Pitanje ravnopravnosti tradicionalnih vjerskih zajednica već duže od jedne decenije opterećuje unutrašnje odnose u Bosni i Hercegovini. Tim povodom, profesori Mustafa Krupalija, Ibrahim Fevzi Güven i Mirsad Karić objavili su naučni rad pod nazivom „Politizacija i sekuritizacija vjerskog identiteta: Nacrt osnovnog ugovora između Islamske zajednice i države Bosne i Hercegovine“. Autori u svom istraživanju detaljno analiziraju kako su legitimni zahtjevi za vjerskim slobodama i pravnim regulisanjem statusa Islamske zajednice u javnom diskursu transformisani iz tehničko-pravnog pitanja u navodnu sigurnosnu prijetnju i polugu za etnonacionalna nadmetanja političkih elita

Pitanje reguliranja odnosa između države i vjerskih zajednica, koje bi u većini evropskih demokratija predstavljalo rutinsku ustavnu i zakonsku proceduru, u bosanskohercegovačkom kontekstu postalo je prvorazredno političko i bezbjednosno bojište. Dok su sporazumi sa Svetom Stolicom i Srpskom pravoslavnom crkvom odavno potpisani i ratificirani, Nacrt osnovnog ugovora između Bosne i Hercegovine i Islamske zajednice već duže od jedne decenije stoji zaključan u ladicama Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Ova administrativna blokada nadrasta puku pravnu debatu; ona predstavlja ogledalo dubokog međuetničkog nepovjerenja, političkih kalkulacija i kontinuiranog procesa u kojem se vjerska prava i kulturne specifičnosti jedne zajednice posmatraju kroz prizmu egzistencijalne prijetnje za druge.

Naučna studija koju su nedavno objavili profesori Mustafa Krupalija, Ibrahim Fevzi Güven i Mirsad Karić pod naslovom „Politizacija i sekuritizacija vjerskog identiteta: Nacrt osnovnog ugovora između Islamske zajednice i države Bosne i Hercegovine“ nudi precizan analitički okvir za razumijevanje ovog fenomena. S posebnim naglaskom na koncepte sekuritizacije i društvene sigurnosti, autori demontiraju složene mehanizme putem kojih političke elite pretvaraju jedno bazično pitanje ljudskih prava u diskurs o ugroženosti državnog balansa.

Analiza pokazuje kako se legitimni zahtjevi za vjerskim slobodama, kao što su pravo na odlazak na džuma-namaz, obezbjeđivanje halal ishrane u javnim institucijama ili pravo na nošenje hidžaba u Oružanim snagama, instrumentalizuju i pretvaraju u argumente o navodnom privilegovanju jedne etno-konfesionalne skupine ili čak o ugrožavanju sekularnog poretka.

Da bi se razumjela dubina ovog problema, potrebno je poći od teorijskog kontinuuma javna pitanja razvrstava u tri kategorije: nepolitizirana, politizirana i sekuritizirana. Nepolitizirana pitanja su ona koja država i društvo rješavaju unutar tehničke ili privatne sfere, bez šire javne rasprave. Kada određena društvena grupa ili politička elita zahtijeva da se neko pitanje unese u prostor javnog odlučivanja, ono postaje politizirano, što podrazumijeva otvorenu raspravu, suprotstavljanje stavova i uobičajenu demokratsku proceduru.

Međutim, sekuritizacija predstavlja radikalan korak dalje. To je ekstremna forma politizacije u kojoj se određeni društveni fenomen ili grupa uokviruju kao egzistencijalna prijetnja po opstanak države, nacije ili kulture. Kada se to postigne putem takozvanog govornog čina, političke elite dobijaju legitimitet da suspenduju normalne političke procedure i uvedu vanredne mjere u cilju odbrane od navodne prijetnje.

