Uoči ključnih parlamentarnih izbora zakazanih za predstojeći oktobar, izraelski premijer Benjamin Netanyahu ubrzano redefinira listu vanjskih neprijatelja, pozicionirajući Tursku kao novu primarnu stratešku prijetnju. Dok Ankara pod vodstvom Recepa Tayyipa Erdogana vješto kapitalizira ulogu regionalnog posrednika i obnavlja savezništva širom Bliskog istoka, zvanični Tel Aviv se, kroz agresivnu retoriku i pokušaje blokade turskog vojnog programa, suočava s rizikom sve dublje međunarodne izolacije u rekonfigurisanom geopolitičkom poretku

Posjeta Benjamina Netanyahua pomorskoj bazi u Haifi, u pratnji najvišeg vojnog vrha izraelske mornarice, nije bila tek uobičajeni obilazak trupa. Izraelski službeni krugovi ovaj su potez odmah artikulirali kao direktnu poruku Ankari, motiviranu strahom da bi Turska mogla kopirati iransku blokadu Hormuškog tjesnaca i ugroziti izraelsku opskrbu energijom.

Scena se savršeno uklapa u širi politički šablon. S obzirom na to da su opći izbori zakazani za 27. oktobar, a politički teret masakra od sedmog oktobra i dalje ozbiljno narušava njegov ugled, Netanyahuu je hitno potreban novi vanjski neprijatelj koji bi reanimirao njegovu popularnost u izraelskom društvu. Hamas, Hezbolah i Iran već su poslužili svrsi, osiguravši javni konsenzus o potrebi za permanentnim ratom. Sada je, po svemu sudeći, došao red na Tursku.

Neprijateljstvo između Netanyahua i turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana ima dugu povijest, iako odnosi dviju zemalja nisu oduvijek bili ovakvi. Turska je bila prva država s većinskim muslimanskim stanovništvom koja je priznala Izrael, a tokom devedesetih godina, u jeku mirovnog procesa iz Osla, dvije su zemlje ostvarile zavidan nivo bilateralne i vojne saradnje.

Simbolički lom dogodio se 2009. godine javnim sukobom Erdogana i Shimona Peresa na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu, a odnosi su potpuno cementirani godinu dana kasnije, nakon izraelskog napada na turski humanitarni brod Mavi Marmara, kada je stradalo devet turskih državljana. Od tog trenutka, oba lidera u onom drugom pronalaze izuzetno profitabilnu metu za unutrašnjepolitički nacionalistički diskurs.

Međutim, rat u Gazi i potonja zajednička ofanziva Sjedinjenih Američkih Država i Izraela protiv Irana duboko su rekonfigurirali regionalnu geopolitičku šahovsku ploču. Ankara je oštro osudila izraelske akcije u Gazi, povukla svog ambasadora te u augustu 2025. godine uvela potpunu zabranu trgovine i preleta za izraelske avione. Ipak, ova turska pozicija zadržala je dozu pragmatične ambivalencije; diplomatsko prisustvo nije potpuno prekinuto, a Turska i dalje omogućava tranzit azerske nafte prema Izraelu, što pokriva gotovo polovicu izraelskog energetskog uvoza.

Ova dvosmislenost postala je očigledna kroz nedavne istupe turskog šefa diplomatije Hakana Fidana. On je najprije na turskom kanalu CNN optužio Izrael da je postao “teret koji čovječanstvo više ne može podnijeti”, što je njegov izraelski kolega Gideon Saar odmah okarakterisao kao “poziv na genocid”. Samo nekoliko dana kasnije, u intervjuu za list The National, Fidan je ublažio retoriku izjavivši da “nema razloga za otvoreni sukob”, povukavši jasnu razliku između Netanyahuove vlade i izraelskog društva u kojem, kako je naveo, “i dalje ima razumnih ljudi”.

Prema Fidanovim riječima, upravo je Netanyahu taj koji pred izbore očajnički treba novog protivnika nakon što je iscrpio resurse sukoba s Iranom i njegovim regionalnim saveznicima.

Iza ove zapaljive retorike krije se vrlo konkretna strateška bitka, u čijem su središtu američki borbeni avioni pete generacije F-35. Prodaja ovih letjelica Turskoj zamrznuta je još 2019. godine, kada je Washington suspendovao Ankaru iz programa zbog kupovine ruskog protivzračnog sistema S-400, koji je prema procjeni Pentagona nekompatibilan sa stealth tehnologijom lovca F-35. Uprkos višegodišnjoj blokadi, Washington je šest aviona prvobitno namijenjenih Turskoj zadržao u bazi u SAD-u, potrošivši više od 30 miliona dolara na njihovo održavanje.

