Ugledni kanadski stručnjak za međunarodno krivično pravo William Schabas objašnjava da lično ne bi koristio termin genocid za opisivanje situacije prije napada Hamasa, ali naglašava da je taj proces očigledno započeo nakon tog datuma, postao vidljiv u narednim sedmicama i da još uvijek traje. Schabas, koji predaje u Velikoj Britaniji i na nizozemskom Univerzitetu u Leidenu, upozorava da će eventualna presuda Međunarodnog suda pravde kojom se utvrđuje da je Izrael prekršio Konvenciju predstavljati strahovit udarac za tu državu. Iako su odluke ovog suda obavezujuće, mehanizmi njihovog provođenja su ograničeni jer sud ne posjeduje izvršnu vlast, pa implementacija u potpunosti zavisi od političkih institucija

Napad na Gazu gurnuo je Izrael u pravni vrtlog bez presedana pred ključnim institucijama međunarodne pravde. Izraelska vlada, koja trenutnu situaciju opisuje kao egzistencijalni napad, suočava se s procesima pred dva potpuno različita međunarodna tijela: Međunarodnim sudom pravde (ICJ) i Međunarodnim krivičnim sudom (ICC).

Dok prvi rješava sporove među državama, drugi se bavi individualnom krivičnom odgovornošću pojedinaca. Na tim adresama danas se preispituju potencijalna djela genocida, ratni zločini i zločini protiv čovječnosti počinjeni tokom aktuelnog sukoba.

Pravni frontovi službeno su se rastvorili krajem 2023. godine kada je Južnoafrička Republika podnijela tužbu pred Međunarodnim sudom pravde, optužujući Izrael za kršenje Konvencije o genocidu na palestinskom teritoriju. S druge strane, Međunarodni krivični sud poduzeo je radikalne korake na polju krivične odgovornosti pojedinaca. Tokom 2024. godine, sudije ovog suda izdale su naloge za hapšenje izraelskog premijera Benjamina Netanyahua i njegovog tadašnjeg ministra odbrane Yoava Gallanta. Istovremeno, nalozi su izdati i za vođe Hamasa, Yahyu Sinwara, Ismaila Haniyeha i Mohameda Deifa, pod optužbom za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti u Pojasu Gaze, iako su trojica islamističkih lidera u međuvremenu ubijena u izraelskim vojnim operacijama.

Izrael je na brutalne napade Hamasa od sedmog oktobra 2023. godine odgovorio objavom rata, a aktuelne optužbe za genocid otvaraju kompleksna pravna pitanja. Konvencija o genocidu, usvojena 148. godine, obavezuje sve države potpisnice na prevenciju i kažnjavanje ovog djela. Izrael je ovaj dokument potpisao već 1949. godine, svega četiri godine nakon Holokausta i pet godina nakon što je poljski pravnik Raphael Lemkin skovao sam termin genocid kako bi opisao sistematsko uništavanje jedne nacionalne ili vjerske grupe.

Ključni problem u dokazivanju ovog, kako ga nazivaju, zločina nad zločinima leži u utvrđivanju genocidne namjere, što je suštinska karakteristika koju će sudije morati interpretirati. Izrael oštro odbacuje optužbe, pravdajući svoje vojno djelovanje neotuđivim pravom na samoodbranu.

Ugledni kanadski stručnjak za međunarodno krivično pravo William Schabas objašnjava da lično ne bi koristio termin genocid za opisivanje situacije prije napada Hamasa, ali naglašava da je taj proces očigledno započeo nakon tog datuma, postao vidljiv u narednim sedmicama i da još uvijek traje. Schabas, koji predaje u Velikoj Britaniji i na nizozemskom Univerzitetu u Leidenu, upozorava da će eventualna presuda Međunarodnog suda pravde kojom se utvrđuje da je Izrael prekršio Konvenciju predstavljati strahovit udarac za tu državu. Iako su odluke ovog suda obavezujuće, mehanizmi njihovog provođenja su ograničeni jer sud ne posjeduje izvršnu vlast, pa implementacija u potpunosti zavisi od političkih institucija.

Južnoafričkoj tužbi do sada se pridružilo blizu dvadeset zemalja koje nisu direktno uključene u sukob. Prema Schabasovom mišljenju, to oslikava zaokret u međunarodnim odnosima tokom posljednjih nekoliko godina, gdje se države sve češće obraćaju međunarodnim pravnim institucijama radi zaštite temeljnih prava u ime općeg interesa. Na taj način Međunarodni sud pravde prerasta u svojevrsni sud za ljudska prava jer mu države delegiraju sve više prijava koje se odnose na torturu i rasnu diskriminaciju.

