reforme su gurnute pod tepih, a sistem je krenuo u tihu, ali temeljitu odmazdu.

Vođe protesta i najistaknutiji profesori ubrzo su osjetili punu težinu državnog aparata: izbacivani su s fakulteta, oduzimani su im pasoši, a mogućnost zaposlenja bila im je trajno uskraćena. Neki su osuđeni na zatvorske kazne, dok su pojedini, skloni kompromisu, pacificirani privlačnim ponudama i visokim državnim dužnostima.

Sedmodnevne demonstracije iz 1968. godine, iako ugušene kombinacijom sile i političkog lukavstva, označile su sudbonosnu prekretnicu za sudbinu jugoslovenske federacije. Prestravljeno snagom autentičnog narodnog bunta, partijsko rukovodstvo je odlučilo čvrsto povući uzde i trajno okončati dotadašnji smjer političke liberalizacije društva. Zatvaranje ventila za demokratsku kritiku unutar socijalističkog okvira otvorilo je prostor za bujanje partikularnih nacionalnih interesa.

Svrgavanje Aleksandra Rankovića dvije godine ranije već je oslabilo centralistički aparat, a nagli slom studentskog pokreta 1968. stvorio je vakuum u koji su ubrzo ušetale nove struje. Već u novembru iste godine izbile su masovne demonstracije na Kosovu sa zahtjevima za većom autonomijom, dok je u Hrvatskoj počeo rasti nacionalni pokret poznat kao “Hrvatsko proljeće”.

Kasnija radikalizacija i ustavna decentralizacija zemlje bile su samo logična posljedica odluke iz juna 1968. godine da se uguši jedina alternativa, ona koja je zahtijevala pravednije, otvorenije i istinski demokratsko socijalističko društvo. Bio je to, pokazat će historija, stvarni početak kraja jugoslovenskog eksperimenta.