Da pogrešno ne razumijemo ovo kad kaže: kako ti možeš u toj rupi praviti kuću i graditi kule, a to su kule od karata – sve će se to na kraju srušiti!? Nije zabranjeno graditi lijepe zgrade na ovom svijetu, sve je to u redu samo, ne smiješ dozvoliti da te to porobi, jer ako te to porobi, ma kako to izgledalo prostrano i luksuzno, to je rupa i ti preživljavaš, sigurno, hal miša. Možemo pogledati ljude koji sve imaju, a ništa nemaju, jer ih demantuje i govor i postupak, i vidimo kako mnogi skončavaju. A mi, gledajući zahir, zaustavljajući se na periferiji, mislimo kako su to sretni ljudi… A nije tako – oni preživljavaju hal ovog miša, i od te tjeskobe hoće da prsnu!
”Mesnevija”, treći svezak, bejtovi: 3960–3992/III (drugi dio)
Priredio: Šaban Gadžo
Časopis „Bosna“ u dogovoru s Hadži Hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu u Sarajevu.
Poslušajmo sad sljedeće lijepe primjere:
Ptica – njena duša – pretvara se u miša,
koji traži rupu,
kad čuje od mačaka: „Stani!“.
(Ptica ili duša ove osobe o kojoj on govori, čije srce nije ispunjeno nurom, ovako reagira.)
Iz tog razloga, njena duša, vidi svoj vatan i mjesto
boravka, u ovoj rupi dunjalučkoj, kao miš.
Zato gleda da samo nešta zgrabi i da se u rupu sakrije, misleći da je cijeli svijet njegov, poput miša čiji je vatan (domovina) rupa!
Hem se u ovoj rupi gradnje prihvatila, hem je
u skladu sa rupom, ograničila svoje, ionako oskudno znanje!
Tako živi ta duša koja je poput miša!
Ovdje nas upućuje na ajeti-kerim, esteizubillah: Onima, koji ne očekuju da će pred Nas stati i koji su zadovoljni životom na ovom svijetu, i koji su u njemu smireni, i onima koji su prema dokazima Našim ravnodušni – prebivalište njihovo biće Džehennem, zbog onoga što su radili. (Junus, 7–8)
O, ti, graditelju (zidaru)
koji se trudiš, da na leđima (površini) rijeke vremena
(izgradiš nekakvu palaču / dunjalučke dvore);
Tako ti Boga, ima li ikakav graditelj na svijetu,
koji će, na ruševinama života, izgraditi novi život?!
(Kasida Nunija, Ebul Feth el-Busiti)
(Nema takvog graditelja među ljudima. Samo Allah može dati novo proživljenje!)
Da se zadržimo samo trenutak jedan na ovom drugom polustihu: u skladu sa rupom, ograničila je (ta osoba, ta duša) svoje, ionako oskudno znanje! Evo nek znamo, mi danas, kada želimo da se afirmišemo cijeneći naše znanje, da je ono nešto posebno, jer ono drugo što nam je nedostupno mi vjerujemo da toga i nema, kao da nema nosioca toga, premda nam ajeti-kerim kaže da od učenijeg ima učeniji… Znači, mi sad, u skladu sa veličinom naše rupe kroz koju nam je došla informacija, ili da kažemo neka traka Sunca, sudimo o Suncu! Bježi, čovječe, iz te rupe! Izađi direktno pred njega, pred Sunce, pa da se susretneš sa istinskom spoznajom u pravom svjetlu! Kad bismo ovo znali, jelde koliko ne bi maltretirali druge, svađali se međusobno, naturajući naše znanje onom drugom, kao konac svih saznanja!
Pored tolikih zanata i umjetnosti,
ona u ovoj rupi odabire baš taj posao.
