U Nevesinju se ponovo uzdigla vitka silueta Dugalića džamije, čije svečano otvorenje 26. aprila označava ne samo restauraciju nacionalnog spomenika iz 16. stoljeća već i pobjedu historijskog kontinuiteta nad mračnom ideologijom rušenja. Riječ je o najstarijem hercegovačkom vakufu, koji svjedoči vremenima od osmanskih dostojanstvenika i putopisa Evlije Čelebije, preko plamenih stihija „Nevesinjske puške“, do precizno planiranog miniranja 1992. godine, nakon kojeg je kamen po kamen, kroz hercegovački kras i jablaničke klesarije, vraćena tamo gdje joj je stoljećima bilo mjesto, u samo srce nevesinjske čaršije

Nevesinjsko polje, prostrani hercegovački amfiteatar omeđen surovim planinskim lancima, 26. aprila 2026. godine svjedočit će, uz prisustvo najviših delegacija, završetku obnove kompleksa Dugalića džamije i historijske sahat-kule.

Manifestacija, organizirana u okviru „Dana vakufa“, planirana je kao logistički i simbolički poduhvat visokog ranga. Šerif Kujan, predsjednik Medžlisa Islamske zajednice Nevesinje, naglašava da su pripreme, uprkos kompleksnosti terena i strogoj konzervatorskoj kontroli, tekle besprijekorno. Očekuje se dolazak između 1.500 i 2.000 posjetilaca, što za današnje Nevesinje predstavlja skup od prvorazrednog značaja. Logistička podrška uključuje volontere, redare i lokalnu policiju, uz organizovan prevoz i označene parking prostore, čime se nastoji osigurati dostojanstven ton manifestacije.

Prisustvo zamjenika reisul-uleme, delegacija Ambasade Republike Turske, te čelnika Vakufskih direkcija Bosne I Hercegovine Turske, podcrtava međudržavni i institucionalni karakter ovog projekta. Posebno je indikativno učešće predstavnika Srpske pravoslavne crkve i lokalnih vlasti, što sugerira pokušaj uspostavljanja novog narativa suživota u regiji koja je predugo bila talac historijskih trauma. Centar grada će taj dan krasiti velika zlatna džezva pored sahat-kule, kao simbol hercegovačke gostoljubivosti, dok će zajednički ručak u krugu Careve džamije zaokružiti ovaj historijski trenutak.

Obnova džamije, koja je formalno započela 2019. godine sporazumom s turskom Vakufskom direkcijom, a intenzivirana polaganjem kamena temeljca 2022. godine, bila je povjerena konzorciju turske firme Bilsa İnşaat i domaćih stručnjaka iz firmi Građevina Fajić i Delta Z. Fokus je bio na apsolutnoj autentičnosti; svaki kamen koji se ugrađivao u zidove prolazio je rigoroznu obradu, podsjećajući da arhitektura ovdje nije samo građevinski poduhvat, već restauracija kolektivnog pamćenja.

Historija ove bogomolje, prvobitno poznate kao džamija Hadži Velijjudina Bakrača, neraskidivo je vezana za uspon Nevesinja kao važnog administrativnog i kulturnog centra osmanske Hercegovine. Izgrađena 1515. godine (921. po Hidžri), ona stoji kao druga najstarija džamija u regiji, odmah nakon Bajazit-Veline u Gacku. Njen osnivač, Veli-aga, ostao je u historiji zabilježen kao pobožan dobrotvor, ali su njegovi potomci ti koji su ime Nevesinja pronijeli do samih vrhova Carstva. Njegov sin Šaban, nakon studija u Istanbulu, obavljao je funkcije vrhovnog kadije u Kairu i Damasku, da bi karijeru krunisao kao vrhovni vojni sudac (kazasker) Anadolije i Rumelije.

U to vrijeme, Nevesinje je bilo grad u usponu, što potvrđuje i Evlija Čelebija 1664. godine. Pišući o ovoj kasabi, Čelebija s neskrivenim divljenjem spominje plejade učenih ljudi, defterdara i paša koji su potekli iz ovog kraja. Posebno mjesto u tom poretku zauzimala je sahat-kula, koja i danas stoji uz džamiju. Smatra se da je građena u isto vrijeme kad i džamija, a njena uloga bila je ključna, prema njoj su se, bilježi Čelebija, ravnali svi mujezini i građani. Kroz vijekove, ona je bila opremljena različitim satnim mehanizmima, od onih s turskim i arapskim brojevima, do rimskih cifara postavljenih krajem 19. stoljeća.

