Odlukama Berlinskog kongresa 1878. godine, Bosna i Hercegovina je nakon više od četiri stoljeća orijentalno-islamske uprave prešla pod okrilje zapadnoevropske civilizacije i složenog ustavnog poretka Austro-Ugarske Monarhije. Ovaj prelomni trenutak, potaknut Velikom istočnom krizom i unutrašnjim agrarnim nemirima, uveo je zemlju u jedinstven državno-pravni provizorij, razapeta između formalnog sultanovog suvereniteta i faktičke habsburške vlasti, Bosna i Hercegovina je postala poprište duboke modernizacije, ali i nerješivih socijalnih i političkih antagonizama koji će decenijama kasnije odrediti sudbinu čitave Evrope

Habsburške aspiracije prema teritoriju Bosne i Hercegovine nisu bile plod trenutnog političkog hira s kraja devetnaestog stoljeća, već su predstavljale kontinuitet jedne dugoročne geopolitičke strategije. Korijeni ovih težnji sežu duboko u prošlost, tačnije u period nakon Velikog ili takozvanog Bečkog rata, odnosno potpisivanja Karlovačkog mira 1699. godine. Tim historijskim mirovnim ugovorom Osmansko Carstvo je definitivno zaustavljeno u svom prodiranju prema srcu Evrope, a Dunavska monarhija je uočila priliku za popunjavanje političkog vakuuma na svojim južnim granicama.

Tokom 18. i 19. stoljeća, ovi planovi Beča postaju sve konkretniji, podstaknuti i opterećeni takozvanim Istočnim pitanjem, problemom opstanka i sukcesije slabeće osmanske vlasti u jugoistočnoj Evropi. Za samu Bosnu i njeno autohtono bošnjačko stanovništvo, Istočno pitanje imalo je egzistencijalnu dimenziju. To nije bilo puko pitanje diplomatskog nadmudrivanja velikih sila, već borba za opstanak na rodnom tlu i očuvanje vlastitog muslimanskog identiteta, bez obzira na konačnu sudbinu i neumitni slom države iz Istanbula. Kao zemlja vječno na granici, Bosna se našla u fokusu sukobljenih interesa dva golema, koncepcijski potpuno različita carstva.

Ubrzanje historijskih procesa i konačno razrješenje ove višedecenijske napetosti pokrenuli su unutrašnji socijalni nemiri. Pravoslavni seljaci u Hercegovini i Bosanskoj krajini podigli su 1875. godine ustanak, u historiografiji poznat i kao Nevesinjska puška, buneći se protiv neodrživog poreskog pritiska i feudalne nesigurnosti. Ono što je započelo kao lokalna agrarna pobuna, brzo je preraslo u međunarodni problem. Autonomne kneževine Srbija i Crna Gora, iza čijih je leđa stajala carska Rusija, uočile su idealnu priliku za vlastito teritorijalno proširenje i ostvarivanje nacionalnih programa.

Ruska politička misao tog vremena bila je duboko prožeta idejama panslavizma, koje su varirale od romantičarskih simpatija prema južnoslavenskoj braći do otvorenih težnji za stvaranjem grandiozne slavenske imperije pod apsolutnom vlašću ruskog samodržca. Ovaj ustanak je, svojom masovnošću i trajanjem, pokrenuo Veliku istočnu krizu, koja će iz temelja protresti evropski diplomatski poredak i svoj konačni epilog dobiti na Berlinskom kongresu 1878. godine.

S druge strane, austrougarska istočna politika imala je jasne i proračunate ciljeve, a njen glavni kreator i eksponent bio je ministar vanjskih poslova Gyula Andrassy. On je polazio od premise da u slučaju neminovne propasti Osmanskog Carstva, Austro-Ugarska mora preuzeti kontrolu nad Bosnom i Hercegovinom kako bi osigurala svoja strateška zaleđa u Dalmaciji. Za Beč je bilo potpuno neprihvatljivo da taj prostor zaposjednu Srbija ili Crna Gora. Andrassy je potencijalno širenje Srbije i stvaranje velike, snažne balkanske države smatrao direktnom egzistencijalnom opasnošću za Monarhiju, jer bi takva tvorevina neizbježno privlačila južnoslavenske podanike unutar samog habsburškog okvira, potpirujući ruske carske ambicije i izazivajući trajno neprijateljstvo na dvoru.