Da pogrešno ne razumijemo ovo kad kaže: kako ti možeš u toj rupi praviti kuću i graditi kule, a to su kule od karata – sve će se to na kraju srušiti!? Nije zabranjeno graditi lijepe zgrade na ovom svijetu, sve je to u redu samo, ne smiješ dozvoliti da te to porobi, jer ako te to porobi, ma kako to izgledalo prostrano i luksuzno, to je rupa i ti preživljavaš, sigurno, hal miša. Možemo pogledati ljude koji sve imaju, a ništa nemaju, jer ih demantuje i govor i postupak, i vidimo kako mnogi skončavaju. A mi, gledajući zahir, zaustavljajući se na periferiji, mislimo kako su to sretni ljudi… A nije tako – oni preživljavaju hal ovog miša, i od te tjeskobe hoće da prsnu! Kad na pravi način nisu orijentirani, kad ne žele da izađu ovamo gdje ih Kerem ili Njegova plemenitost hoće da izvede, već bježe u kontra smjeru, onda vidimo gdje takvi potraže spas: u alkoholu, drogi, samoubistvu…
Slobodno se može graditi, ali te ta gradnja ne smije toliko zaokupiti da zaboraviš na vječnu kuću. Zato je i onaj poznati tabiin, kad ga je upitao halifa zašto se ljudi boje smrti, odgovorio: – Zar onaj ko je porušio ahiretsku kuću, a izgradio ovu na ovom svijetu, može voljeti povratak u porušeno!?
Sve su ovo lijepi primjeri, koji treba da nam budu orijentir i vodič. Vidite kako nas nesebično – ne očekujući ništa zauzvrat – jedan Allahov rob savjetuje, premda nas dijeli prostorna i vremenska distanca; ali nje nema sada, u ovom trenutku – on nam direktno ovo govori!
Zato što joj je srce zakrenuto od izlaska,
zatvoren biva put spasa iz tijela.
Kao što je duša u tijelu zatočena, tako smo mi kompletno, i naša duša i ovo naše tijelo, zatočeni u ovoj maternici dunjaluka, koji je u odnosu na Ahiret poput majčinske maternice tijesan, tjeskoban prostor.
Sad se možemo pitati: Evo, svi hodamo, a hodaju i ovi (rečeno nam je) Božiji poslanici i evlije, među nama su, rade poslove dostojne insana kao i mi što radimo – trudimo se, pa ima li još nešto što bi nam moglo pojasniti to naše spavanje, taj gaflet? Kako to oni (Božiji poslanici i evlije), ma gdje se okrenuli vide Božije Lice, a mi to ne vidimo? Kako se to njima, kad nam oni govore, ovako zorno javlja Istina, a nama to izgleda nedokučivo?
Da navedemo jedan plastičan, slikovit primjer: U nekom gradu živio je jedan vajar, izuzetan vajar, ali je bio interesantna osoba. On bi, što god napravi (kad bi ljudi bili zaokupljeni nekim stvarima, snom i tako dalje) postavljao te svoje skulpture na raznim mjestima, a koje su bile prekrasne. I ljudi vide to, dive se tome i odlaze za svojim poslovima. U taj grad dolazi jedna osoba i gleda te skulpture, pa zadivljena, očarana tom ljepotom, pita ljude gdje je taj vajar, volio bih ga vidjeti. Svi se snebivaju, gledaju jedan u drugog, jer ga niko ne poznaje. Ovom posjetiocu izgleda to čudno, kako niko ne poznaje vajara!? Tu je bio jedan Hasan (Hasan / Lijepi) stariji čovjek, priđe mu i kaže: – Ja sam ga jednom vidio. – Pa, de mi reci kako je to bilo, zašto se baš tebi pojavio, jer vidim, očigledno mi je da su svi ostali bihàber (potpuno neobaviješteni, pojma nemaju) o tom čovjeku? Hasan mu kaže: – Ja sam danima znao stajati ispred njegovih skulptura i diviti se ljepoti, prefinjenosti i finesama umjetnika, pitajući se kako je to uradio?! Mora da je on bio na neki način obaviješten o toj mojoj ushićenosti, i dok sam tako jedan dan stajao pred njegovom skulpturom, najedanput vidim njega pored sebe! Pitam ga šta je uzrok pa te vidim danas pored sebe, a on mi odgovara: – Nijedan umjetnik ne može odoljeti, da se nekom poput tebe, koji se divi njegovom djelu, ne pojavi u njegovom životu i da mu ne odgovori…
I mi smo neprestano pred zadivljujućim prizorima: Allah je Lijep i voli lijepo! Međutim, zaokupljeni smo ko zna sve čime, i onda vidimo to, ali nemamo vremena da razmislimo o tome. Ako bi se zaustavili i popratili na ovakav način ova djela Božija, koja nas okružuju iz dana u dan, došli bi sigurno (neko brže, neko sporije, zavisi od roba do roba) u ovu blisku vezu, da kažemo – jedan bliski dodir sa Stvoriteljem. To se zove hadret Hakkov, Božija blizina.
