Kakav su odnos prema sufizmu imali istaknuti islamski učenjaci kroz stoljeća, ljudi čije su riječi postale poznate, prihvaćene i slušane, jer su oni pristupili istinskom pozivanju zbog Allahovih riječi: “Ti poučavaj – tvoje je da poučavaš, ti vlast nad njima nemaš!” Shodno tome, oni su savjetovali, objašnjavali i nisu ni jednog čovjeka proglašavali nevjernikom, niti su ga izvodili iz Allahove milosti, već su stanje stvorenja prepuštali Stvoritelju, kao što je navedeno u Kur'anu: “Ako ih kazniš, robovi su Tvoji, a ako im oprostiš, silan i mudar Ti si.”

U današnje vrijeme primjetan je trend da muslimani jedni druge zbog raznih sitnica, drugačijih mišljenja, drugačijih pristupa nekom pitanju s nevjerovatnom lahkoćom proglašavaju otpadnicima, nevjernicima, kjafirima… Česta meta nekih radikalnih grupa su sufije. Kakav su odnos prema sufizmu imali istaknuti islamski učenjaci kroz stoljeća, ljudi čije su riječi postale poznate, prihvaćene i slušane, jer su oni pristupili istinskom pozivanju zbog Allahovih riječi: “Ti poučavaj – tvoje je da poučavaš, ti vlast nad njima nemaš!” Shodno tome, oni su savjetovali, objašnjavali i nisu ni jednog čovjeka proglašavali nevjernikom, niti su ga izvodili iz Allahove milosti, već su stanje stvorenja prepuštali Stvoritelju, kao što je navedeno u Kur'anu: “Ako ih kazniš, robovi su Tvoji, a ako im oprostiš, silan i mudar Ti si.”

Imam Ebu Hamid el-Gazali (450-505/1058-1111.)

“Saznao sam, sa sigurnošću, da se sufije na poseban način kreću Allahovim putem, da je njihov način života najljepši, da je njihov metod najispravniji, te da su njihove osobenosti najčistije…” Zatim, odgovarajući onima koji osporavaju sufije i napadaju ih, kaže: “U cjelini, šta mogu prigovoriti metodu kojem je čistota – koja je prvi njegov uslov – čišćenje srca apsolutno od svega osim Allaha Svevišnjega; a njegov početak – na mjestu početnog tekbira u namazu –  potpuno utonuće srca u spominjanju Allaha, te njegov kraj potpuno utonuće (misli) u Allahu?” A, nakon što je iskušao put tesavvufa, osjetio njegovo djelovanje i okusio njegove plodve, rekao je: “Pridruživanje sufijama stroga je pojedinačna dužnost (fardi-ajn), jer niko osim vjerovjesnika, alejhimusselam, nije lišen mahana.”

Imam Fahruddin er-Razi (606-543/1209-1148.)

“Znaj da većina onih koji su evidentirali i nabrajali sljedbe ummeta ne spominju sufije, što je greška, jer suština sufijskog učenja predstavlja put do spoznaje Svevišnjeg Allaha putem pročišćavanja i oslobađanja od tjelesnih stega, a to je dobar put…” Također, je rekao: “Sufije su ljudi zaokupljeni razmišljanjem i oslobađanjem duše od tjelesnih stega, te se trude da nutrina njihova srca (sirr) i misli ne budu lišeni od spominjanja Svevišnjeg Allaha u svim njihovim postupcima i djelima. U njihovoj prirodi je utisnut savršeni odgoj prema Allahu Uzvišenom. Oni su najbolja skupina ljudi.”

 Imam el-‘Izz ibn Abdus-Selam (660-577/1181-1262.)

“Sufije se  čvrsto pridržavaju šerijatskih pravila kojima se ne urušava ni ovaj, niti onaj svijet, a drugi se čvrsto drže formalnih stvari. To potvrđuju, između ostaloga, kerameti (posebne počasti) i neobični fenomeni koji se njima dešavaju. To je jedan pokazatelj Allahove približenosti njima i Njegova zadovoljstva sa njima. Da znanje bez primjene upotpunosti zadovoljava Svevišnjeg Allaha, keramete bi imali i drugi ljudi, pa makar i ne postupali po svome znanju. Koliko li je samo daleko takva konstatacija od istine!”

Ibn Tejmijje (661-728/1263-1328.) i njegov učenik Ibnu-Kajjim el-Dževzijje (691-751/1292-1349.)

Kao što smo vidjeli kod Ibn Tejmijje i njegova učenika imama Ibnul-Kajjima, oni apsolutno nisu bili protiv tesavvufa, kako se to predstavlja ili kako to predstavljaju neki koji sebe smatraju pristalicama njihove škole. Čak šta više, njih dvojica bili su od poznavaoca Allaha Svevišnjeg, zaljubljenika u Njega, od ljudi imanskog odgajanja i duhovnoga puta, a što je očito iz dva toma fetava (pravnih mišljenja) Ibn Tejmijje i brojnih knjiga Ibnul-Kajjima, koji kaže: “Zaista, su oni (najviša kategorija sufija) iznad ovoga, njihove ambicije su uzvišenije i časnije. Oni su posvećeni sticanju mudrosti, postizanju spoznaja, čišćenju srdaca, čišćenju duša i popravljanu postupaka.”