Politički i vojni zaplet dodatno se zakomplicirao kada su, nakon što su regularne osmanske trupe privremeno ugušile ustanak, krajem juna 1876. godine Srbija i Crna Gora zvanično objavile rat Osmanskom Carstvu. Nedugo zatim, u sukob ulazi i Rusija, pokrećući masovni vojni pohod protiv Osmanlija. Rusko uplitanje u ovaj konflikt bilo je diplomatski pažljivo aranžirano kako se ne bi izazvao preuranjeni i direktni sukob s ostalim evropskim silama, prvenstveno Velikom Britanijom i Austro-Ugarskom. Zbog toga je ruski car Aleksandar II pokušao osigurati neutralnost i podršku moćnog njemačkog kancelara Otta von Bismarcka, koji je u evropskoj politici igrao ulogu vrhovnog arbitra.

Vojni slom Osmanskog Carstva rezultirao je potpisivanjem diktiranog Sanstefanskog mirovnog ugovora, trećeg marta 1878. godine. Ovim ugovorom Rusija je pokušala radikalno prekrojiti mapu Balkana stvaranjem Velike Bugarske, države koja bi se prostirala preko većeg dijela Makedonije i imala izlaz na Egejsko more, čime bi postala pouzdan ruski satelit na korak do Istanbula. Ovakav ishod predstavljao je gorko razočarenje za srpske političare, koji su naivno očekivali da će im Rusija pomoći u stvaranju Velike Srbije.

Što se tiče Bosne i Hercegovine, ona je članom četrnaest Sanstefanskog ugovora trebala dobiti neku vrstu autonomije uz provođenje ranije predviđenih unutrašnjih reformi. Nemoćne da preokrenu katastrofalan vojni poraz, Osmanlije su prihvatile ove teške uslove, ali Sanstefanski mir nije donio stabilnost; naprotiv, on je samo produbio evropsku krizu, ogolivši do kraja duboki antagonizam i sukob interesa između velikih sila.

Stvaranje ruske sfere utjecaja i njen direktan izlazak na topla mora preko Velike Bugarske dramatično je ugrozio interese svih ostalih evropskih kabineta, a ponajviše Londona i Beča. Andrassy je Sanstefanski ugovor cinično nazvao pravoslavno-slavenskom propovijedi, prepoznajući iza fasade zaštite hrišćanskog stanovništva stvarnu namjeru Rusije da zaposjedne Istanbul, Bosfor i Dardanele. Za evropsku diplomatiju postalo je imperativ vratiti Osmansko Carstvo na Balkan kao tampon zonu. Geopolitička logika tog vremena nalagala je da je na prostoru jugoistočne Evrope daleko bolje i sigurnije održavati oslabljenu osmansku vlast, personificiranu u sintagmi Bolesnika na Bosforu, nego dopustiti ekspanziju moćne Ruske Imperije.

Nakon intenzivnih, često tajnih bilateralnih pregovora, trinaestog juna 1878. godine svečano je otvoren Berlinski kongres pod predsjedavanjem Otta von Bismarcka. Njegov primarni cilj bio je potpuna revizija Sanstefanskog ugovora i udaljavanje Rusije od toplih mora, što je u konačnici i postignuto. Velika Bugarska je brutalno rasparčana; njen sjeverni dio postao je mala, vazalna kneževina pod suverenitetom sultana, dok je preostali dio ponovo pripao Osmanskom Carstvu. Rusija je kao kompenzaciju dobila Besarabiju, izgubljenu još 1856. godine nakon Krimskog rata, te dijelove istočne obale Crnog mora.

Berlinski kongres je stoga predstavljao diplomatski fijasko za Petrograd, jer su te teritorije mogli dobiti i bez prolivanja krvi u iscrpljujućem ratu. Međutim, unatoč prividnom trijumfu zapadnih sila, ovo nije bila trajna pobjeda Austro-Ugarske i Velike Britanije. Istinski slom tri velika carstva, austrougarskog, ruskog i osmanskog, bio je samo privremeno odgođen. Sve tri imperije će nestati u plamenu Prvog svjetskog rata, a na narednom velikom mirovnom skupu u Parizu 1918. godine više neće imati svoje predstavnike jer će izgorjeti u tom globalnom požaru.