Kad bi pauk imao narav Anka-ptice,
zar bi od pljuvačke čador pravio?
Sa Anka pticom upućuje na Božije prijatelje, prefinjene naravi, otmjene, bezazlene ljude od kojih nikome ne prijeti nikakva opasnost, već samo dobro; nikome ne misle zlo; oni ne pletu kao pauk mrežu drugome. Dunjalučari, bogataši troše svoj imetak da bi izgradili dvorce i palače, zaboravljajući na Allaha, dž. š.
Znači, nije zabranjeno graditi to, ali nemoj zaboravljat na Allaha Uzvišenog. Za takve se u Kur'ani-kerimu kaže, esteizubillah: Oni koji – mimo Allaha – uzimaju nekakve prijatelje, slični su pauku koji sebi isplete kuću. A najslabija je kuća – paukova kuća, kad biše to oni znali. (Ankebut, 41)
Mačka je ispružila svoju pandžu u kafez.
Ime njene pandže je: bol, vrtoglavica i trbobolja.
Mačka, to je smrt, a pandža prijetnja smrću. Ove razne bolesti koje dolaze, to su prijetnje pred ono što ti slijedi, što ti dolazi i neumitno ide u susret.
Mačka je smrt, a bolest njena šapa.
Udara po ptici i njenom perju.
Vidite kakav je uzeo primjer: i u taj kafez ušla je ruka smrti, od nje ne možeš pobjeći! A bolest je ta šapa, njoj krletka ne smeta. E sad, kako se ponaša ta ptica u tom kafezu, odnosno mi svi:
Iz budžaka u budžak leti tražeći lijeka.
Smrt je kao sudac, a bolest svjedok!
Tj. bolest je predznak smrti. Znači, sad ta huda ptica bježi iz ćoška u ćošak, ne bi li izmakla toj šapi. A kako nam je u ajeti-kerimu prošli put fino rečeno: Reci: „Smrt, od koje bježite, ona će vam neumitno doći, bez odgode!“ (El-Džumu'a, 8)
Poput sudijinog sluge, dolazi ovaj svjedok,
koji te poziva da pristupiš mjestu suđenja.
Jer taj poziv, to je smrt! Kad se to desi, već je sve završeno, a tako će na Jevmul-kijamu (Sudnjem danu) biti poziv na polaganje računa.
Odgodu tražiš, da bi pobjegao od nje.
Ako je prihvati, prošlo je. Inače, reći će ti: „Diži se!“.
Mi tražimo roka, odgodu. Vidimo i u ajeti-kerimima, kad ljudi dođu u pogibeljnu opasnost, kako govore: „Gospodaru, spasi nas sada, odgodi ovo!“ Ili ako je umro, a biće i takvih (ajeti nas podučavaju) koji će reći: „Gospodaru, vrati nas ponovo na onaj svijet, da budemo dobri, da radimo dobra djela, da se popravimo!“ Ali, nema povratka! Kad edžel (smrtni čas) nastupi, nema odgode tome!
Ovo može biti u našim nekakvim predodžbama: evo, dato ti je roka (izbjegao si, recimo, smrtnu opasnost) i sad pomisliš, dato mi je još vremena, šta sad raditi? Pa, iskoristi na najbolji mogući način to vrijeme koje ti je preostalo.
