Iako je Moskva ostvarila prodor u Mali, Burkina Faso i Niger, lokalni čelnici čine se nesklonima isključivo vezati svoju sudbinu za Ruse. U tom kontekstu, zemlje Zaljeva i Turska su prikladne opcije. Saudijska Arabija, UAE i Katar tradicionalni su partneri zapadnih zemalja, dok je Turska članica NATO-a. Stoga njihova prisutnost ne izaziva istu negativnu percepciju u Washingtonu ili Parizu

U posljednja dva desetljeća pet zemalja regije Sahel (Burkina Faso, Niger, Mali, Mauritanija i Čad) sve više se otvaraju utjecaju Turske i triju zaljevskih država: Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE), Katara i Saudijske Arabije. Oblici te vanjske suradnje (vojni, ekonomski ili diplomatski) razlikuju se, a stepen utjecaja Ankare, Dohe, Abu Dabija ili Rijada varira u svakoj od tih zemalja. Ipak, fenomen odražava zajednički trend: Sahel kao produžetak afričkih ambicija ovih bliskoistočnih sila.

Drugim riječima, te strategije logičan su nastavak turskih, emiratskih ili katarskih igara moći u različitim afričkim subregijama, poput Roga Afrike ili sjeverne Afrike. Zapravo, u nekim slučajevima Sahel je već bio izložen političkim događajima u susjednim zemljama poput Libije ili Sudana, gdje je uključenost zemalja poput UAE ili Turske bila ključna posljednjih godina.

Rastuće veze između Sahela i tih zemalja također ukazuju na želju njihovih vlada (bilo demokratski izabranih ili vojnih hunti) za diverzifikacijom vanjskopolitičkih saveza. To se podudara s povlačenjem zapadnih partnera u području sigurnosti, poput Francuske i Sjedinjenih Američkih Država, iz regije.

Istodobno, zemlje Zaljeva i Turska nude alternativu Rusiji. Iako je Moskva ostvarila prodor u Mali, Burkina Faso i Niger, lokalni čelnici čine se nesklonima isključivo vezati svoju sudbinu za Ruse. U tom kontekstu, zemlje Zaljeva i Turska su prikladne opcije. Saudijska Arabija, UAE i Katar tradicionalni su partneri zapadnih zemalja, dok je Turska članica NATO-a. Stoga njihova prisutnost ne izaziva istu negativnu percepciju u Washingtonu ili Parizu.

Međutim, strategije zemalja Bliskog istoka u Sahelu nose određene rizike. Turska i zemlje Zaljeva mogle bi se sve više nadmetati u regiji, kao što su to činile na drugim dijelovima Afrike. Takođe nije jasno hoće li ti vanjski partneri podržati lokalne vlasti u rješavanju ključnih izazova, poput neuspjeha upravljanja, porasta terorizma ili nedostatka regionalne saradnje.

Za zemlje Zaljeva sigurnost i stabilnost Sahela važne su iz dva razloga. Prvo, značajna zajednica iz Sahela živi na Arapskom poluotoku, što ukazuje na stalan tok migracija između regija. UN procjenjuje da u Zaljevu živi oko 3,6 miliona afričkih migranata, od čega značajan udio čine radnici iz zapadne Afrike, posebno u Saudijskoj Arabiji i UAE.

Drugo, na strateškoj razini, zemlje Zaljeva imaju interes za osiguravanjem stabilnosti država Sahela. Regija je suočena s predatorskim taktikama ne-državnih aktera i stranih zemalja. Na primjer, Iran je od 1980-ih ekonomski angažiran u zemljama Sahela i uspostavio je veze s oružanim šiitskim grupama u zapadnoj Africi.

Nadalje, Sahel služi kao potencijalna platforma za oživljavanje terorističkih organizacija poput Islamske države i Al-Qaede, zajedno s novim grupama, što predstavlja niz političkih, sigurnosnih i gospodarskih prijetnji za zemlje Zaljeva. Kako bi se suprotstavile operacijama i ideologijama tih grupa, zemlje Vijeća za saradnju Zaljeva (GCC) žele spriječiti iskorištavanje sigurnosnih praznina u Sahelu.