Najvažnija odredba Berlinskog kongresa za historiju naših prostora sadržana je u članu dvadeset pet, kojim je Austro-Ugarska dobila međunarodni mandat da okupira i upravlja Bosnom i Hercegovinom, uz pravo držanja vojnih posada u području Novopazarskog sandžaka. Ova odluka uvela je zemlju u jedinstven pravni i politički eksperiment koji je izazvao beskrajne rasprave među pravnicima i diplomatima tog doba. Pravni položaj okupirane pokrajine bio je pun kontradikcija: teritorija je pravno ostala pod suverenitetom osmanskog sultana, dok je stvarna vlast prešla u ruke Beča i Budimpešte. Moglo bi se reći da je pravno suverenitet zaista pripadao sultanu, ali je stvarno vršenje vlasti pripadalo Austro-Ugarskoj koja je u Bosni i Hercegovini imala pravo vršenja unutrašnjeg suvereniteta. Na međunarodnom planu, Dunavska monarhija je morala uvažavati činjenicu sultanovog vrhovništva nad Bosnom i Hercegovinom. Takav sultanov suverenitet nazvan je u pravnoj teoriji golo pravo.

Nakon što je 13. jula okončan Berlinski kongres, austrougarska vojska nije ušetala u Bosnu i Hercegovinu uz dobrodošlicu, kako su se nadali krugovi u Beču. Andrassy je prije samog pokreta trupa pokušao diplomatski ublažiti otpor dajući materijalna obećanja feudalnom sloju i političke ustupke sultanovom dvoru, te šireći propagandu u narodu. Međutim, većina muslimanskog naroda i dio srpskog stanovništva nisu povjerovali ovim proglasima, već su kao jedini cilj postavili sprečavanje okupacije i ostvarenje autonomije predviđene Sanstefanskim ugovorom.

Kada je postalo jasno da Porta i dotadašnje zvanične vođe u Sarajevu pasivno pristaju na predaju vlasti, u narodu je eksplodiralo ogorčenje. Formirana je Narodna vlada koja je dvadeset osmog jula 1878. godine preuzela kontrolu nad Sarajevom i ostalim dijelovima zemlje, isključivši tursku upravu i formirajući vlastitu vojsku. Svim sposobnim muslimanima između petnaest i sedamdeset godina života bilo je naređeno pristupanje vojsci, a pozivani su i kršćani. Glavni zapovjednik te vojske bio je Smail-beg Selmanović Taslidžak, a vođe pokreta su nakon sjednice petog avgusta poslani na bojište.

Muslimani koji su se opirali okupaciji bili su naoružani i podstaknuti od strane Porte, a sultan je čak nagovorio fanatika Hadži-Loju da propovijeda sveti rat, što je pokrenulo i nekoliko regimenti regularne turske vojske protiv Austrijanaca. Carske trupe su u četiri kolone prešle granicu na rijeci Savi, prodirući preko Broda, Šamca, Velike Gradiške i Kostajnice. Pri prelasku nisu imale većih poteškoća, te su se odmah spojile i polako napredovale u unutrašnjost. Austrijske snage su sedmog avgusta potukle kod Zapeća jedan odred turske vojske, a desetog avgusta dolaze do klanca Vranduk gdje se spajaju s kolonom koja je napredovala od Jajca. Ove trupe su šesnaestog avgusta pobijedile na Han Bjelalovcu, da bi nakon ogorčenih borbi devetnaestog avgusta 1878. godine konačno zauzele Sarajevo.

Tokom ove vojne kampanje, koju je vodio barun Josip Filipović, poginulo je nekoliko hiljada vojnika Monarhije, među kojima je bio ogroman broj Hrvata, Slovenaca, Srba i drugih slavenskih naroda iz sastava Dvojne monarhije.

Čak i nakon zvaničnog pada Sarajeva, mir nije uspostavljen preko noći. Okupaciona vlast se u prvim godinama morala suočiti s dubokom humanitarnom i sigurnosnom krizom, jer je u zemlji i na granicama bilo oko dvjesto hiljada izbjeglica koje je trebalo hitno vratiti i zbrinuti. Pobune su i dalje sporadično izbijale, naročito u krševitim dijelovima Hercegovine koje je Crna Gora smatrala svojom prirodnom sferom širenja. Tako je izbila ponovna pobuna oko Nevesinja 1879. godine, a dvije godine kasnije izvršen je ozbiljan napad na vojne postrojbe kod Gacka.

Kako bi pacificirala ove nemirne pogranične regije i stekla povjerenje lokalnog stanovništva i povratnika, vlast je osnovala pomoćne lokalne vojne formacije pod nazivom panduri. Međutim, to se pokazalo kao rizičan potez, jer su se panduri često bunili i odmetali u hajduke.