U bosanskohercegovačkom kontekstu, granica između politizacije i sekuritizacije izuzetno je tanka i porozna. Zbog specifične ustavne arhitekture uspostavljene Dejtonskim mirovnim sporazumom iz 1995. godine, vjerski i etnički identiteti u zemlji postali su neodvojivi. Identitet Bošnjaka neraskidivo je povezan sa islamom, Srba sa pravoslavljem, a Hrvata sa katoličanstvom. Ova preklapanja nisu samo kulturna, ona su duboko institucionalizovana kroz koncept tri konstitutivna naroda koji ravnopravno dijele vlast. Zbog toga svaka rasprava o pravima jedne vjerske zajednice automatski povlači za sobom raspravu o moći, uticaju i teritorijalnom balansu njenih političkih predstavnika. Političke elite stoga imaju snažan poticaj da koriste govorni čin kako bi mobilisale svoje biračko tijelo, predstavljajući kulturne ili pravne zahtjeve drugih zajednica kao direktan napad na sopstvenu društvene sigurnost.

Pojam društvene sigurnosti, koji je u naučni diskurs uveo Barry Buzan, a kasnije razradio Ole Wæver, odnosi se na sposobnost jedne zajednice da očuva svoje fundamentalne karakteristike, uključujući jezik, kulturu, religiju, tradiciju i politička prava. Dok se klasična državna sigurnost bavi suverenitetom i teritorijalnim integritetom, društvena sigurnost se bavi identitetom. Kada jedna zajednica osjeti da su njena kultura ili religijski sistem ugroženi, ona reaguje odbrambeno.

U multietničkim i postkonfliktnim društvima poput Bosne i Hercegovine, dinamika društvene sigurnosti često poprima formu bezbjednosne dileme: mjere koje jedna zajednica preduzima kako bi zaštitila i formalizovala svoj identitet, druga zajednica percipira kao agresivan korak ka dominaciji. Upravo se ta drama odvija oko ugovora sa Islamskom zajednicom, gdje se bošnjački zahtjev za ravnopravnošću tumači kao pokušaj uvođenja dominacije većinskog naroda.

Historijska perspektiva pokazuje da sekuritizacija bošnjačkog muslimanskog identiteta ima duboke i traumatične korijene koji sežu daleko prije aktuelnih političkih blokada. Tokom rata devedesetih godina, ultranacionalističke srpske i hrvatske političke i vojne elite sistematski su koristile islamofobne narative kako bi legitimisale svoje ratne ciljeve. Islamski simboli, arhitektura, pa čak i sama fizička prisutnost muslimana na ovim prostorima, uokvirivani su kao egzistencijalna prijetnja kršćanskoj Evropi.

Bošnjaci su u propagandnim diskursima etiketirani kao fundamentalisti i radikali, što je služilo kao opravdanje za masovne zločine, progone i etničko čišćenje. Iako je potpisivanjem Dejtonskog sporazuma rat formalno okončan, ti sekuritizirani narativi nisu nestali; oni su samo transformisani i prilagođeni savremenim političkim okolnostima. Danas se oni ne manifestiraju kroz vojnu agresiju, već kroz administrativne blokade i retoriku koja legitimne religijske slobode prikazuje kao prijetnju sekularnom karakteru države i interetničkom balansu.

Pravni i institucionalni okvir Bosne i Hercegovine pruža jasne osnove za formalizaciju odnosa između države i vjerskih zajednica. Iako Ustav Bosne i Hercegovine ne sadrži eksplicitnu odredbu o striktnoj odvojenosti crkve i države, on garantuje potpunu slobodu vjere i zabranjuje bilo kakav oblik diskriminacije na vjerskoj osnovi. Naučnici ovaj sistem često opisuju kao režim neidentifikacije, što znači da država nema zvaničnu religiju, ali se ne definira ni kao rigidno sekularna u francuskom smislu.

Umjesto toga, usvojen je model odvojenosti uz saradnju, koji je dodatno operacionaliziran donošenjem Zakona o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini iz 2004. godine. Ovaj zakon eksplicitno omogućava državi da sa tradicionalnim crkvama i vjerskim zajednicama zaključuje ugovore o pitanjima od zajedničkog interesa, čime se apstraktni ustavni principi prevode u praktična, zakonski obavezujuća prava.

Vodeći se tim zakonskim okvirom, Bosna i Hercegovina je relativno brzo riješila odnose sa katoličkom i pravoslavnom zajednicom. Godine 2006. potpisan je Osnovni ugovor između Bosne i Hercegovine i Svete Stolice, praćen Dodatnim protokolom iste godine kojim je riješeno kompleksno pitanje restitucije imovine. Dvije godine kasnije, 2008. godine, Predsjedništvo Bosne i Hercegovine ratificiralo je i Osnovni ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom.