Ova motivacija objašnjava napore zemalja Zaljeva za jačanjem svoje diplomatske i ekonomske prisutnosti u regiji. Godine 2020. Saudijski javni investicijski fond pokrenuo je inicijativu vrijednu 200 miliona eura za razvoj Sahela u saradnji s Francuskom agencijom za razvoj.

Iste godine, UAE su objavili paket investicija od dvije milijarde dolara za Mauritaniju, što čini oko 40% BDP-a te zemlje i moglo bi značajno doprinijeti modernizaciji Nuakchota. U Burkini Faso, Fond Khalifa za razvoj poduzetništva iz Abu Dhabija izdvojio je 10 miliona dolara za program podrške zapošljavanju mladih, stvarajući 50.000 novih radnih mjesta. Emiratska telekomunikacijska tvrtka Etisalat djeluje u svih pet zemalja Sahela.

Prisutnost Emirata i Saudijske Arabije u Sahelu poprimila je i sigurnosnu dimenziju. Saudijska Arabija i UAE podržali su razvoj G5 Sahel, osnovanog 2014. uz francusku podršku. Tri godine kasnije, Saudijska Arabija i UAE obećali su značajne donacije od 100, odnosno 30 miliona dolara, za izgradnju zajedničkih snaga organizacije i jačanje multilateralnih operacija, posebno u pograničnom području.

Saudijska Arabija takođe je podržala vojnu obuku unutar G5 Sahel. Od 2020., Rijad je poslao desetke oficira na godišnji kurs Škole za odbranu G5 Sahel. Ova škola nalazi se uz Školu za štab i zapovjedništvo Mauritanije u Nuakchotu, u novoj vojnoj bazi izgrađenoj uz finansijsku podršku UAE. Kao znak zahvalnosti, baza je nazvana Vojna škola šeika Mohameda bin Zayeda.

Uključenost Turske u Sahelu slična je pristupu Emirata i Saudijske Arabije. Ankara je ojačala veze s lokalnim vladama na svim poljima. Turske firme aktivno podržavaju modernizaciju lokalne infrastrukture, a Turkish Airlines igra ključnu ulogu u povezivanju Sahela s ostatkom svijeta. Na humanitarnom planu, Turska agencija za saradnju i koordinaciju (TIKA) podržava brojne projekte u zdravstvu, obrazovanju i poljoprivredi.

Poput Rijada i Abu Dhabija, Ankara je obećala ekonomsku podršku zajedničkim snagama G5 Sahel, iako je njihovih pet miliona dolara znatno manji iznos. Međutim, na bilateralnoj razini, Turska je značajan vojni akter u Sahelu, možda čak važniji od zemalja Zaljeva. Godine 2022. Niger, Burkina Faso i Mali odlučili su nabaviti Bayraktar TB2, turski borbeni dron, vjerojatno najpoznatiji vojni sistem te zemlje danas.

Turski vojni utjecaj nadilazi onaj zemalja Zaljeva, posebno u pogledu raspoređivanja snaga na terenu. Čini se da turska firma Sadat od 2024. šalje kontraktore u Niger i Mali. Adnan Tanriverdi, izvršni direktor kompanije, bivši je vojni savjetnik predsjednika Erdogana. U Nigeru se govori o više od 1.100 plaćenika koje je rasporedila turska kompanija.

I čelnici Sadata i Ankara nerado raspravljaju o detaljima takvih aranžmana, često umanjujući njihov značaj tvrdeći da plaćenici samo štite tursku imovinu u tim zemljama. Ipak, turska intervencija podsjeća na rusku prisutnost kroz Wagnerovu grupu. Prema nekim promatračima, nesposobnost ruskih plaćenika da zaustave ponovno jačanje terorističkih grupa u zemljama Sahela koje su ih primile mogla bi objasniti odluku vladajućih hunti da se približe Turskoj.

