Muhamed Tajib Okić (1902–1977) bio je ključna figura u akademskom izučavanju islama, most između bošnjačke i turske intelektualne elite. Rođen u Gračanici, školovan širom Evrope, ostavio je neizbrisiv trag kao profesor i utemeljitelj prvog teološkog fakulteta u Turskoj 1949. godine. Njegovo djelo spojilo je tradiciju i modernost, a učenici su ga nazivali „profesorom profesora“. Preselio je na Ahiret na današnji dan, 9. marta 1977. godine, sa željom da bude ukopan u Sarajevu, kazavši: “Ja sam za ovu zemlju Tursku učinio mnogo, a za svoju domovinu Bosnu ništa. Molim vas, ukopajte me u mojoj Bosni, možda ću mrtav nešto učiniti za svoju domovinu.”

Muhamed Tajib Okić (1902–1977) jedno je od najznačajnijih imena bošnjačke, turske i uopće islamske akademske misli 20. vijeka. Njegov put od četrnaeste generacije imama u Sinan-begovoj džamiji u Jajcu do utemeljitelja prvog teološkog fakulteta u Turskoj 1949. Godine oslikava njegov intelektualni uspon i njegovu nesalomljivu borbu za nauku, vjeru i identitet. Bio je profesor, prevodilac, poliglota i postao simbol povezanosti Bosne i Hercegovine i islamskog svijeta.

Obrazovni put i beskrajna radoznalost

Tajib Okić svoje je obrazovanje započeo u Sarajevu, nastavljajući u Zagrebu, Beogradu, a potom i na Sorboni u Parizu, gdje je magistrirao književnost. Pripremao je doktorsku disertaciju o Hasanu Kafiji Pruščaku, no zbog očeve smrti nije je odbranio. Njegova akademska radoznalost nije imala granica – specijalizirao je orijentalne jezike i islamske studije u Tunisu, usavršavao se u islamskom pravu, historiji i lingvistici. Bio je poliglota koji je govorio njemački, francuski, engleski, arapski, turski, perzijski i još desetak jezika, što mu je omogućilo pristup bogatim rukopisima i izvornim izvorima.

Poslije Drugog svjetskog rata odlazi u Istanbul i pet godina radi u arhivu Vlade Turske, gdje proučava osmanske izvore o Bosni i Balkanu. No, njegov najvažniji doprinos dolazi 1949. godine, kada postaje jedan od osnivača i prvi profesor prvog teološkog fakulteta u Republici Turskoj. U vremenu kada je turska vlast gušila islamske nauke, on ih vraća na akademsku scenu. Predavao je u Ankari, Konyi, Erzurumu i Izmiru, ostavljajući iza sebe generacije učenika, među kojima su i neke od najutjecajnijih figura turske vjerske elite, poput bivšeg predsjednika Diyaneta Mehmeta Görmeza.

Jedan od njegovih studenata kasnije je kazao: “Profesor Okić bio je ‘hocaların hocası’ – profesor profesora. Njegova predavanja bila su enciklopedijska, a njegov pristup kombinacija tradicionalne islamske nauke i modernih istraživačkih metoda.”

Naučni rad i utjecaj

Njegovo naučno djelo obuhvata tefsir, hadis, islamsku historiju, filozofiju i lingvistiku. Kemal Bašić u svojoj knjizi “Muhamed Tajib Okić – život i djelo“ (Udruženje “Balkanski narodni pogled”, 2015) istakao je kako je Okić uveo savremene naučne metode u tumačenje Kur'ana i hadisa, postavljajući temelje modernih islamskih studija u Turskoj.

Njegova biblioteka danas se čuva kao posebna zbirka na Teološkom fakultetu u Izmiru.

Osim akademskog rada, Okić je dao značajan doprinos prevođenju i premošćivanju kulturnih razlika između Istoka i Zapada. Preveo je brojne knjige i studije na turski, uključujući i najpoznatiju bošnjačku baladu “Hasanaginica”.

Oproštaj s domovinom

Iako je većinu svog života proveo u Turskoj, Bosna je ostala njegova najveća ljubav i bol. Pred smrt 9. marta 1977. godine, zatražio je da bude ukopan u Sarajevu, govoreći: “Ja sam za ovu zemlju Tursku učinio mnogo, a za svoju domovinu Bosnu ništa. Molim vas, ukopajte me u mojoj Bosni, možda ću mrtav nešto učiniti za svoju domovinu.” Njegova dženaza u haremu Begove džamije okupila je mnoge njegove učenike, a među njima je bio i budući turski premijer Necmettin Erbakan.

Danas je u Turskoj gotovo nemoguće govoriti o akademskom izučavanju islama bez spominjanja Muhameda Tajiba Okića. Njegova ostavština nije samo u njegovim knjigama, predavanjima i prijevodima – ona je utkana u znanje generacija koje su nastavile njegovu misiju.

On je bio most između Bosne i Turske, između Istoka i Zapada, između tradicije i modernosti. Velikan koji se vraća kroz sjećanja svojih učenika i čiji značaj vlastiti narod posljednjih godina tek otkriva.