Konačna eskalacija nezadovoljstva uslijedila je donošenjem novog vojnog zakona prema kojem su svi Bosanci bili dužni služiti austrougarsku vojsku. To je u januaru 1882. godine izazvao novi, ozbiljan ustanak u Hercegovini, gdje je djelovalo nekoliko većih družina pobunjenika koji se u austrijskim službenim spisima nazivaju banditima. Među pobunjenicima su se, osim zapovjednika pandura, nalazili i seoski knezovi koji su vršili napade na žandarmerijske stanice i vojne ophodnje. Vlasti su, nakon što je jedna pješačka kolona bila prisiljena na povlačenje, angažovale znatne vojne snage, a borbe su vođene u okolici Foče te u planinama prema Sarajevu. To je bila jedna od posljednjih masovnih pobuna protiv austrijskih vlasti. Austrougarske postrojbe su uspjele savladati oko hiljadu pobunjenika podijeljenih na jedan pravoslavni, jedan muslimanski i dva mješovita odreda. Borbe su trajale od februara do jula kada su se preostali ustanici predali.

Hajdučija se nastavila i u sljedećih desetak godina, ali nikada u takvoj mjeri, jer su najradikalniji protivnici režima u najvećoj mjeri napustili zemlju. Većina njih bili su muslimani koji su pobjegli u Tursku iz religioznih razloga ili iz straha od odmazde zbog sukoba iz posljednjih godina otomanske vladavine. Procjene o broju iseljenika variraju između trideset i šezdeset hiljada, dok pojedini izvori navode i brojku od stotinu hiljada ljudi, što ostaje predmet historijskih nagađanja.

Nakon uspostave vojne kontrole, u ovoj bivšoj najzapadnijoj pokrajini Osmanskog Carstva uspostavljen je osoben državno-pravni položaj unutar složene strukture Dvojne monarhije. Taj položaj bio je sudbinski određen sa tri posebna, međusobno povezana činioca, a to su međunarodne okolnosti pod kojima je izvršena okupacija, složeni ustavni sistem Austro-Ugarske Monarhije i unutrašnja socijalna, konfesionalna i narodnosna struktura same Bosne i Hercegovine. Budući da se Austrija i Ugarska nikako nisu mogle dogovoriti kome će pripasti novodobijeni teritorij, Bosna i Hercegovina nije pripojena nijednom dijelu Monarhije, nego je proglašena za corpus separatum, zajedničku teritoriju kojom se upravljalo direktno iz Zajedničkog ministarstva finansija u Beču.

Zakonodavno pravo pripadalo je vladaru, a zakonske projekte predlagalo je ministarstvo odnosno Zemaljska vlada u Sarajevu. U svim poslovima koji su se ticali isključivo Bosne monarh je imao puno pravo, dok opće narodno predstavništvo nije postojalo sve do 1910. godine, što je u narodu pojačavalo osjećaj da nova vlast nije čvrsta ni definitivna. Na terenu su privremeno zadržani osmanski zakoni i šerijatski sudovi za muslimanske vjernike, a zadržana je i stara upravna struktura u kojoj su sandžaci preimenovani u okruge, a kadiluci u kotare na čijem je čelu bio kotarski predstojnik.

Ulaskom austrougarskih trupa, Bosna i Hercegovina je pretrpjela dramatičan civilizacijski zaokret, prelazeći iz orijentalno-islamskog u zapadnoevropski kulturni krug. Nova uprava je odmah pokrenula program modernizacije školstva, osnivajući državne, takozvane narodne ili komunalne osnovne škole. Bile su to četverorazredne, konfesionalno mješovite ustanove u kojima su se primjenjivali savremeni pedagoški principi, učila se ravnopravno oba pisma, a jedno vrijeme je i njemački jezik bio obavezan predmet.

Pored državnih, vlast je dopustila dalji rad zatečenih konfesionalnih škola, ali uz strogi nadzor političkih vlasti koje su mogle zabraniti nepoćudne udžbenike i smijeniti učitelje. Srpske konfesionalne škole su u početku bilježile rast broja učenika, ali su pred Prvi svjetski rat sve zatvorene, a mnogi učitelji uhapšeni. Tradicionalne muslimanske osnovne škole, mektebi, zatečeni su bez jasnog sistema i podjele na razrede, gdje se nastava vodila po nahođenju hodže. Kako bi modernizirala ovaj sistem, vlast je 1893. godine osnovala posebnu školu za obučavanje nastavnika, uvodeći praktičnije elemente u vjersku nastavu. Katoličke konfesionalne škole, koje su vodili franjevci, postepeno su prevođene u komunalne državne škole. Iako je vlast podigla dvjesto osnovnih i nekoliko srednjih i tehničkih škola, a od 1910. godine uvela i obavezno obrazovanje, samo je manji dio djece stvarno pohađao nastavu.