Davno sam čuo od svog prvog učitelja da mu je Halid-ef. govorio kako je jedne prilike nekom mladiću Pejgamber, s. a. v. s., rekao da će umrijeti taj dan, a on je upitao: – Ja, Resulallah, kako na najbolji mogući način da iskoristim ovo vrijeme? Poslanik mu kaže: – Nađi učena čovjeka, da te poduči!
Vidite kakva nam je pouka ostala kroz to. Iskoristi tu priliku! Kad sutra dođemo tamo i kad budemo upitani koliko smo ostali, kazat ćemo dan ili dio dana. E sad, ovaj dan ili dio dana, koji nam stoji svima na raspolaganju, gledajmo kako ćemo iskoristiti.
Traženje odgode je lijek i izlaz,
da bi po tjelesnoj hrki, zakrpe stavio.
Harka je odijevni ogrtač kod sufija, kod derviša, zakrpljen, a hz. Mevlana hoće da kaže: ovdje, na tjelesnoj hrki, toliko si napravio rupa svojim nedjelima, pa bi ovu odgodu, odnosno evo ovu priliku koju imaš na raspolaganju, trebao iskoristiti da zakrpiš sve te rupe, da se zabaviš s tim, a prođi se ajbova (sramota) drugih, dotjeraj sebe.
Na koncu jednog sabaha, srdit stiže, pa ti kaže:
„Pa dòkad odgoda! Postidi se malo!“
Dakle, dolazi taj glasnik, pojačana bolest, koja ljutito nastupa, i kaže ti, jezikom svog hala (pogoršanog stanja): Dokle ćeš više biti zaveden, tražeći odgodu?! Zar nije vakat da se postidiš?! Spremi se, valja ići! Ovdje upućuje na ajeti-kerim, esteizubillah:
Kad bi Allah kažnjavao ljude zbog njihovih grijeha, ništa živo na Zemlji ne bi ostavio! Ali, On ih ostavlja do određenog roka, pa kad dođe taj njihov rok, oni ga ne mogu ni za tren jedan, ni odgoditi, ni ubrzati! (En-Nahl, 61)
E sad rezimira ovo poglavlje sa sljedeća tri bejta:
Zatraži oprosta od Cara – o, ti, pun haseda,
prije nȅgoli dođe jedan takav dan!
(Sudbonosni dan, kad nema povratka! )
Vidite da je ovdje rekao: O, ti, pun haseda (zavisti), zatraži oprosta od Gospodara! Vidimo kolika je opasnost od ovakvog svojstva, jer zavist uništava dobra djela, kao što vatra guta drva! Sad mi možemo pomisliti, ovo govori o nekim tamo ljudima… Jok! Ovo govori o vjernicima! Ako se pitamo može li vjernik bit zavidan, odgovor je – kako da ne! Pogledajte u suri Jusuf, braća koja su bili uzoriti vjernici, na šta ih je zavist potakla, šta su uradili svome bratu Jusufu, alejhis-selamu! A i poznati hadisi-šerif nam kaže da vjernik ima četiri neprijatelja, pa u tom hadisi-šerifu prvi neprijatelj je spomenut vjernik, koji zavidi, onda licemjer, koji te mrzi, pa šejtan, koji te u zabludu odvodi, i na kraju, četvrti nevjernik, koji se bori protiv tebe. Znači ova fizička borba, rekli bi da je to najlakši vid borbe, a pogledajte zavist – na prvom mjestu!
Da nam Allah pomogne, da se obistinimo kao Božiji robovi, jer Allah je stvorio ljude i džinne samo da mu robuju! Ako se to desi, e onda se čovjek okitio Božijim svojstvima i imenima, i onda se za takvog može reći da je on zaista zastupnik Božiji na zemlji, Njegov halifa.
