Dok u austrijskim školama počinje primjena zakonske zabrane nošenja marama za djevojčice do 14 godina, istaknuta bh. germanistica i ekspertica za integraciju, Emina Šarić, upozorava da se borba protiv patrijarhalnih obrazaca ne smije prelomiti preko leđa prosvjetnih radnika i učenica. Šarić naglašava da dječija marama u tom uzrastu nije izraz religioznosti već društvenog pritiska, ali da sama zabrana bez sistemske pedagoške podrške i edukacije neće donijeti stvarnu ravnopravnost

Odluka o zabrani nošenja marama za djevojčice mlađe od 14 godina u austrijskim osnovnim školama ušla je u svoju najosjetljiviju fazu, fazu obavezne primjene u učionicama. Usvojena kroz član 43a Zakona o školskom obrazovanju, ova mjera u samom startu školske godine ponovo je otvorila jedno od najtežih pitanja savremene Austrije. Dok Vladina koalicija u Beču, predvođena konzervativnom Austrijskom narodnom strankom kancelara Christiana Stockera i ministricom integracija Claudijom Bauer, paralelno priprema i širi ustavno-pravni paket usmjeren na potpunu zabranu političkog islama, stvarni teret političkih i zakonskih odluka pao je na leđa prosvjetnih radnika.

U tom međuprostoru između visoke politike, zakonskih stavki i svakodnevice u školskim hodnicima, kao jedan od najvažnijih i najuticajnijih glasova u javnosti profilira se Emina Šarić. Rođena 1969. godine u Banjoj Luci, Šarić već decenijama živi i radi u Grazu. Kao germanistica, specijalistkinja za rodnu edukaciju i ekspertica za integraciju, ona vodi projekat pod nazivom „Heroes Štajerska“, fokusiran na suzbijanje rodno zasnovanog nasilja i takozvanog nasilja iz časti u migrantskim zajednicama.

Njen dugogodišnji rad na terenu i autoritet u austrijskom društvu potvrdila su i zvanična priznanja, među kojima su Štajerska nagrada za ljudska prava, Zlatni orden časti Pokrajine Štajerske te Austrijska državna nagrada za žene. Zbog te pozicije, njene analize ne dolaze iz teorijskih kabineta niti iz dnevnopolitičke računice, nego iz direktnog rada s porodicama, mladima i školskim sistemom.

Tema zabrane marama u austrijskim školama ima dugu i burnu historiju. Austrijska konzervativna desnica godinama gradi narativ u kojem je ograničavanje vidljivih vjerskih simbola u ranom uzrastu ključni instrument odbrane liberalno-demokratskih vrijednosti, zapadne kulture i pravne države.

S druge strane, opozicione stranke poput Slobodarske partije optužuju vlast za jeftine PR poteze i nedostatak iskrene političke volje, dok dio građanskog društva upozorava na rizik od stigmatizacije muslimanske zajednice. Kada je zakon konačno usvojen, politička elita ga je predstavila kao veliku pobjedu u zaštiti prava djece i integraciji. Međutim, samo donošenje zakonskog teksta ostavilo je otvoreno glavno pitanje: kako se ta mjera provodi na terenu, a da se škola ne pretvori u poprište sukoba.

Upravo u toj tački Emina Šarić nudi dublji uvid koji prevazilazi jednostavne političke parole. U svojim istupima za vodeće austrijske medije, poput lista Der Standard, ona jasno naglašava da se dječija marama u osnovnoškolskom uzrastu ne smije posmatrati kao autentični čin vjerske slobode niti kao izraz ličnog izbora. Šarić naglašava da dječija marama u tom uzrastu jednostavno nije izraz religioznosti, nego je gotovo uvijek rezultat duboko ukorijenjenih tradicionalnih i patrijarhalnih obrazaca, pritiska u porodici ili u široj društvenoj zajednici.

Polazeći od te teze, Šarić načelno podržava zaštitnu ulogu zakona. Smatra da je primarni cilj takve odluke opravdan: osigurati slobodan i nesmetan razvoj djeteta, ojačati njegovo pravo na samoodređenje te uspostaviti ravnopravnost između djevojčica i dječaka od najranijeg doba. Međutim, njena glavna kritika usmjerena je na mehanizam provođenja zakona i opasnost da država svoju odgovornost u potpunosti prebaci na prosvjetne radnike.

