Odgovor na narative koji izjednačavaju odgovornost s debalansom, a identitet s prijetnjom

Prije nekoliko dasna stranice Jerusalem Posta postale su poprište opasnog pokušaja prekrajanja bosanskohercegovačke stvarnosti i historije. Tekst autora Marca Zella i Dane Levinson, pretenciozno naslovljen „Sankcioniranje posljednje kršćanske ispostave“, predstavlja brutalan primjer lobističkog inžinjeringa u kojem se Milorada Dodika pokušava amnestirati od optužbi za secesionizam, koristeći Izrael kao moralni štit, a Bošnjake kao civilizacijsko strašilo.

Ovaj medijski istup bio je direktan plaćeni odgovor na inicijativu grupe američkih senatora i zastupnika koji su 27. marta uputili pismo državnom sekretaru Marcu Rubiju i sekretaru trezora Scottu Bessentu, zahtijevajući da Trumpova administracija hitno vrati sankcije Dodiku, nakon što je on, prije samo nekoliko mjeseci, kontroverzno skinut sa crne liste. Na taj je tekst reagirao Mustafa ef. Cerić, reis-emeritus Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, komentarom objavljenim u današnjem Jerusalem Postu.

Cerićev komentar prenosimo u cjelosti:

U analizi stavova koje zastupa Marc Zell, ne susrećemo se samo s političkim argumentom, već s širim pokušajem redefiniranja moralnog i historijskog pejzaža Bosne i Hercegovine. Takvi argumenti zaslužuju pažljivo ispitivanje, naročito kada prizivaju civilizacijske tjeskobe i selektivno reinterpretiraju kako pravnu stvarnost, tako i historijsko iskustvo.

U središtu ove debate leži fundamentalno pitanje: da li provođenje pravne odgovornosti – putem sankcija ili drugih mehanizama, predstavlja destabilizaciju ili je to, zapravo, preduslov za bilo kakav trajan mir.

Kao što je ranije utvrđeno, djelovanje Milorada Dodika, njegovo prkošenje ustavnom autoritetu, odbacivanje obavezujućih sudskih odluka i negiranje genocida, postavlja ga izvan normativnih okvira koje demokratska društva moraju održavati. Prikazivanje sankcija kao napada na komunalni balans, umjesto kao odgovora na individualno ponašanje, služi samo zamagljivanju odgovornosti i brisanju razlike između zakona i identiteta.

Posebno zabrinjavajući aspekt argumentacije je oslanjanje na civilizacijski okvir koji bošnjačku (muslimansku) populaciju u Bosni i Hercegovini portretira kao provodnik za vanjske, navodno destabilizirajuće utjecaje. Ovaj narativ ne samo da nema empirijsko utemeljenje, već rizikuje ponovno uvođenje upravo onog etnoreligijskog esencijalizma koji je postratni poredak nastojao prevazići.

Država Bosna i Hercegovina nije polje za „proxy“ bitke civilizacija; to je pluralističko društvo čija stabilnost zavisi od koegzistencije njenih konstitutivnih naroda unutar zajedničkog pravnog okvira.

Daytonski mirovni sporazum nije ustoličio podjele kao trajno stanje, već je uspostavio strukturu unutar koje bi se suživot postepeno mogao normalizirati. Reinterpretirati ovaj okvir kao borbu s nultom sumom između etnoreligijskih blokova znači regresiju ka samoj logici koja je i proizvela konflikt.

Upravo na ovom mjestu prizivanje jevrejske historije, a posebno simbolike Sarajevske hagade, zahtijeva preciznost i pažnju. Hagada, sačuvana kroz vijekove previranja, uključujući i Drugi svjetski rat, stoji kao svjedočanstvo zaštite koju su jevrejskom naslijeđu pružili građani Bosne i Hercegovine, a naročito njena muslimanska zajednica. Tokom Holokausta, lokalni akteri, bosanski muslimani, rizikovali su vlastite živote kako bi spasili ovaj rukopis od uništenja, što je čin koji je postao amblematski za međuvjersku solidarnost.

Ovaj historijski zapis ne podržava tvrdnje o „jedinstvenoj tradiciji antisemitizma“ među Bošnjacima. Naprotiv, on ilustruje specifično naslijeđe suživota i zaštite. Zapravo, jevrejska zajednica u Bosni i Hercegovini često je isticala ovu historiju kao dokaz šireg građanskog ethosa koji je nadilazio religijske podjele čak i u trenucima ekstremne opasnosti.

Koristiti jevrejske simbole radi promicanja narativa koji stigmatizira drugu zajednicu stoga nije samo historijski netačno, već i etički problematično. Sjećanje utjelovljeno u Sarajevskoj hagadi poziva na poniznost, solidarnost i odbranu istine, a ne na njenu instrumentalizaciju u savremenim političkim sporovima.

Tvrdnja da sankcije protiv Dodika predstavljaju probošnjačku ili „promuslimansku“ pristrasnost počiva na nerazumijevanju prirode međunarodnog pravnog poretka. Sankcije se ne nameću na osnovu identiteta, već na osnovu ponašanja. Međunarodne presude koje se tiču genocida u Srebrenici, donesene od strane institucija poput Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, ne zavise od etničke ili religijske pripadnosti; to su odluke utemeljene na dokazima, proceduri i zakonu.

Negirati ove nalaze ili definirati njihovo priznavanje kao pristrasno znači nagrizati univerzalnost same pravde. Ako se pravna odgovornost može odbaciti kao pristrasnost svaki put kada pogodi jednu grupu, onda sama mogućnost nepristrasne pravde kolabira.

Širi geopolitički okvir argumentacije, koji povezuje unutrašnju dinamiku Bosne i Hercegovine sa strahom od vanjskog utjecaja, također zahtijeva preispitivanje. Iako je budnost spram stranog uplitanja legitimna, ona ne može služiti kao izgovor za podrivanje suvereniteta i ustavnog poretka države i društva. Secesionistička retorika, naročito kada je uparena s odbacivanjem međunarodnih sporazuma, manje se podudara s odbranom Evrope, a više s erozijom njenih temeljnih principa.

U tom pogledu, kontrast između evropskih integracija i revizionističkih politika postaje očigledan. Prve su utemeljene na vladavini prava, međusobnom priznavanju i prihvatanju zajedničkih normi; potonje nastoje ponovo pregovarati o riješenim pitanjima kroz unilateralno djelovanje i historijsku reinterpretaciju. Putanja koju su odabrali političari poput ruskog predsjednika Vladimira Putina, s kojim se Dodik često politički svrstava, ilustrira rizike svojstvene tom drugom putu.

Civilizacijski argument dostojan tog imena mora biti usidren u istini, a ne u selektivnom sjećanju ili retoričkoj inverziji. Budućnost Bosne i Hercegovine ne zavisi od trijumfa jedne zajednice nad drugom, već od dosljedne primjene zakona, očuvanja historijske istine i odbacivanja narativa koji kompleksna društva svode na simplističke binarnosti.

Sankcije protiv Milorada Dodika nisu uvreda balansu; one su potvrda principa. Njihovo uklanjanje u odsustvu suštinske promjene ne bi ispravilo nepravdu. Ono bi legitimiziralo obrazac ponašanja koji podriva i domaću stabilnost i međunarodne norme.

Na kraju, pouka Sarajevske hagade nije pouka o podjelama, već o zajedničkoj odgovornosti: da štitimo ono što je krhko, pamtimo ono što je istinito i odupremo se iskušenju da krivimo historiju u službi sadašnjosti.