Čovjek može i da bude svjestan tih nekih imena i svojstava Božijih koji su pri njemu, ali ako se nije obistinio kao rob, on će to sebi pripisati, a to je zabluda, zabluda koja te vodi u pogibelj iz kojeg nema povratka! Pogledajmo dobro kako nas je ovdje upozorio: Zatraži oprosta od Cara – o, ti, pun haseda! Sad bi najbolje ovo iskoristili, ako svaki od nas, ovog trenutka, pomisli da je ovo svojstvo prisutno kod njega, i sad kad se vratimo, u samoći Gospodaru na sedždu pasti i zamoliti: Ja, Rabbi! Podari nam nur od Tebe, pa da vidimo ovo! Jer će se to svojstvo nama lijepim prikazivati, putem nagovora našeg šejtana i nefsa, pa da pomislimo da to nije to, nego da je nešto drugo.
A taj, koji kroz tminu tjera konja,
i time od svjetla svoje srce udaljava,
Ta osoba – govorim ti o njoj – koji ide kroz tminu svoga nefsa, povodeći se za svojim strastima, tjera konja naprijed, sve je dalje od nura, a dublje u toj tmini.
Ko ide kroz tminu nefsa, povodeći se za svojim strastima, taj se udaljava od Allahova svjetla i gubi Pravi put, te tako, sam sebe, lišava sreće i duhovnog uživanja.
Ima jedan divan primjer iz drevne indijske mudrosti. Pročitao sam to u jednoj od njihovih svetih knjiga. U „Upanišadama“ navodi se ovaj primjer: Kočijaš uprego nekoliko konja, lijep dan, on se osjeća ushićeno i tjera konje. Dok tako juri, čuje blagi glas, koji mu kaže iz kočija: stani! On kao da to ni čuo nije, nastavi dalje, još jače udarati konje i još brže poticati ih na trk. (Vidite sad u bejtu: …taj, koji kroz tminu tjera konja…, sve dublje ide na ovom putu tmine.) Opet taj glas blago kaže: stani! Sad to kod njega proizvede srdžbu, i još jače počinje udarati konje, a taj glas polahko, sve tiho ponavlja: stani, stani! U neka doba kočijaš se dosjeti, da taj glas pripada vlasniku kočija, potegne uzde i zaustavi se.
Evo, u ovome primjeru nam je pokazan naš hal, naše stanje.
Ovi konji, to su naša osjetila i um, koje je ovako bjesomučno u trk natjerao naš ego, i on ovako ide kroz ovu tminu naprijed. Ovaj glas je glas duše, koja je vlasnik tih kočija, jer ti, čovječe, nisi čovjek po ovoj formi, nego po onome što je u tebi udahnuto, po duši, koju ti je Bog udahnuo. Ona, blagim glasom, govori: stani, stani! Ako u neka doba taj glas dopre do tebe (a vidite kakva je buka što nas okružuje, gdje bivamo mamljeni kroz sve ove zablude) desit će se ovo, da će ovaj nazovi vlasnik postati svjestan ko je pravi vlasnik, i njemu predati uzde… A onda čovjek ide u kontra smjeru, izlazi iz ove tmine.
Da spojimo ovaj bejt sa ovim poljednjim:
A taj, koji kroz tminu tjera konja,
i time od svjetla svoje srce udaljava,
bježi od svjedoka i njegovog cilja,
jer taj svjedok ga poziva na Sud.
Dakle, bježi od bolesti – svjedoka i njegovog cilja, a cilj je smrt! Jer taj svjedok ga poziva na Sud, tj. bolest najavljuje približavanje smrti, i opominje čovjeka da bude spreman!
In-ne nedž-mes tu-ne rem-les tu-ne hab
Vah-ji Hakk-vallahu ea-lem bis-savab!
Ovo nije gatanje po zvijezdama,
niti čvaranje po pijesku, niti je san;
ovo je ,,vahji-hakk” (božansko otkrovenje)
A Allah, dž. š., najbolje zna šta je pravo!
El-Fatiha!
Drugi dio 93. dersa iz trećeg sveska Mesnevije, koji je Hadži Hafiz Mehmed Karahodžić održao 08. 06. 2022. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.