Džamija je prvobitno imala visoku, vitku munaru sa prostranim šerefetom na koji je, prema predanjima, moglo stati sedam mujezina istovremeno. Bila je to arhitektonska dominanta Puhljevića mahale, koja je svojom bjelinom natkriljivala čaršiju. Uz džamiju su postojali mekteb i medresa, a vakuf je obuhvatao hamam i hanove. Zanimljivo je da je medresa radila do duboko u osmanski period, dok je mekteb opsluživao djecu sve do dolaska austrougarske uprave.

Nakon razaranja u “Nevesinjskoj pušci” 1875. godine, džamiju pet godina kasnije obnavlja Mula Hadžo Dugalić. Ta obnova donijela je specifičnu, unikatnu formu munare, nižu od prethodne, bez klasičnog šerefeta, ali sa dvanaest lučno građenih prozorčića kroz koje je mujezin oglašavao poziv na molitvu. Upravo ta neobična arhitektura, koja je podsjećala na svojevrsni svetionik u hercegovačkom kršu, postala je prepoznatljiv simbol po kojem je džamija u narodu i dobila ime: Dugalića džamija.

Sudbina Dugalića džamije u 19. i 20. stoljeću oslikava turbulentnu historiju same Bosne i Hercegovine. Prvi veliki udarac doživjela je tokom Hercegovačkog ustanka 1875. godine. Ustanici su u praskozorje 29. avgusta provalili u grad, pretvarajući kasabu u zgarište. Historijski izvori bilježe apokaliptične prizore: intenzitet požara bio je toliki da se olovna kupola džamije rastopila i, poput lave, slivala niz zidine. Tom prilikom stradali su i vjernici koji su se zatekli na jutarnjoj molitvi, a cijela čaršija je doslovno spržena. Ipak, volja lokalne zajednice i porodice Dugalić uspjela je podići objekat iz pepela 1880. godine.

U međuratnom periodu, porodica Korkut postala je čuvar ove tradicije, a inicijative za popravke trajale su sve do pred Drugi svjetski rat. Međutim, dolazak socijalističkog poretka donosi novu vrstu marginalizacije. Džamija biva zatvorena za molitvu i, u maniru ideološkog pragmatizma tog vremena, pretvorena u magacin lokalnog preduzeća. Iako sakralno ponižena, građevina je fizički opstajala sve do 1992. godine, kada nastupa završni čin njenog fizičkog uništenja.

Rušenje 1992. godine nije bilo stihijsko, već hirurški precizno i strateški planirano. Stručnjaci za eksploziv su minirali džamiju i mekteb tako da se izbjegne oštećenje pravoslavne crkve udaljene svega nekoliko desetaka metara, kao i okolnih stambenih objekata. Nakon eksplozije bagerima su uklonili svaki ostatak kamena, a teren je poravnat. Na mjestu gdje je stoljećima stajala najstarija hercegovačka džamija, formirano je parkiralište i postavljeni kontejneri za smeće.

Proces restauracije Dugalića džamije, koji je kulminirao ovogodišnjim otvaranjem, predstavlja jedan od najzahtjevnijih konzervatorskih poduhvata u poslijeratnoj Hercegovini. Sve je zvanično počelo potpisivanjem protokola o saradnji s Generalnom direkcijom vakufa Republike Turske 2019. godine, čime su osigurana neophodna sredstva i stručna ekspertiza. Nakon opsežnih priprema i raščišćavanja terena na kojem su decenijama stajali kontejneri i parkirana vozila, kamen temeljac svečano je položen 31. maja 2022. godine. Bio je to trenutak visokog emocionalnog naboja za malobrojnu povratničku zajednicu, ali i jasan signal da se kulturna baština Nevesinja više neće ignorisati.

Radovi na samoj konstrukciji zvanično su otvoreni sedmog aprila 2023. godine, pod strogim nadzorom stručnjaka za spomeničku rentu. Logistika obnove bila je specifična: s obzirom na to da je originalni kamen nakon rušenja 1992. godine odvezen u nepoznatom pravcu, bilo je nužno pronaći adekvatnu zamjenu koja bi odgovarala hercegovačkom kršu. Novi kamen je transportovan u Jablanicu, gdje su ga majstori klesari ručno obrađivali i tesali u blokove identične onima iz 16. stoljeća, da bi se potom vraćao u Nevesinje i ugrađivao u zidove. Ovaj proces “putujućeg kamena” postao je metafora same obnove, mukotrpnog, ali preciznog sastavljanja fragmenata prošlosti.

Projekat nije obuhvatio samo centralni molitveni prostor, već kompletnu revitalizaciju ambijenta. Uz džamiju su rekonstruisani abdesthana, avlijsko dvorište i harem, čime je zaokružena urbanistička cjelina uz historijsku sahat-kulu. Poseban izazov predstavljala je rekonstrukcija unikatne munare s dvanaest prozorčića, simbola po kojem je porodica Dugalić ostala upamćena.