Na nedavnom samitu NATO-a u Ankari, Donald Trump je ponovo otvorio mogućnost deblokade ove isporuke, opisavši Erdogana kao partnera koji je “mnogo lojalniji” od nekih drugih saveznika. Netanyahu je odmah reagovao agresivnom diplomatskom i medijskom kampanjom protiv ovog posla, upozorivši u intervjuu za Fox News da bi prodaja aviona suštinski narušila regionalni balans moći. Takav otvoren pritisak donio je izraelskom premijeru novi javni prijekor od strane samog Trumpa.

Suštinski, rivalstvo dviju sila reflektira se na nekoliko ključnih geopolitičkih tačaka. U Siriji, nakon pada režima Bashara al-Asada, obje zemlje drže svoje trupe na terenu, ali s potpuno suprotstavljenim ciljevima. Turska je ključni vojni i politički saveznik novog sirijskog predsjednika Ahmeda al-Sharae, dok je Izrael u više navrata bombardovao arsenal nove sirijske vlade i pružio logističku podršku manjinskim grupama na jugu zemlje, poput Druza, koje se protive vlasti u Damasku.

Istovremeno, u istočnom Mediteranu, sve tješnja vojna saradnja Izraela, Grčke i Kipra stvara u Ankari opravdan strah od strateškog opkoljavanja. Ulje na vatru dolilo je i izraelsko diplomatsko priznavanje Somalilanda, što direktno ugrožava turske interese u Somaliji, gdje Ankara drži svoju vojnu bazu još od 2017. godine. Jemen i Sudan samo upotpunjuju dugu listu regionalnih frontova na kojima ove dvije zemlje podržavaju suprotstavljene strane.

Ipak, najvažniji faktor u ovoj krizi jeste tektonski poremećaj u regionalnoj ravnoteži moći. Slabljenjem Irana kroz izraelsku vojnu kampanju, Izrael je paradoksalno umanio vlastitu stratešku vrijednost u očima arapskih zemalja Perzijskog zaljeva. Ove monarhije Izrael više ne vide kao nezaobilaznog sigurnosnog partnera protiv Teherana, već kao primarni izvor regionalne nestabilnosti. Takva percepcija dodatno je pogoršana u septembru 2025. godine, kada je Izrael izveo napad na lidere Hamasa koji su se nalazili pod zaštitom Katara, ključnog američkog saveznika.

S druge strane, Turska je maestralno kapitalizirala svoju poziciju posrednika. Ankara je pomogla Trumpovoj administraciji u trasiranju puta ka prekidu vatre u Gazi, a sličnu ulogu igra i u odnosima s Iranom, dok istovremeno ubrzano popravlja odnose s arapskim državama koje su je godinama posmatrale s dubokim nepovjerenjem. Tradicionalne regionalne sile poput Saudijske Arabije i Egipta danas u Turskoj prepoznaju faktor stabilnosti, dok se Izrael sve češće percipira kao nepredvidiv i iracionalan akter koji se oslanja isključivo na demonstraciju gole sile.

Ugledni izraelski list Haaretz, koji stoji u oštroj opoziciji prema ratobornoj politici aktuelne vlade, u svom je uvodniku oštro kritikovao Netanyahuovu strategiju prema Turskoj. List optužuje premijera da fabricira preuveličanu tursku prijetnju, povlačeći direktnu paralelu s vještačkim tenzijama koje su prije dvije godine generisane prema Egiptu, kada su Netanyahuovi bliski savjetnici bili pod sumnjom da šire dezinformacije u interesu katarske afere.

Haaretz priznaje da Turska predstavlja realan izazov za Tel Aviv, od Erdoganovog otvorenog prezira prema Netanyahuu, preko ambicija u istočnom Mediteranu, pa sve do uloge u Siriji, ali podsjeća da je Izrael prije deset godina propustio historijsku šansu da izgradi snažan savez s umjerenim sunitskim državama i riješi palestinsko pitanje, izabravši umjesto toga put koji je trajno kompromitirao brend Izraela na Bliskom istoku.

U ovom trenutku, ni Ankara ni Jerusalim ne žele niti planiraju direktan vojni sukob. Međutim, činjenica da obje države agresivno konsoliduju svoje pozicije unutar istog, geografski i politički sve užeg regionalnog prostora, čini rastuće tenzije gotovo neizbježnim. Turska više nije diplomatski izolovana zemlja kakva je bila u protekloj deceniji, a Izrael se suočava s opasnošću međunarodne izolacije zbog ponašanja koje više liči na lokalnog nasilnika nego na sofisticiranu regionalnu silu.

U predizbornom Izraelu, snažan i glasan rival s kojim se još uvijek održavaju trgovinski odnosi za Benjamina Netanyahua predstavlja upravo ono što mu je najpotrebnije, idealnog neprijatelja za politički opstanak.

IZVOR: Bosna.hr, Haaretz, La Vanguardia