Kako bi poboljšao svoju reputaciju u društvu, Heine se 1825. godine preobratio na protestantizam, u vrijeme kada su mnoge profesije i državne službe u Njemačkoj bile zatvorene za Jevreje. Ipak, ostao je duboko ambivalentan prema tom preobraćenju i kasnije je zbog toga izražavao ogorčenost.
Jedan od najvećih njemačkih pjesnika Heinrich Heine rođen je u Düsseldorfu 13. decembra 1797., a umro u Parizu 17. februara 1856. godine. Pisao je pjesme, pripovijesti i eseje. Bio je pjesnik široke popularnosti s mnoštvom učenika i imitatora posvuda u Evropi. Njegova najpoznatija ostvarenja su: poetska zbirka “Knjiga pjesama”, “Florentinske noći”, “Njemačka – jedna zimska priča”.
Potječe iz jevrejske porodice, otac mu je bio poduzetnik, a stric veoma uspješni bankar i milioner Salomon Heine, tako da se i od mladog Heinricha očekivao da bude uspješan u svijetu biznisa I novca. Ali zbog svog poetskog i satiričarskog duha nije se snalazio u takvom svijetu. Heineova moć da iritira bila je jednako velika kao i njegova moć da očara i dirne, a rijetko je koji veliki pjesnik bio toliko kontroverzan u svojoj zemlji. Njegove agresivne satire i radikalni stavovi učinili su da ga mnogi vide kao nepatriotskog i subverzivnog umjetnika, a s rastom antisemitizma dodatno su ojačane optužbe protiv njega.
Kako bi poboljšao svoju reputaciju u društvu, Heine se 1825. godine čak preobratio na protestantizam, u vrijeme kada su mnoge profesije i državne službe u Njemačkoj bile zatvorene za Jevreje. Ipak, ostao je duboko ambivalentan prema tom preobraćenju i kasnije je zbog toga izražavao ogorčenost.
Pokušaji krajem 19. i početkom 20. stoljeća da mu se podignu spomenici u raznim njemačkim gradovima izazvali su nerede i potresli vlade. S obzirom na popularnost mnogih njegovih pjesama, nacisti su bili prisiljeni uključiti ih u antologije, ali su ih označili kao djela “nepoznatog autora”. Dugi niz decenija njegova književna reputacija bila je jača u inostranstvu, posebno u Francuskoj, Engleskoj i Americi, gdje se njegov duh i ambivalentnost mnogo više cijenio nego kod kuće. U drugoj polovini 20. stoljeća, procjena Heineove političke uloge i njen odnos prema marksizmu postali su predmet spora između kritičara iz Istočne i Zapadne Njemačke prije ponovnog ujedinjenja.
Kao i mnoge druge pjesnike evropskog romantizma, privlačile su ga tajne Orijenta. Na šim je prostorima posebno popularna i često izvođena pjesma “Der Asra”, poznatija pod imenom “Kraj tanahna šadrvana”. Pjesmu je početkom 20. stoljeća na bosanski jezik preveo Safvet-beg Bašagić, a kasnije su je pjevali mnogi izvođači sevdalinki, poput Himze Polovine, Hanke Paldum, Amire Medunjanin i drugih.
Mnogi ovu pjesmu nazivaju sevdalinkom, iako ona to nije niti može biti, barem ne u užem smislu tog pojma jer je sevdalinka bošnjačka lirska pjesma nastala u narodu, a ne iz bilo čijeg autorskog pera. Slično se sevdalinkom pogrešno naziva i Šantićeva “Emina” i još neke pjesme koje, poput Heineove, svojom poetikom na nju snažno podsjećaju.