Paralelni proces pred Međunarodnim krivičnim sudom funkcioniše nezavisno, iako u saradnji s Ujedinjenim nacijama. Ovaj sud interveniše kao sekundarna jurisdikcija, odnosno djeluje tek kada nacionalni sudovi države ne mogu ili ne žele procesuirati najteže zločine. Budući da izraelski sudovi nisu proveli efikasne istrage o navodnim zločinima vlastitih oružanih snaga u Gazi, sudije u Haagu su uvažile zahtjev tužilaštva i raspisale potjernice za Netanyahuom i Gallantom. Poput Međunarodnog suda pravde, ni ovaj sud nema sopstvenu policiju i u izvršavanju naloga u potpunosti zavisi od volje svojih 125 država članica.

Nedavno su se pojavile informacije o novim potencijalnim pravnim koracima koji su unijeli dodatnu napetost u izraelske političke krugove. Ultranacionalistički ministar finansija Bezalel Smotrich izjavio je da je tužilaštvo Međunarodnog krivičnog suda zatražilo njegovo hapšenje, što je supstrat koji sam sud nije mogao potvrditi jer su takvi zahtjevi tajni.

Izraelski mediji, predvođeni listom Haaretz, špekuliraju da tajni nalozi potencijalno vise i nad ministrom nacionalne sigurnosti Itamarom Ben Gvirom, ministricom za nasilja i naseljenike Orit Strock, te nad dvojicom visokih vojnih oficira. Ove optužbe se prvenstveno odnose na ulogu u nasilju radikalnih jevrejskih doseljenika i provođenje politike aparthejda na Zapadnoj obali, a manje na same napade u Gazi. Upitan za pravni savjet u ovakvoj situaciji, profesor Schabas je jasan u preporuci da niko od prozvanih zvaničnika ne bi trebao rizikovati putovanja izvan granica Izraela.

Rastuća frustracija javnosti zbog blokade političkih organa unutar UN-a, prvenstveno Vijeća sigurnosti koje je paralizovano američkim vetom, primorala je aktere da rješenje spora potraže kroz slovo zakona. Vijeće sigurnosti se u modernom kontekstu sve češće posmatra kao relikt iz 1945. godine koji ne odražava stvarnost savremenog svijeta, s obzirom na to da Indija kao najmnogoljudnija zemlja nema stalno mjesto, dok ga Velika Britanija i Francuska, koje su izgubile status velesila, i dalje ljubomorno čuvaju.

Asier Garrido Muñoz, stručnjak za međunarodno javno pravo i bivši pravni savjetnik pri Međunarodnom sudu pravde, ističe da je palestinsko-izraelski konflikt jedan od najozbiljnijih problema s kojima se međunarodna zajednica suočava od osnivanja države Izrael. Svaki proces pred ovim sudom nosi ogroman politički naboj za umiješane strane, ali činjenica da će se najviši pravni autoritet izjasniti o ovako osjetljivom pitanju donosi jasnu i autoritativnu odluku utemeljenu na međunarodnom pravu. Izrael je i ranije, poput situacije iz 2004. godine kada je proglašen ilegalnim zid u Cisjordanii, osporavao nadležnost suda, no ovo je prvi put da se nalazi u statusu direktno tužene strane za ovako težak delikt.

Garrido Muñoz ocjenjuje izraelsku strategiju političke diskvalifikacije Južnoafričke Republike kao neproduktivnu, naglašavajući da je riječ o sudskom postupku sa svim pravnim garancijama pred sudijama koji dolaze iz različitih svjetskih pravnih tradicija. Unutar samog Izraela, iako postoje glasovi opozicije i snažan društveni aktivizam fokusiran na povratak talaca, stanovništvo u velikoj mjeri ostaje lojalno odlukama svoje vlade.

Bez obzira na unutrašnju dinamiku, politički utjecaj odluka iz Haaga bit će dalekosežan. Ukoliko se donese presuda protiv Izraela, pravni timovi širom svijeta dobit će legitimne alate da pred svojim nacionalnim sudovima osporavaju međudržavne i komercijalne ugovore s izraelskom vladom, čime bi se pravni pritisak transformisao u potpunu međunarodnu izolaciju.

IZVOR: El Pais