Vjerska politika Beča bila je duboko motivisana političkim motivima, s jasnim ciljem da se ojača okupacija i vjerske zajednice prilagode potrebama nove vlasti. General Filipović je dobio uputu iz Carske vojne kancelarije da se drži principa ravnopravnosti, ali da u praksi posebnu pažnju pokloni katoličkom elementu, koji se pokazao najpouzdanijim i prijateljski raspoloženim prema Monarhiji. Istovremeno, savjetovano mu je da obrati pažnju na muslimansko stanovništvo i pruži mu ličnu zaštitu jer oni imaju najveći zemljišni posjed, te da po svaku cijenu spriječi eventualni savez između muslimanskog i pravoslavnog stanovništva, jer bi takav blok bio otvoren neprijatelj okupacije.

Kada je Filipović uvidio da muslimansko stanovništvo pruža otpor pod utjecajem svog sveštenstva, primjenjivao je stroge represivne mjere, uključujući vješanja i strijeljanja. Austro-Ugarska je preuzela i utjecaj na imenovanje velikodostojnika; od pravoslavnog patrijarha je dobila pravo imenovanja episkopa, od pape pravo imenovanja katoličkih biskupa, dok je za muslimane stvorena struktura čijeg je poglavara imenovao lično austrougarski car. Katolička crkva se najviše razvijala, uz franjevce stižu i isusovci, podižu se crkve i katedrale, ali vlast je nastojala održati privid jednakosti među zajednicama.

Gospodarska politika austrougarske uprave donijela je Bosni i Hercegovini značajan infrastrukturni i industrijski uzlet. Monarhija je investirala golema sredstva u prometnu mrežu kroz posebne državne kredite. Već u prve dvije godine izgrađena je željeznička pruga od hrvatske granice do Zenice u dužini od stotinu devedeset kilometara, koja je potom produžena do Sarajeva. Do 1907. godine izgrađeno je devedeset i jedan kilometar širokotračne i devetsto jedanaest kilometara uskotračne pruge, te preko hiljadu kilometara glavnih i lokalnih cesta sa stotinu dvadeset i jednim mostom.

Saobraćajni krvotok omogućio je razvoj rudarstva i šumarstva; eksploatacija uglja, bakra i hroma doživjela je zamah, a osnovane su i prve željezare, čeličane i hemijske tvornice. Zajedno sa kapitalom, Habsburška Monarhija je u Bosnu poslala administratora, inžinjere, arhitekte i arheologe. Urbani pejzaž se promijenio kroz izgradnju veličanstvenih javnih zgrada, uzornih kasarni, banaka i hotela po uzoru na ostatak Monarhije. U želji da unaprijedi poljoprivredu, vlast je otvarala ogledna dobra i vinograde u okolici Mostara, te poljoprivrednu školu na Ilidži, ali je domaće stanovništvo teško prihvaćalo nove metode, držeći se starih turskih staza i odbijajući željezne plugove. Poljoprivreda je ostala primitivna, a jedini napredak bilježen je u Posavini zbog stranih doseljenika, te u Hercegovini kroz uzgoj duhana. Trgovina se razvijala nakon ulaska u Carinsku uniju 1879. godine, što je s druge strane uništilo tradicionalne domaće zanate koji nisu mogli konkurisati uvoznoj robi.

Glavna kočnica bilo kakvom dubljem agrarnom napretku bilo je neriješeno agrarno pitanje, koje je predstavljalo ključni izvor društvenih sukoba u Bosni i Hercegovini. Nastojeći regulisati odnose između zemljoposjednika i kmetova, austrougarska vlast se oslonila na staru osmansku Safersku naredbu iz 1859. godine, ne otišavši od nje ni korak dalje. Vlast se brinula o tome da posjednici samovoljno ne tjeraju kmetove sa posjeda i da ih ne preopterećuju, ali je s druge strane strogo pazila da kmetovi ne pomisle kako su okupacijom muslimanski posjednici lišeni svog pravnog položaja. Iz naredbi Zemaljske vlade jasno je da se nastojao održati turski agrarni zakon, a svaki neposluh kmetova bio je kažnjavan, što je izazivalo veliko nezadovoljstvo među seljaštvom.