Šarić otvoreno pita jesu li nastavnici sada prisiljeni postati neka vrsta policije za marame. Upozorava da prosvjetari ulaze u školsku godinu s velikom dozom nesigurnosti i straha od eskalacije sukoba na roditeljskim sastancima. Nastavnici se s pravom pitaju ko im pruža podršku kada roditelji odbiju poštovati propise i ko na koncu donosi odluku o tome da li je došlo do prekršaja, učitelj u razredu ili školska uprava. Njen stav je nedvosmislen: misija nastavnika jeste i mora ostati isključivo pedagoška. Od njih se ne smije praviti kontrolni ili kazneni organ, niti se od njih smije očekivati da s roditeljima i učenicima ulaze u teološke i ideološke rasprave.

Posebno osjetljiv dio njene analize odnosi se na same djevojčice. Šarić ističe da učenice koje dolaze u školu s maramom ne smiju biti kažnjavane niti snositi posljedice za odluke koje su u njihovo ime donijele porodice ili njihovo okruženje. Tim djevojčicama je potrebna zaštita, podrška i jasna poruka da je škola neutralan i siguran prostor u kojem su njihova prava i lični razvoj na prvom mjestu. Ako se škola pretvori u mjesto isljeđivanja, osnovni pedagoški odnos povjerenja biva trajno narušen.

Država je kroz upute Ministarstva obrazovanja definisala formalne procedure. Predviđeno je da se pri prvom uočeno prekršaju obavi razgovor s roditeljima, uz prethodno jasnu podjelu odgovornosti u školi i obavezno pisano obavještenje. Ako se prekršaji ponove, škola je dužna bez odlaganja obavijestiti regionalne obrazovne vlasti koje potom pokreću prekršajni postupak. Zakon kao krajnju mjeru propisuje novčane kazne za roditelje u iznosu od 150 do 800 eura, a u slučaju nemogućnosti naplate predviđena je i zamjenska zatvorska kazna u trajanju do dvije sedmice.

No, Emina Šarić upozorava da se birokratskim procedurama i novčanim kaznama ne mogu izbrisati decenijama stvarani patrijarhalni obrasci i društveni pritisci. Zakon sam po sebi ne mijenja svijest. Da bi se postigla stvarna promjena, potreban je širi društveni konsenzus i sistemska podrška školama koja ne završava na pisanju kazni.

Ona predlaže konkretne i praktične korake. Smatra da se teme rodne ravnopravnosti, ljudskih prava i kritičkog preispitivanja tradicionalnih uloga moraju sistemski obraditi kroz redovne školske predmete, poput etike ili nastave maternjeg jezika, jer obrazovanje ima najbolji preventivni efekat protiv svakog oblika nasilja.

Osim toga, ističe važnost uvođenja osobe od povjerenja u svakoj školi, stručnjaka kojem se učenice mogu obratiti u slučajevima kada trpe pritisak kod kuće ili vršnjačko nasilje u školi. Jednako važan segment jeste i angažovanje volonterskih roditeljskih mentora koji mogu premostiti jezičke i kulturne barijere, objasniti pravila školskog sistema te ublažiti nesporazume između porodice i škole.

Također, Šarić skreće pažnju na potrebu dubinske reforme obrazovanja samih nastavnika na fakultetima i kroz nastavak njihovog profesionalnog usavršavanja. Prosvjetni radnici moraju dobiti adekvatna znanja iz oblasti rodno osjetljive pedagogije i razumijevanja nejednakih odnosa moći kako bi se mogli efikasno suprotstaviti nazadnim društvenim trendovima.

Analiza Emine Šarić pokazuje da se pitanje političkog islama i zabrane marama u školama ne može riješiti jednim zakonskim aktom niti političkim deklaracijama. Kada se stiša politička retorika u Beču, stvarni rad na izgradnji ravnopravnog društva ostaje u zajednici. Stavovi koji problem ignoriraju, kao i površna politička svrstavanja, jednako su štetni. Izgradnja društva koje počiva na jednakim mogućnostima i međusobnom poštovanju zahtijeva dugotrajan, zajednički rad države, obrazovnih institucija, roditelja i šire društvene zajednice.