Srbija i Mađarska već sarađuju u vojnoj industriji – Mađarska kupuje municiju od Srbije, dok je Srbija nabavila mađarske raketne sisteme i oklopne transportere. Planira se i zajednička obuka za helikoptere Airbus, što bi smanjilo troškove obje strane.

Sredinom marta ove godine Hrvatska, Albanija i Kosovo potpisali su vojni sporazum u Tirani, što je izazvalo burne reakcije, posebno u Srbiji. Ubrzo nakon toga, Srbija i Mađarska odgovorile su vlastitim sporazumom o vojnoj saradnji, dodatno produbljujući napetosti u regiji.

Ovi događaji, iako formalno ograničeni na deklarativne okvire, dolaze u osjetljivom geopolitičkom trenutku, potičući rasprave o regionalnoj stabilnosti, utrci u naoružanju i mogućim ekonomskim motivima iza ovih saveza, piše današnji Večernji list.

Vojni sporazum potpisan u Tirani između Hrvatske, Albanije i Kosova predstavljen je kao inicijativa za jačanje regionalne stabilnosti. Prema deklaraciji, ciljevi su unapređenje odbrambenih kapaciteta, razvoj vojne tehnologije, povećanje interoperabilnosti kroz zajedničke vježbe, suprotstavljanje hibridnim prijetnjama i potpora euroatlantskim integracijama. Sporazum je otvoren za druge zemlje, pri čemu se najčešće spominje Bugarska, ali i Sjeverna Makedonija kao potencijalni kandidati.

Srbija, međutim, ovaj sporazum vidi kao prijetnju. Predsjednik Aleksandar Vučić nazvao ga je poticanjem “utrke u naoružanju” i kršenjem Sporazuma o subregionalnoj kontroli naoružanja iz 1996., potpisanog između Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Crne Gore i Srbije.

Srbijanski ministar odbrane Bratislav Gašić ocijenio je sporazum kao “provokativan potez” koji ugrožava regionalnu sigurnost, dok je Ministarstvo vanjskih poslova Srbije istaknulo da ovaj pakt, uključujući “nelegitimne institucije u Prištini”, predstavlja rizik za mir.

Hrvatski ministar odbrane Ivan Anušić odbacio je kritike, ističući na platformi X da Hrvatska više ne traži dopuštenje Beograda za svoje poteze. “Albanija je naš saveznik u NATO-u, a Kosovo prijateljska zemlja koju smo priznali. Više zemalja pridružit će se inicijativi”, poručio je Anušić, naglašavajući stratešku autonomiju Hrvatske.

Nekoliko sedmica kasnije, Srbija i Mađarska potpisale su Plan bilateralne vojne saradnje za 2025. godinu, temeljen na sporazumu o strateškoj saradnji iz 2023. Ovaj dokument predviđa zajedničke vojne vježbe, vojno-tehničku saradnju i nabavku naoružanja. Vučić je naglasio da sporazum otvara put “najsnažnijim strateškim odnosima” u području odbrane, sugerirajući mogućnost vojnog saveza.

Međutim, budući da je Mađarska članica NATO-a, takav savez zahtijevao bi složene pregovore unutar Alijanse.

Ovaj potez Srbije i Mađarske došao je u trenutku koji se čini kao izravni odgovor na sporazum Hrvatske, Albanije i Kosova. Analitičari poput Denisa Avdagića smatraju da je sporazum više simboličan nego operativno značajan, služeći Vučiću za unutarnjopolitičke ciljeve. “Reakcija Srbije je čisto politički motivirana. Vučiću je potreban vanjski neprijatelj kako bi skrenuo pažnju s unutarnjih problema”, tvrdi Avdagić, ukazujući na Vučićevu potrebu za jačanjem pozicije usred unutrašnjih pritisaka.

Ovi sporazumi dolaze u vrijeme globalnih geopolitičkih previranja, uključujući približavanje američkog predsjednika Donalda Trumpa Rusiji, pritiske na članice NATO-a za povećanje izdvanja za odbranu i upozorenja SAD-a da Evropa mora preuzeti veću odgovornost za vlastitu sigurnost. Unutar EU postoje nesuglasice, što dodatno komplicira situaciju. Neki analitičari vide ove regionalne sporazume kao odraz šireg pregrupiranja u Evropi.

Bivši američki savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton izrazio je zabrinutost, tvrdeći da u Evropi nema prostora za vojne saveze izvan NATO-a. “Alternativni vojni savez, posebice usmjeren protiv Srbije, bio bi korak unatrag”, upozorio je Bolton. S druge strane, generalni sekretar NATO-a Mark Rutte distancirao se od ovih događaja, ističući da NATO nije uključen u ove sporazume.

Mnogi analitičari, uključujući Avdagića i Naima Lea Beširija iz beogradskog Instituta za evropske poslove, naglašavaju ekonomsku dimenziju ovih sporazuma. Srbija i Mađarska već sarađuju u vojnoj industriji – Mađarska kupuje municiju od Srbije, dok je Srbija nabavila mađarske raketne sisteme i oklopne transportere. Planira se i zajednička obuka za helikoptere Airbus, što bi smanjilo troškove obje strane.

Hrvatska, pak, vidi priliku u pružanju usluga nadzora zračnog prostora (Air Policing) zemljama poput Albanije ili Sjeverne Makedonije, koristeći svoje nove Rafale.

Beširi smatra da je mađarsko-srbijanski sporazum prije svega ekonomski motiviran, usmjeren na korist firmi bliskih Vučiću i mađarskom premijeru Viktoru Orbánu. “Sporazum ima PR efekt kao protuteža hrvatskom savezu, ali suštinski nije značajan”, tvrdi Beširi. Ipak, ovi sporazumi doprinose daljnjoj militarizaciji regije, potičući utrku u naoružanju između Hrvatske i Srbije.

Dok neki, poput bivšeg makedonskog ambasadora Riste Nikovskog, upozoravaju da ovi sporazumi vode fragmentaciji Balkana i potencijalnim sukobima, drugi poput Avdagića smatraju da su oni ograničenog dosega. Nikovski vidi sporazum Hrvatske, Albanije i Kosova kao “pakt” s neslućenim ciljevima, upozoravajući da odbrambeni sporazumi često skrivaju agresivne namjere. On krivi Bruxelles za neuspjeh u integraciji zapadnobalkanskih zemalja, što, prema njemu, potiče ove podjele.

Avdagić, nasuprot tome, tvrdi da poređenja s historijskim savezima poput Male Antante nisu primjerene. “Ovi sporazumi su bazični i služe nacionalnim interesima, ali nisu uvod u rat”, kaže on, podsjećajući na postojeće saradnje poput Američko-jadranske povelje (A-5), u kojoj Srbija i Kosovo imaju status posmatrača. Takođe naglašava da Hrvatska i Srbija već imaju ratificirani sporazum o odbrambenoj saradnji iz 2010., što relativizira značaj novih inicijativa.

Iako su Hrvatska i Mađarska članice NATO-a i EU, njihovi različiti pristupi u regiji izazivaju pitanja. Mađarska, zajedno s Italijom, nadzire hrvatski zračni prostor dok Hrvatska ne osposobi svoje Rafale, dok hrvatski vojnici učestvuju u NATO misijama u Mađarskoj. Unatoč tome, mađarska saradnja sa Srbijom, potaknuta bliskim odnosima Orbána i Vučića, stvara dojam suparništva.

Neki spekuliraju da Mađarska, uz dobre odnose s Rusijom i Turskom, možda traži veću autonomiju unutar NATO-a, dok Srbija koristi ovu saradnju za jačanje svoje pozicije.