Oba ova dokumenta prošla su kroz predviđene ustavne i parlamentarne procedure bez većih političkih potresa, te su postala integralni dio pravnog poretka zemlje. Ovi ugovori su potvrdili autonomiju katoličke i pravoslavne crkve, regulirali pitanja vjerskog obrazovanja, kulturnog naslijeđa, dušobrižništva u javnim institucijama i pružili stabilan okvir za njihovo djelovanje.

Međutim, proces formalizacije odnosa sa Islamskom zajednicom krenuo je sasvim drugim, trnovitim putem. Iako su prve inicijative pokrenute još početkom 2011. godine, kada je Vijeće ministara zadužilo Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice da pripremi nacrt sporazuma, pregovori su se rastezali godinama. Tek u septembru 2015. godine, Vijeće ministara je konačno usvojilo tekst Nacrta osnovnog ugovora i proslijedilo ga Predsjedništvu na ratifikaciju.

Od tog trenutka, ugovor postaje talac unutrašnjih političkih sukoba i veta. S obzirom na to da je za ratifikaciju međunarodnih i državnih sporazuma u Predsjedništvu potreban konsenzus sva tri člana, neslaganje bilo kojeg od predstavnika konstitutivnih naroda znači automatsku blokadu. Tokom protekle decenije, pozicije članova Predsjedništva savršeno su reflektirale etnonacionalne podjele u zemlji.

Bošnjačka politička elita, predvođena članovima Predsjedništva poput Bakira Izetbegovića u ranijim mandatima, a kasnije i Šefika Džaferovića i Denisa Bećirovića, dosljedno je branila stav da je potpisivanje ugovora čin elementarne pravne ravnopravnosti. Sa njihovog stanovišta, odbijanje države da Islamskoj zajednici pruži isti pravni status koji već uživaju Katolička i Pravoslavna crkva predstavlja direktan oblik diskriminacije prema većinskom muslimanskom stanovništvu.

Bošnjački predstavnici su naglašavali da specifičnosti ugovora ne predstavljaju nikakvo uvođenje šerijatskog prava na mala vrata, već su isključivo usmjerene na omogućavanje vjernicima da praktikuju svoja prava bez straha od profesionalnih ili društvenih konsekvenci. Islamska zajednica je u ovom procesu nastupala u potpunom dosluhu sa bošnjačkom politikom, argumentujući da blokade narušavaju povjerenje i služe za kratkoročne političke ucjene.

Nasuprot tome, srpski predstavnici u Predsjedništvu, prvenstveno Mladen Ivanić, a potom i Milorad Dodik, razvili su snažan sekuritizacijski diskurs protiv ugovora. Jedan od njihovih glavnih pravnih argumenata bio je pokušaj pravljenja distinkcije između ugovora sa Svetom Stolicom i Srpskom pravoslavnom crkvom s jedne strane, i ugovora sa Islamskom zajednicom s druge. Dodik je tvrdio da su sporazumi sa katoličkom i pravoslavnom crkvom imali međunarodni karakter jer su njihova sjedišta izvan Bosne i Hercegovine – u Vatikanu i Beogradu, dok je Islamska zajednica domaća institucija sa sjedištem u Sarajevu.

Prema toj logici, sklapanje ugovora sa domaćom vjerskom zajednicom navodno bi predstavljalo presedan i dalo joj međunarodni status koji joj ne pripada. Međutim, ovaj argument je pravno neodrživ jer je ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom potpisan direktno u Sarajevu sa tamošnjom crkvenom hijerarhijom, a domaći Zakon o slobodi vjere jasno ovlašćuje državu da potpisuje ugovore sa svim tradicionalnim zajednicama, bez obzira na lokaciju njihovog administrativnog centra.

Pored ovih formalno-pravnih prigovora, srpska politika je uvela ekonomske i sigurnosne argumente koji direktno zadiru u svakodnevne vjerske prakse muslimana. Posebna tačka spoticanja bio je član jedanaest nacrta ugovora, koji regulira pravo vjernika na odsustvo s posla radi obavljanja džuma-namaza, sedmične molitve petkom, kao i pravo na slobodno vrijeme za iftar i sehur tokom mjeseca ramazana.