Vlast se nije odlučila na ukidanje kmetskih odnosa jer se muslimanski posjednici nisu smjeli razbaštiniti, a država nije imala dovoljno novca za otkup zemljišta. Agrarno pitanje je tako vremenom preraslo u prvorazredno političko pitanje koje se koristilo za manipulaciju i izazivanje razdora među narodima.

Politička situacija na Balkanu ponovo se usijala 1906. godine, kada su odnosi između Austro-Ugarske i Srbije zapali u duboku krizu, rezultirajući carinskim ratom koji se nazivao i ratom svinja. Beč je nametnuo visoke carinske barijere na srpske poljoprivredne proizvode, ali je Srbija uz pomoć Francuske i Njemačke pronašla nova tržišta, postajući ekonomski samostalna. Austrijski ministar vanjskih poslova, barun von Aehrenthal, shvatio je da su stari instrumenti zakazali i počeo je razmatrati radikalne mjere, što je ubrzano Mladoturskom revolucijom 1908. godine. Uvođenje parlamentarnog sistema u Turskoj otvorilo je opasnost da novi režim u Istanbulu zatraži povratak Bosne pod svoje okrilje. Kako bi preduhitrio takav scenario, Aehrenthal petog oktobra 1908. godine proglašava potpunu aneksiju Bosne i Hercegovine.

Ovaj unilateralni potez izazvao je dramatičnu diplomatsku krizu. U proglasu od sedmog oktobra car je aneksiju opravdao potrebom uvođenja ustava i podjele konstitucionalnih ustanova, ističući jednakost pred zakonom i zaštitu svih vjeroispovijesti. Povlačenjem trupa iz Novopazarskog sandžaka car je pokušao pokazati miroljubive namjere, ali su Velika Britanija i Francuska smatrale da je Berlinski ugovor grubo prekršen. Srbija i Crna Gora su bile spremne za rat, ali ih je od tog koraka odvratila Rusija. Kriza je diplomatski riješena u februaru 1909. godine sporazumom s Turskom, kojim je Austro-Ugarska platila odštetu od dva i po miliona turskih funti i garantovala vjerske slobode muslimanima, čime je formalno prestao sultanov suverenitet nad Bosnom. Kriza se potpuno smirila kada je Njemačka uputila ultimatum Petrogradu, nakon čega su Rusija, Srbija i Crna Gora formalno priznale aneksiju.

Unutar same Bosne i Hercegovine, aneksija je omogućila brži razvoj političkog života kroz rad nacionalnih stranaka kao što su Muslimanska narodna organizacija, Srpska narodna organizacija i Hrvatska narodna zajednica. Ove stranke, predvođene školovanom elitom, počele su djelovati unutar izabranog Zemaljskog sabora. Budući da nijedna pravoslavna ni katolička stranka nije imala potrebnu većinu, Sabor je postao poprište političkog nadmetanja za naklonost muslimanskih zastupnika, što je rezultiralo i potpisivanjem sporazuma između katolika i muslimana 1911. godine. Taj savez, međutim, nije bio čvrst zbog izraženog političkog oportunizma svih aktera. Dok je kršćansko seljaštvo aneksiju prihvatilo pasivno i s nadom u bolji život, muslimansko stanovništvo je bilo zaprepašteno ovim iznenadnim udarcem, što je mnoge od njih nagnalo na dalje iseljavanje. Čak i tradicionalno nemirni krajevi u Hercegovini, poput Nevesinja i Gacka, u tim su trenucima djelovali potpuno mirno i lojalno vlastima.

Kao ispunjenje carevog obećanja, dvadesetog februara 1910. godine svečano je proglašen Zemaljski ustav Bosne i Hercegovine u prisustvu najviših zvaničnika. Ustavni poredak se regulisao kroz paket od šest zakona koji su definisali ustav, izborni red, saborski poslovnik i rad kotarskih vijeća. Prvobitna minimalna prava su se prema ideji piramidalne ustavnosti trebala mijenjati postepeno, ali je vrhovnu vlast i dalje zadržalo Zajedničko ministarstvo finansija u Beču i Zemaljska vlada u Sarajevu. Uvođenjem Sabora kao najvažnije institucije, Bosna i Hercegovina je formalno zakoračila u ustavni period, ali su neriješena socijalna i agrarna pitanja ostala trajna prijetnja stabilnosti Monarhije na njenom nemirnom jugu.