Sramotna odluka FIFA-e da, pod direktnim pritiskom Bijele kuće i Donalda Trumpa, izmisli nezapamćenu „uvjetnu kaznu“ i ukine suspenziju američkom napadaču Folarinu Balogunu nakon brutalnog crvenog kartona protiv Bosne i Hercegovine, ogolila je potpuni jad te krovne nogometne asocijacije. Dok se za domaće zvijezde pravila brutalno kroje telefonskim pozivima, reprezentacija Irana prolazila je kroz nezapamćeno administrativno šikaniranje i izgon u Meksiko, a najbolji sudija Afrike bio deportovan s aerodroma u Miamiju. Svjetsko prvenstvo 2026. pretvoreno je u jadnu i bijednu geopolitičku lakrdiju u kojoj Gianniju Infantinu zakoni važe samo za one bez političke moći

Kada je u 64. minuti utakmice šesnaestine finala Svjetskog prvenstva između Bosne i Hercegovine i Sjedinjenih Američkih Država napadač domaće selekcije, Folarin Balogun, zaradio direktno isključenje zbog brutalnog prekršaja nad Tarikom Muharemovićem, rijetko ko je sumnjao u ispravnost odluke. Sudija Raphael Claus je nakon konsultacije s VAR sobom pokazao put u svlačionicu, a fudbalska pravila, ona pisana za obične smrtnike, jasno nalažu automatsku suspenziju za naredni meč.

U ovom slučaju, radi se o velikom okršaju osmine finala protiv Belgije. No, u svijetu kojim upravlja klijentelistički savez između Ciriha i Bijele kuće, pravila su fluidna materija, podložna mijenjanju pod pritiskom političkih telefonskih poziva. Ono što je uslijedilo u naredna četiri dana predstavlja vjerovatno najbezočniji čin kapitulacije sportske pravde pred imperijalnim kapricom u modernoj historiji Svjetskog prvenstva.

Samo nekoliko minuta nakon što je Balogun napustio teren, pokrenuta je koordinirana akcija u samom vrhu američke administracije. Andrew Giuliani, izvršni direktor Radne skupine Bijele kuće za Svjetsko prvenstvo, alarmirao je predsjednika Donalda Trumpa. U igru su se odmah uključili ministar trgovine Howard Lutnick i visoki zvaničnici Američkog fudbalskog saveza, dok je Scott Goodwin, menadžer hedge fonda koji finansira astronomsku platu selektora Mauricija Pochettina, počeo grozničavo prekopavati biografiju brazilskog sudije Clausa, tražeći bilo kakav kompromitirajući detalj koji bi mogao poslužiti kao poluga za ucjenu.

Vrhunac ove diplomatske ofanzive bio je direktan telefonski poziv između Trumpa i predsjednika FIFA-e Giannija Infantina. Ishod te pravne akrobacije graniči s potpunim apsurdom: Disciplinska komisija FIFA-e, navodno nezavisno tijelo, objavila je da se Balogunova suspenzija odgađa na probni rok od godinu dana. Izmišljena je takozvana uvjetna kazna, pravni presedan koji u historiji turnira ne postoji, kreiran isključivo s namjerom da se udovolji domaćinu i osigura da Amerikanci u ključnu utakmicu uđu potpuno neokrznuti.

Ova pravna skarednost postaje još mučnija kada se posmatra kroz prizmu dvostrukih aršina koji su obilježili ovaj turnir. Dok se za američke zvijezde u hodu izmišljaju novi paragrafi, za reprezentaciju Irana ovo prvenstvo nije počelo na travnjaku, već u zagušljivim redovima ispred konzulata, ambasadorskim čekaonicama i birokratskim labirintima. Washington je iranskom timu nametnuo nezapamćen režim maltretiranja, dozvolivši im ulazak na teritoriju SAD-a tek dvadeset i četiri sata prije svake utakmice, pod ciničnim izgovorom da se sprječava zloupotreba sistema i infiltracija terorista pod krinkom sporta.

Umjesto u predviđenom baznom kampu u Tucsonu u Arizoni, reprezentacija Irana bila je prisiljena boraviti u egzilu u Tijuani u Meksiku. FIFA je hladnokrvno odbila molbu da se utakmice premjeste kako bi se izbjeglo ovo logističko mrcvarenje. Tako su iranski fudbaleri, umjesto regeneracije i taktičke pripreme, proveli sate u autobusima i avionima, prelazeći međunarodnu granicu rano ujutro na dan utakmice i vraćajući se u Meksiko iste noći.