Milorad Dodik je javno problematizirao ovo pitanje, tvrdeći da bi odlazak radnika na džuma-namaz izazvao ozbiljne ekonomske gubitke i poremećaje u radu javnih i privatnih preduzeća. Ovaj argument o ekonomskoj disrupciji nikada nije korišten kada su u pitanju bili vjerski praznici kršćanskih zajednica. Pravna analiza, međutim, pokazuje da postojeći zakoni o radu u oba entiteta već predviđaju dnevne pauze i pravo na plaćeno ili neplaćeno odsustvo za vjerske potrebe, te da bi se džuma-namaz mogao lako integrirati u postojeći radni okvir bez ikakvih ekonomskih potresa.

Predstavnici Hrvata u Predsjedništvu pokazali su znatno kompleksniju i promjenjivu dinamiku tokom različitih izbornih ciklusa. Dragan Čović, koji je bio član Predsjedništva u periodu kada je ugovor intenzivno razmatran, zvanično je tvrdio da se ne protivi potpisivanju, ali je konstantno insistirao na tome da se moraju ispuniti svi pravni i ustavni preduslovi. Kada je bio optužen od strane tadašnjeg državnog ministra za ljudska prava da namjerno opstruira proces, Čović je te optužbe odbacio kao dio predizborne kampanje, tvrdeći da su one nepravedne prema vjernicima.

Ipak, u praksi, njegovo insistiranje na tehničkim detaljima funkcioniralo je kao tiha opstrukcija, usklađena sa širim političkim partnerstvom koje je imao sa članom Predsjedništva iz reda sršskog naroda. Nasuprot njemu, Željko Komšić, koji je u kasnijim mandatima preuzeo poziciju člana Predsjedništva, zauzeo je otvoren i jasan stav podrške ugovoru, argumentirajući da Islamska zajednica mora imati isti tretman kao i ostale tradicionalne vjerske zajednice u zemlji.

Ova politička pat-pozicija najbolje se reflektira na konkretnim životnim primjerima u kojima se nepostojanje ugovora direktno odražava na ljudska prava pojedinaca. Najeklatantniji primjer ove vrste jeste slučaj Emele Mujanović, pripadnice Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, koja je suspendovana i izložena disciplinskim postupcima zbog nošenja hidžaba, tradicionalne muslimanske marame, uz vojnu uniformu.

Slučaj Mujanović ogolio je sve kontradikcije bosanskohercegovačkog društva. Pravilnik o uniformama Oružanih snaga BiH striktno zabranjuje nošenje bilo kakvih civilnih elemenata ili vidljivih vjerskih obilježja uz uniformu. S druge strane, za vjernice koje nose hidžab, to nije modni detalj ili politički simbol, već fundamentalna vjerska obaveza i dio njihovog ličnog identiteta.

U nedostatku osnovnog ugovora koji bi sistemski regulirao pravo na vjersko odijevanje u državnim institucijama, Emela Mujanović je bila prisiljena da svoja prava traži putem sudskih instanci, uključujući i apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine. Tokom ovog dugotrajnog procesa, ona je dobila snažnu javnu i institucionalnu podršku bošnjačke političke elite, Vojnog muftijstva i nevladinih organizacija, ali i zvaničnika iz socijalno-liberalnih partija poput Naše stranke. Vojno muftijstvo je predlagalo praktična rješenja, po uzoru na moderne zapadne armije kao što su vojske Sjedinjenih Američkih Država ili Velike Britanije, gdje je dizajniran poseban taktički hidžab koji se uklapa u vojnu uniformu i ne ometa operativne dužnosti.

Međutim, bez ratificiranog ugovora između države i Islamske zajednice, ovakva rješenja ostaju na nivou dobre volje ili pojedinačnih sudskih presuda, umjesto da budu dio sistemskog zakonodavstva koje štiti ljudska prava.