Katarsko prisustvo u Sahelu bilo je diskretnije od one susjednih zemalja Zaljeva ili Turske. Katarske poslovne investicije znatno su manje, a njihova skromna vojna industrija nije korištena kao alat strateškog zbližavanja. Ipak, Doha je igrala važnu ulogu na diplomatskom planu, posebno u naporima za posredovanje.

Na primjer, Katar je 2022. ugostio pregovore između vlade Čada i pobunjeničkih grupa, što je kulminiralo Sporazumom o miru u Dohi, potpisanim u katarskoj prijestonici u augustu 2022. Ta uključenost Katara nije došla niotkuda, već je uslijedila nakon prethodnog katarskog posredovanja između Čada i Sudana 2009. godine.

S druge strane, ne može se reći da je Katar bio neutralan akter u čadskoj politici. Desetljeće je Doha bila dom jednom od čelnika pobunjenika, Timanu Erdimiju (rođaku predsjednika Mahamata Débyja), koji je aktivno okupljao trupe iz južne Libije za napad na režim u N'Djameni. Katarsko posredovanje temelji se i na njegovom ekonomskom angažmanu u Čadu. Katarski suvereni fond, Uprava za ulaganja Katara, jedan je od dioničara Glencorea, trgovca sirovinama koji je među glavnim vlasnicima čadskog duga. Kasnije, 2023., Katar je takođe posredovao između Malija i Alžira, što je omogućilo deeskalaciju između dvije afričke države i dovelo do obnove njihovih diplomatskih odnosa.

Na prvi pogled, partnerstva zemalja Zaljeva i Turske s državama Sahela mogu tim zemljama pružiti nove vanjskopolitičke opcije. Kao što je već spomenuto, one predstavljaju uvjerljivu alternativu tradicionalnim sporazumima sa zapadnim silama i omogućuju lokalnim vladama da izbjegnu rivalstvo između Zapada i Rusije, koje sve češće definira međunarodne odnose u regiji Sahela.

Međutim, veze s bliskoistočnim akterima nisu imune na druge ranjivosti. U prošlosti su zemlje Zaljeva i Turska donosile svoje političke agende i prisiljavale regionalne partnere da ih slijede. Tokom većeg dijela prošlog desetljeća, Rijad i Abu Dabi bili su u žestokom sukobu s Dohom i Ankarom. Obje strane smatrale su se suprotstavljenim blokovima hladnog rata na Bliskom istoku, svaka podržavajući različite partnere na terenu.

Na primjer, u Libiji su Emirati uveliko finansirali oružane snage Khalife Haftara nasuprot vladi Tripolija koju su podržavali Ankara i Doha. Može se reći da je takvo strano miješanje u libijske poslove intenziviralo i produljilo unutarnje sukobe. Taj negativan utjecaj bio je vidljiv i u Rogu Afrike. U posljednjem desetljeću zemlje poput Somalije, Etiopije i Eritreje često su se nalazile na prvoj liniji rivalstva između UAE i Katara.

U Somaliji se smatralo da je bivši predsjednik Mohamed Abdullahi Mohamed, poznat kao Farmajo, usko povezan s interesima Katara, što je zakompliciralo odnose između Mogadishua i Abu Dhabija. Kao posljedica, UAE su produbili ekonomske i vojne veze s autonomnom pokrajinom Somaliland.

Zemlje Sahela suočile su se s istim pritiscima tokom blokade Katara od 2017. do 2021. godine, koju su nametnule Saudijska Arabija i UAE (uz Bahrein i Egipat). Blokada je uključivala zatvaranje zračnog i pomorskog prostora te prekid diplomatskih veza s Dohom. Rijad i Abu Dabi pozivali su svoje afričke partnere da slijede njihov primjer. Države Sahela pokušale su, koliko je to bilo moguće, zaobići tu krizu u Zaljevu.

Međutim, neke, poput Mauritanije i Malija, imale su pritužbe na Katar zbog navodnog finansiranja lokalnih pobunjeničkih grupa. Te pritužbe i dalje postoje. U novembu 2023. američki istraživački centar izvijestio je da je 2011. Katar finansirao islamističke pokrete u sjevernom Maliju u iznosu do 15 miliona dolara.

