Evropska unija je odlučila: do 2028. godine više neće kupovati ni kap ruske nafte ni kubni metar gasa. Odluka označava kraj višedecenijske energetske ovisnosti od Moskve. Iako su neke članice, poput Mađarske i Slovačke, upozorile da bi tranzicija mogla biti bolna, većina evropskih vlada vidi u ovom koraku simbol političke zrelosti i sigurnosnog suvereniteta. Novi plan EU uključuje stroge kontrole porijekla energenata, ulaganja od 400 milijardi eura u infrastrukturu i ubrzanu ekspanziju obnovljivih izvora. Energetska karta kontinenta više nikada neće izgledati isto

Evropska unija ulazi u završnu fazu najambicioznijeg energetskog zaokreta u svojoj historiji, potpunog prekida ovisnosti od ruskih energenata do 2028. godine. Odluka, koju su ovih dana usvojili evropski ministri za energiju, najavljena je kao „strateški raskid sa erom energetske ucjene Moskve“.

Uoči ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine, gotovo 45 posto gasa koji se trošio u Evropskoj uniji dolazio je iz Rusije. Dvije godine kasnije, taj udio je pao na manje od 15 posto, ali je uvoz ruskog tečnog prirodnog gasa (LNG) paradoksalno porastao. Bruxelles je odlučio stati na kraj i tom posljednjem kanalu ovisnosti, postepeno, ali nepovratno.

Evropska komisija je u junu 2025. objavila nacrt zakonskog paketa kojim bi se zabranili svi novi ugovori o uvozu ruskog gasa i nafte. Cilj je da se postojeći dugoročni ugovori okončaju do 1. januara 2028. godine, a kratkoročni najkasnije 2026. Komisija planira da iskoristi trgovinsko pravo EU, čime bi izbjegla mogućnost veta pojedinih država članica koje se još uvijek oslanjaju na ruske isporuke.

Najglasniji protivnici ove odluke su Mađarska i Slovačka, dvije članice bez izlaza na more, koje se u energetskom smislu još uvijek oslanjaju na cjevovode iz sovjetske ere. Budimpešta i Bratislava smatraju da Bruxelles „prebrzo reže granu na kojoj još sjede milioni potrošača u Srednjoj Evropi“. Mađarski premijer Viktor Orbán je na konferenciji u Moskvi polovinom oktobra 2025. otvoreno optužio EU za „samopovređivanje i ideološki fanatizam“.

Ipak, većina članica smatra da je cijena ovisnosti od Moskve previsoka, ne samo ekonomski, već i politički. U tekstu Le Mondea citira se francuski ministar energetike koji kaže da je „energetska sigurnost sada pitanje suvereniteta, a ne tržišta“. Francuska podržava plan, ali ističe potrebu za „mekšim tranzicionim periodom“ za zemlje sa već postojećim ugovorima.

S druge strane, Njemačka, nekada najveći kupac ruskog gasa, više ne dovodi u pitanje cilj, već tempo. Nakon zatvaranja Sjevernog toka i ubrzanog širenja LNG terminala na obalama Sjevernog mora, Berlin sada zagovara „realističan pristup“, svjestan da će nova infrastruktura trebati još nekoliko godina da postigne punu operativnost.

Financial Times detaljno opisuje kako Bruxelles planira implementirati zabranu. Mehanizam bi se temeljio na kombinaciji carinskih i trgovačkih propisa koji bi onemogućili registraciju novih ugovora s ruskim dobavljačima. Ujedno bi se uveo sistem verifikacije porijekla gasa, kako bi se spriječio uvoz ruskih energenata preko trećih zemalja, poput Kazahstana, Turske ili Ujedinjenih Arapskih Emirata.

Najveći izazov leži u praćenju LNG isporuka. Kako navodi londonski list, „tehnički nije teško promijeniti dokumentaciju i zamagliti porijeklo molekula gasa“. Upravo zato Evropska komisija razmatra formiranje zajedničke agencije za kontrolu energetskih tokova, koja bi funkcionisala slično kao Frontex na granicama, kao čuvar energetskog integriteta Unije.