Analiza javnog diskursa i medijskih narativa u oba bosanskohercegovačka entiteta, Federaciji BiH i Republici Srpskoj, otkriva kako je rasprava o ugovoru potpuno napustila okvire tehničke i pravne debate i prerasla u moćan simbol nacionalnog nadmetanja. U medijima sa sjedištem u Republici Srpskoj, ugovor se nerijetko portretira kao pokušaj islamizacije javnog prostora i stvaranja ustavnih privilegija za muslimane. Pominjanje prava na halal ishranu, pauzu za džumu ili pravo na odlazak na hadž koristi se za podgrijavanje starih ratnih strahova o Bosni kao islamskoj republici u kojoj će nemuslimansko stanovništvo biti građani drugog reda. Na taj način, bazična prava na slobodu vjeroispovijesti uspješno se sekuritizuju, odnosno transformišu u bezbjednosnu prijetnju.

S druge strane, u medijima u Federaciji Bosne i Hercegovine, neuspjeh ratifikacije ugovora interpretira se kao jasan dokaz kontinuirane diskriminacije i neprijateljstva srpskih i hrvatskih nacionalnih politika prema Bošnjacima i državi. Ovaj diskurs produbljuje osjećaj marginalizacije i viktimizacije među Bošnjacima koji opravdano postavljaju pitanje zašto se njihova vjerska prava tretiraju drugačije od prava katolika i pravoslavaca. Kada većinska zajednica u jednoj zemlji razvije osjećaj da je pravno diskriminirana od strane manjinskih politika koje koriste mehanizme veta, povjerenje u državne institucije i samu ideju zajedničkog suživota biva duboko potkopano.

Implikacije ove dugotrajne blokade su višestruke i destruktivne za proces društvene kohezije u postkonfliktnom društvu. Prvo, ona betonira etnonacionalne podjele i onemogućava izgradnju inkluzivnog građanskog identiteta. Kada se svako pitanje prava i sloboda posmatra isključivo kao igra nulte sume – u kojoj dobitak za jednu zajednicu nužno znači gubitak za drugu – prostor za kompromis i dijalog biva potpuno zatvoren. Drugo, sekuritizacija religijskog identiteta funkcioniše kao permanentna prepreka za normalizaciju odnosa između države i njenih građana. Država koja nije u stanju da obezbijedi jednak pravni tretman za sve svoje tradicionalne vjerske zajednice gubi legitimitet u očima onih koji su oštećeni.

Da bi Bosna i Hercegovina prevazišla ovu paralizu i krenula naprijed, neophodno je izvršiti radikalnu dekonstrukciju sekuritizovanih narativa. Političke i intelektualne elite moraju uložiti napor da pitanja vjerskih prava i sloboda vrate u sferu normalne politike i ljudskih prava, oslobađajući ih teškog tereta ratnog naslijeđa i bezbjednosnih paranoja. Primjeri iz evropskih i svjetskih demokratija jasno pokazuju da priznavanje i zakonsko regulisanje specifičnosti različitih vjerskih zajednica ne slabi državu, već je jača, stvarajući osjećaj pripadnosti i lojalnosti kod svih njenih građana.

Zaštita društvene sigurnosti i identiteta jedne zajednice ne smije se i ne mora graditi na negaciji ili ugrožavanju sigurnosti drugih. Ugovor između države Bosne i Hercegovine i Islamske zajednice ne treba posmatrati kao opasni presedan ili politički ustupak, već kao nužan i logičan korak ka zaokruživanju pravnog okvira koji garantuje vjerski pluralizam i punu ravnopravnost.

Samo kroz reafirmaciju principa jednakosti, otvorenog dijaloga i međusobnog priznavanja, Bosna i Hercegovina može izgraditi stabilno i kohezivno društvo u kojem različitost više neće biti tretirana kao prijetnja, već kao trajna društvena vrijednost. Slučaj ovog ugovora stoga ostaje lakmus papir bosanskohercegovačke demokratije; na njemu će se pokazati da li je zemlja spremna da zakorači u budućnost vladavine prava ili će ostati zarobljena u raljama etnonacionalnih strahova iz prošlosti.

IZVOR: Mustafa Krupalija, Ibrahim Fevzi Güven i Mirsad Karić: „Politizacija i sekuritizacija vjerskog identiteta: Nacrt osnovnog ugovora između Islamske zajednice i države Bosne i Hercegovine“, Historijski pogledi