Danas su odnosi između zemalja Zaljeva i Turske stabilni i ne mogu se porediti s napetostima iz prošlog desetljeća. Sve četiri zemlje obnovile su diplomatske odnose, blokada Katara je ukinuta, a politički čelnici okončali su svoj hladni rat. Od tada su ekonomski odnosi prevladali nad sukobima.

Međutim, nema garancija da će trenutni mir potrajati. Odnosi između zemalja Zaljeva i Turske vrlo su personalizirani, definirani odnosima između političkih čelnika, a ne institucionalnim konsultacijama. To znači da bi napetosti iz prošlog desetljeća mogle naglo ponovo izbiti i brzo se proširiti na Afriku.

Postoje i drugi načini na koje približavanje Sahela i bliskoistočnih sila može donijeti nove rivalitete u regiju. Na primjer, bliže veze s Turskom za zemlje poput Nigera mogu biti prikladna alternativa Rusiji, ali bi takođe mogle izložiti tu zemlju promjenama u odnosima između Turske i Evrope.

U međuvremenu, utjecaj UAE indirektno je ponovo aktivirao napetosti između Maroka i Alžira, dva ključna susjeda zemalja Sahela. Abu Dhabi je posljednjih godina produbio veze s Rabatom, a obje zemlje potpisale su sporazume o normalizaciji s Izraelom. Kao protuuslugu, SAD i UAE priznali su marokanski suverenitet nad regijom Zapadne Sahare, što je razbjesnilo vladu Alžira, snažnog podržavatelja Fronta Polisario. Za vlade Sahela to znači da će produbljivanje veza s UAE vjerojatno zakomplicirati njihove odnose s Alžirom.

Još jedan element koji treba uzeti u obzir u vezi s cvjetajućim vezama između Sahela i bliskoistočnih država jest da one ne rješavaju pitanja poput poboljšanja lokalnog upravljanja i regionalne integracije. Napetosti između vlada Sahela i zapadnih partnera djelimično proizlaze iz zahtjeva potonjih za rješavanjem društvenih i ekonomskih nejednakosti te jačanjem regionalne saradnje u sigurnosti protiv terorističkih grupa (putem organizacija poput G5 Sahel).

Kako se nesigurnost povećavala, ti zahtjevi doživljavani su kao neprihvatljivo miješanje u unutarnje poslove. To je potaklo lokalnu frustraciju i omogućilo vojnim huntama da Zapad (posebno Francusku) učine prikladnim žrtvenim jarcem. Nasuprot tome, savezi sa Zaljevom i Turskom ne uključuju zahtjeve za lokalnim upravljanjem, što zapravo odgovara vladama koje su na vlast došle državnim udarima.

Bliskoistočni akteri takođe nemaju veliki interes za uključivanje u regionalnu sigurnosnu arhitekturu. Trenutno Sahel ima brojne regionalne inicijative ili institucije, ali nijedna nije dovoljno snažna da okupi sve zemlje. Saudijska Arabija, UAE i Turska obećali su ekonomsku podršku zajedničkim snagama G5 Sahel, ali za njihove donositelje odluka raspad organizacije nakon povlačenja Malija, Burkina Fasoa i Nigera bio je dokaz da su takve inicijative osuđene na neuspjeh. Kao posljedica, većina gore opisanih angažmana odvija se na bilateralnoj razini.

Može biti da zemlje Zaljeva i Turska ne vrše pritisak na vlade Sahela da reformiraju svoje unutarnje politike. Međutim, u konačnici, njihovi trgovački sporazumi i vojna saradnja ovise o prihvaćanju strateških prioriteta koje definiraju Rijad, Abu Dabi, Doha ili Ankara.

Drugim riječima, diplomatska, ekonomska i vojna saradnja sa zemljama Zaljeva i Turskom nedvojbeno pomaže državama Sahela u diverzifikaciji njihove vanjske politike, ali bi mogla zamijeniti stare ranjivosti, poput pretjerane ovisnosti o zapadnim partnerima, novima.

Jean-Loup Samaan je viši istraživač u Middle East Institute (Washington), ovaj je komentar napisao za list La Vanguardia