Francuski Le Monde dodaje da se razmatra i sistem „energetskih certifikata“, nalik onima koji se koriste u zelenim politikama, kako bi se tržišno stimulisala kupovina gasa i nafte iz neruskih izvora. Takvi certifikati mogli bi postati ključni alat u prelaznom periodu 2026–2027, kada se očekuje najveća nestabilnost cijena.

Trošak tranzicije biće visok, naročito za domaćinstva i industrije koje se oslanjaju na gas kao pogonsko gorivo. Cijene energenata, iako su se stabilizirale u 2024. i 2025. godini, i dalje su više nego prije rata. Komisija računa da će diverzifikacija, uvoz iz Norveške, Alžira, Katara i SAD-a, ublažiti udar, ali logistički troškovi i kapaciteti ostaju ograničenje.

Analitičari koje citira Süddeutsche Zeitung procjenjuju da će EU morati investirati oko 400 milijardi eura do kraja decenije u nove terminale, skladišta, mreže i obnovljive izvore energije kako bi kompenzovala ruski gas. Ipak, većina ekonomista saglasna je da će ta investicija dugoročno povećati otpornost evropskog energetskog sistema.

Stoga bi EU mogla uvesti „fond za energetsku konvergenciju“ kojim bi se podržale zemlje najviše pogođene tranzicijom, poput Mađarske, Slovačke, Češke i Bugarske. Takav fond, po uzoru na mehanizme iz vremena pandemije, pomogao bi smanjenju političkih napetosti unutar Unije.

Ovom odlukom završava se era ruske energetske dominacije nad Evropom. Moskva je decenijama koristila energente kao geopolitičko oružje, „prvo za profit, zatim za pritisak“. Nakon što su 2022. godine sankcije pogodile naftni sektor, Rusi su preusmjerili izvoz prema Kini i Indiji, ali su cijene pale, a prihodi drastično opali.

U The Guardianu se podsjeća na niz energetskih kriza: prekide isporuka Ukrajini 2006. i 2009. godine, zatim političke ucjene 2014. nakon aneksije Krima. Evropa je, navodi list, „sporo učila lekciju, ali sada je konačno odlučila zatvoriti vrata“. Bruxelles više ne računa na „dan poslije rata“, ni mirovni dogovor u Ukrajini, tvrdi Komisija, neće biti povod za povratak ruskom gasu.

Prema analizi Süddeutsche Zeitunga, novi energetski pejzaž znači i novu mrežu odnosa: jačanje veza s Norveškom, Katarom i Alžirom, ali i ubrzano širenje evropske LNG infrastrukture u Španiji, Italiji, Poljskoj i Njemačkoj. Dugoročno, EU želi da gas postane samo „most“ prema potpunoj dekarbonizaciji, a ne stub energetike.

Globalno tržište LNG-a već sada preopterećeno potražnjom iz Azije, što Evropi otežava nabavku po povoljnim cijenama. Zbog toga se očekuje jačanje „energetske diplomatije“ EU, posebno s državama Zaljeva i u okviru G7. Bruxelles se sve više okreće investiranju u infrastrukturu Afrike, s ciljem da se u narednoj deceniji stvore novi izvori i pravci snabdijevanja.

Iako formalno nije članica Evropske unije, Bosna i Hercegovina ne može ostati po strani u procesu energetskog razdruživanja Evrope od Rusije. Zemlja gotovo cjelokupne količine prirodnog gasa uvozi preko Srbije, a time i posredno iz Rusije, što je čini jednom od rijetkih tačaka kontinenta gdje energetski utjecaj Moskve još nije oslabljen.

Prema analizi Oxford Analytice, BiH bi, bez novih interkonekcija, mogla ostati „energetsko ostrvo“ i nakon što EU 2028. potpuno prekine uvoz ruskog gasa. Evropska komisija već godinama podržava projekte diverzifikacije, poput planiranog priključka na hrvatski LNG terminal na Krku, ali oni napreduju sporo zbog političkih neslaganja unutar zemlje i složene regulatorne strukture.

