Poveznica s izraelskom desnicom nije slučajna – Dodik u svojim govorima sve češće koristi antimuslimansku retoriku i simboliku karakterističnu za izraelske narative o „sigurnosnoj prijetnji“, kako bi pridobio simpatije krugova koji Bosnu i Hercegovinu percipiraju kroz prizmu potencijalnog islamskog „utočišta“ u Evropi.

U najnovijem nizu provokacija koje više podsjećaju na arhivirane stranice iz najmračnijih poglavlja evropske historije, Milorad Dodik, predsjednik entiteta Republika Srpska, ponovo je demonstrirao svoj duboko ukorijenjeni šovinizam i netrpeljivost prema Bošnjacima, odnosno muslimanima u Bosni i Hercegovini.

Njegove izjave, prepune historijskih falsifikata, neistina, rasističke simbolike i otvorene islamofobije, nisu samo unutarnjopolitički pamfleti za domaću upotrebu – riječ je o dijelu znatno šireg, opasnog projekta destabilizacije regije i podrivanja temelja jedne krhke, ali međunarodno priznate države.

Dodikov najnoviji istup, u kojem poziva Bošnjake da se „vrate pravoslavlju“ i implicira kako bi samo tada Bosna i Hercegovina mogla postojati, nije puki gaf. Riječ je o svjesnoj i kalkuliranoj provokaciji političara kojem je domaći pravosudni sistem stao za vrat.

Podsjetimo, Dodik je prvostepeno osuđen za nepoštivanje odluka visokog predstavnika i opstrukciju državnih institucija. Suočen s ozbiljnim pravnim posljedicama i gubitkom političkog utjecaja, Dodik sve otvorenije poseže za instrumentima ekstremnog nacionalizma, kopajući po arsenalu velikosrpske mitologije i revizionizma kako bi skrenuo pažnju s vlastitih problema.

No, Dodikovi verbalni napadi nisu izolirani incidenti. Oni su odraz dosljednog djelovanja prema uputama iz „Memoranduma II“ Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU), dokumenta koji u kontinuitetu nastavlja ideološki put Memoranduma iz 1986. – pisanog predstražara rata, urbicida i genocida u Bosni i Hercegovini.

Cilj je jasan: stvaranje tzv. „srpskog sveta“, teritorijalne i političke sfere pod dominacijom Beograda, uz sistematsko ponižavanje, dehumanizaciju i kulturno brisanje svih koji ne pripadaju tom krugu – ponajprije Bošnjaka.

U kontekstu globalnog uspona krajnje desnice, Dodik ne djeluje u izolovano. Njegova retorika u zadnje vrijeme sve više podsjeća na onu Viktora Orbána, Giorgije Meloni ili izraelskih ultradesničara koji otvoreno flertuju s konceptima etničke superiornosti, religijskog ekskluzivizma i autoritarizma.

Poveznica s izraelskom desnicom nije slučajna – Dodik u svojim govorima sve češće koristi antimuslimansku retoriku i simboliku karakterističnu za izraelske narative o „sigurnosnoj prijetnji“, kako bi pridobio simpatije krugova koji Bosnu i Hercegovinu percipiraju kroz prizmu potencijalnog islamskog „utočišta“ u Evropi.

Upravo u toj vrsti međunarodnog pozicioniranja – kao bastion „kršćanske Evrope“ protiv navodne islamske prijetnje – Dodik traži svoje saveznike. Njegova strategija je jasna: islamofobiju pretvoriti u valutu političke legitimacije.

U eri kada ultradesničarski pokreti dobivaju na snazi širom SAD-a i Europe, kada se tolerancija prema ksenofobiji i revizionizmu vraća na velika vrata, Dodik pokušava uvjeriti domaće i strane aktere kako je upravo on ključni „čuvar“ zapadne civilizacije na Balkanu. A što pri tome gazi ustavni poredak BiH, vrijeđa milijune njezinih građana i priziva duhove rata – čini se, za njega nije važno.

Najoštriji dio njegovih nedavnih istupa, u kojem tvrdi da je „rješenje za BiH“ povratak muslimana pravoslavlju, zapravo je poricanje temeljne vrijednosti na kojoj počivaju evropske integracije – multietničnost i vjerska tolerancija. Ovakve izjave nisu samo duboko uvredljive, već i opasne – one sadrže implicitne poruke o „konačnim rješenjima“, jezik dobro poznat poznat u evropskoj historiji.

Kad već ne može domaća vlast, onda međunarodna zajednica, čiji je Dodik politički produkt, mora prepoznati ovu strategiju. Ignoriranje Dodikovih izljeva mržnje nije više politički oportunizam – postaje saučesništvo. Potrebna je jasna, odlučna i nedvosmislena osuda I akcija protiv ne samo njegovih riječi, već i čitave ideologije koju one predstavljaju.

Ako je Zapad ozbiljan u svojoj posvećenosti očuvanju mira, demokratije i ljudskih prava na Balkanu, mora prestati tolerirati šovinističke autokrate koji šire mržnju pod plaštom zaštite nacionalnih interesa.

Jer danas, kao i devedesetih, riječi mržnje mogu vrlo brzo prerasti u djela. A Dodik krenuti putem svojih prethodnika, presuđenih ratnih zločinaca koji su stvarali na istoj toj ideologiji entitet kojim Dodik danas predsjedava.