Ibn Haldun (808-732/1332-1406.)

O nauci tesavvufa je rekao: “Ovo je jedna od šerijatskih znanosti nastalih u islamu. Osnova joj je to što je put ovih ljudi (sufija) uvijek smatran – od strane prvih muslimana i njihovih istaknutih ashaba i sljedbenike (tabi'ina) iz druge generacije, te onih poslije njih – kao put istine i pravog usmjerenja. Temelj mu je ustrajnost u bogoslužju (ibadet), potpuna predanost Uzvišenom Allahu, odvraćanje od lažnog sjaja i nakita ovoga svijeta, suzdržavanje od užitaka, bogatstva i časti za kojima hrle obični ljudi te, radi bogoslužja, povlačenje od svijeta u samoću. To je bilo općenito kod ashaba i prvih muslimana. Kada se povećala težnja ka dobrima ovoga svijeta – u drugom stoljeću po Hidžri i poslije njega – te ljudi bili skloni korištenju dobara ovoga svijeta, oni koji su se posvećivali bogoslužju nazivani su sufijama.”

Dželaliddin es-Sujuti (911-849/1445-1505.)

“Tesavvuf je, sam po sebi, jedna časna nauka, jer je njegov okvir slijeđenje Sunneta i ostavljanje novotarija; oslobađanje od putene duše – njenih veza, udjela, ciljeva, želja i izbora; predanost Allahu i zadovoljstvo sa Njime i sa Njegovom odredbom, te traženje Njegove ljubavi i nepredavanje značaja ikome osim Njega… Saznao sam, također, da ima mnogo uljeza među sufijama koji samo njima sliče, ali nisu od njih, te su unijeli u tesavvuf ono što nije od njega, a to je dovelo do ružnog mišljenja o svima. Stoga su se učeni usmjerili na razlikovanje između ove dvije skupine da bi se znali istinski pripadnici od patvorenih. Razmotrio sam stvari koje osporavaju šerijatski imami sufijama i nisam vidio ni jednog istinskog sufiju da ih zagovara, već ih zastupaju novatori i fanatici koji tvrde da su sufije, ali oni nisu od njih.”

Šejh Muhamed Abduhu (1323-1266/1849-1905.)

“Sufija se veže za sufije koji su jedna skupina muslimana čija je glavna okupacija popravljanje srdaca, čišćenje skrivenih nutrina i okretanje dušama strani Istinitog – Uzvišen je On – toliko da ih obuzimaju duhovni zanosi (džezebāt) koji ih odbijaju od svega osim Njega, tako da njihova sopstva utonu u Njegovo Sopstvo, a njihovi atributi u Njegove Atribute. Spoznavaoci među njima koji su dostigli vrhunac svoga duhovnoga puta na najvećem su stepenu ljudskog savršenstva, nakon vjerovjesništva.” Ovakvo vjerovanje šejha Muhameda Abduhua o pripadnicima tesavvufa, tj. da su na najvećem stepenu ljudskog savršenstva, nakon vjerovjesništva, izvedeno je iz same srži ‘akīde prvih generacija umeta, ‘akīde apsolutne istine.

Profesor Abas Mahmud el-‘Akkad (1306-1383/1889-1964.)

“Tesavvuf, u suštini, nije uljez u islamskoj ‘akīdi, kako smo to istaknuli u našoj knjizi o utjecaju Arapa na evropsku civilizaciju, te je potvrđen ajetima Časnog Kur'ana, pokriven njegovim osnovama u jasnim vjerovanjima. “

Profesor  Hasan el-Benna (1324-1368/1906-1949.)

“Profesor el-Benna, na početku svoga putovanja, uzeo je sufijski nauk i odgoj, te bio murid (učenik) u hassafijskom tarīkatu. Uvijek je pamtio riječi svoga šejha Abdul-Vehhaba e-Hassafija: “Znajte da će vas Allaha pitati za vrijeme onih koji će se oko vas okupljati, tj. da li ste im bili od koristi, pa da i oni i vi imate nagradu, ili vam je prošlo uzalud, pa će oni biti odgovorni, ali i vi.” Hasan el-Benna kaže: “Veza sa našim šejhom, na najbolji mogući način, nastavljena je sve do osnivanja udruženjā Muslimanske braće i njihova širenja. On je imao jedan stav, a mi smo imali drugi tako da je svako ostao pri svome. Nismo prestali da se brinemo za našeg šejha – Allah ga od nas nagradio dobrom – najbolje kako može da jedan iskreni murid i simpatizer pazi jednog čestitog šejha koji se čuva od grijeha i strahuje od Allaha. Savjetovao je i bio iskren u tome, upućivao je i to na najljepši način.”

Izvor: Islam.ba