Dok zemlje članice EU prelaze na zajedničku nabavku energenata, Bosna i Hercegovina se nalazi u sivoj zoni između tržišta i geopolitike: ekonomski zavisi od evropskih tokova, ali infrastrukturno još uvijek od ruskih. U tom smislu, odluka Bruxellesa o potpunom prekidu uvoza iz Rusije ima za BiH dalekosežne posljedice, ne samo energetske, već i strateške i političke.

Južna interkonekcija, gasovod koji bi povezao BiH s hrvatskim LNG terminalom na Krku, trebalo bi da postane ključni projekat energetske diverzifikacije zemlje i simbol njenog približavanja evropskoj energetskoj politici. No, projekat stoji već godinama zbog nesuglasica između entitetskih vlasti o tome ko će biti nosilac izgradnje, državno preduzeće „BH-Gas“ ili nekakvo novoformirano entitetsko preduzeće sa sjedištem u Mostaru što favorizira HDZ.

Time se, kako upozoravaju eksperti i Evropska komisija, politička borba pretvorila u prepreku od strateškog značaja. Bruxelles je u više navrata signalizirao da bi odugovlačenje moglo ugroziti i pristup evropskim fondovima za energetsku tranziciju. Ako BiH do 2027. ne otvori novu rutu snabdijevanja, ostat će jedina zemlja regiona bez alternativnog pristupa gasu koji ne dolazi iz Rusije. Zastoj Južne interkonekcije tako ne znači samo tehničko kašnjenje jednog infrastrukturnog projekta, već i geopolitičku autarkiju koja BiH ostavlja na rubu evropske energetske karte, upravo u trenutku kada se kontinent mijenja.

S druge strane, za razliku od većine zemalja jugoistočne Evrope, Hrvatska u novoj energetskoj mapi Evropske unije zauzima stratešku poziciju, ne kao ovisnik, već kao tranzitni i distribucioni čvor. Ključnu ulogu ima terminal za tečni prirodni gas (LNG) na otoku Krku, koji je od 2021. godine postao ulazna tačka američkog, katarskog i norveškog gasa u evropski sistem.

Upravo se Krk sve češće spominje u dokumentima Evropske komisije kao „model uspješne energetske tranzicije“ i „potencijalni izvoznik regionalne sigurnosti“. Vlada u Zagrebu planira dodatno proširiti kapacitet terminala na 6,1 milijardu kubnih metara godišnje do 2027., što bi gotovo udvostručilo sadašnji obim. Ipak, stručnjaci upozoravaju da Hrvatska mora paralelno ulagati i u obnovljive izvore, jer bi pretjerano oslanjanje na LNG moglo samo zamijeniti jednu vrstu ovisnosti drugom. Uprkos tome, u kontekstu odluke Bruxellesa, Hrvatska se pozicionira kao jedan od najvećih dobitnika energetske transformacije u Evropi.

Reakcija Rusije na odluku Evropske unije da do 2028. godine potpuno prekine uvoz ruskog gasa i nafte bila je hladna i proračunata. Portparol Kremlja Dmitrij Peskov izjavio je da „Moskva nije iznenađena takvom odlukom“ i da ona „neće uticati na ruske pozicije ni u političkom ni u ekonomskom smislu“. Kako prenosi Reuters, zvanična Moskva poručuje da će svoje energetske tokove „usmjeriti tamo gdje postoji stvarna potražnja“, aludirajući na azijska tržišta, prije svega Kinu i Indiju.

Ipak, analitičari procjenjuju da je gubitak evropskog tržišta, koje je prije rata činilo više od 40 posto ruskog izvoza energenata, dugoročno težak udarac za ruski budžet. Ministarstvo energetike u Moskvi nastoji prikazati prelazak EU-a kao „proces koji ubrzava globalnu multipolarnost“, dok zapadni mediji ukazuju da je ruska ekonomija već osjetila posljedice smanjenih prihoda. Kremlj nastavlja isticati da će „Evropa prije osjetiti posljedice vlastitih odluka nego Rusija“, no i unutar Rusije sve češće se čuju upozorenja da će nova geopolitička mapa energenata trajno izmijeniti ulogu zemlje kao energetskog giganta.