Da stvar bude gora, više od deset ključnih članova delegacije, uključujući predsjednika saveza, tehničke savjetnike i medijsko osoblje, uopće nije dobilo vize, čime je tim strukturalno i organizacijski osakaćen. Uprkos tome što su na teren izlazili fizički iscrpljeni i pod strašnim emocionalnim pritiskom, iranski igrači su pokazali nevjerovatan prkos. Golman Alireza Beiranvand je sa sedam čudesnih odbrana protiv Belgije osigurao historijski remi, a tim je ponosno odao počast za 168 školske djece poginule u februarskom raketnom napadu, noseći posebne oznake na odjeći prilikom slijetanja, svjesni da time riskiraju dodatni bijes domaćina.

Monstruoznost cjelokupnog ambijenta doživjela je svoj klimaks izjavom američkog sekretara za unutrašnju sigurnost Markwaynea Mullina. Nakon što Iran u dramatičnoj završnici grupe ipak nije uspio proći u osminu finala, Mullin je na službenom brifingu u Washingtonu izjavio da je doslovno otplesao pobjednički ples i zapjevao od sreće jer su Iranci eliminisani.

Ta otvorena, sadistička radost visokog državnog zvaničnika zbog eliminacije sportista koji su sedmicama mučeni administrativnim šikaniranjem, ogolila je stvarnu prirodu ovog turnira. To nije praznik fudbala, već geopolitički poligon na kojem se sila demonstrira nad slabijima, dok krovna kuća svjetskog fudbala sve to nijemo posmatra i odobrava.

Ništa manje sramotna nije ni sudbina Omara Abdulkadira Artana, tridesetčetverogodišnjeg somalijskog arbitra koji je zvanično proglašen najboljim sudijom Afrike za prethodnu godinu. Iako je FIFA prvobitno trijumfalno potvrdila da je njegov vizni status u potpunosti riješen, Artan je po dolasku na aerodrom u Miamiju deportovan i vraćen prvim letom za Tursku, bez ikakvog suvislog obrazloženja. Razlog je, naravno, političke prirode, Somalija se nalazi na Trumpovoj ozloglašenoj listi zabrane putovanja, a tamošnji migranti su od strane američkog predsjednika javno etiketirani najpogrdnijim terminima.

Reakcija FIFA-e na deportaciju čovjeka kojeg su sami delegirali da dijeli pravdu na najvećoj smotri bila je oličenje kukavičluka. U zvaničnom saopćenju su tek suho konstatovali da se ne miješaju u imigracione procese zemalja domaćina. Fascinantno je kako se pravila o nemiješanju i poštovanju suvereniteta primjenjuju s rigidnom preciznošću kada treba opravdati rasističko izbacivanje afričkog sudije, dok ta ista pravila postaju potpuno nevažna kada Trump zatraži aboliciju za svog napadača.

Ovakvo ponašanje krovne organizacije zapravo ne bi trebalo nikoga iznenađivati. Gianni Infantino već godinama usavršava disciplinu dodvoravanja moćnicima, a vrhunac tog poltronstva viđen je kada je američkom predsjedniku uručio bizarnu, izmišljenu FIFA-inu nagradu za mir, kao utjehu što nije dobio onu pravu, Nobelovu.

Poništavanje crvenog kartona Balogunu samo je logičan nastavak te tradicije puzanja pred kapitalom i političkim uticajem. Na taj način, FIFA je poslala jasnu poruku da na Svjetskom prvenstvu ne važe isti zakoni za sve. Postoje privilegirane nacije čiji politički lideri mogu dekretom mijenjati odluke na terenu, i postoje oni drugi, poput Irana ili Somalije, koji služe kao dekor za demonstraciju sile i nadmenosti.

Trump se ubrzo nakon donošenja odluke oglasio na svojoj društvenoj mreži Truth Social, zahvaljujući FIFA-i na ispravljanju teške nepravde. Ono što njegova narcisoidna optika ne može dokučiti jeste činjenica da je upravo on, uz svesrdnu pomoć Infantinovih poslušnika, nanio najveću moguću nepravdu samoj igri. Uvođenjem institucije uvjetnog crvenog kartona za odabrane, fudbal je izgubio i posljednju iluziju o fer-pleju. Sve priče o inkluzivnosti, spajanju naroda i odvajanju sporta od politike, koje FIFA godinama skupo prodaje kroz svoje marketinške kampanje, pale su u vodu pred jednim telefonskim pozivom iz Bijele kuće.

Svjetsko prvenstvo 2026. godine ostat će upamćeno kao turnir na kojem je sportski integritet konačno i bezuslovno kapitulirao pred naređenjima iz Washingtona. Jadno je, bijedno i duboko poržavajuće gledati kako se organizacija koja upravlja najpopularnijom igrom na svijetu pretvara u privatni servis za ispunjavanje želja bahatih političkih moćnika, dok istinski sportisti i arbitri ostaju tek kolateralna šteta njihove prljave geopolitičke igre.