U spektakularnoj pljački Louvrea nestalo je osam kraljevskih dragulja neprocjenjive vrijednosti, a istraga vodi prema tzv. „sivoj ruti”, globalnoj mreži bogatih kolekcionara, tajnih skladišta i poreznih utočišta od Ženeve do Singapura
Rijetko koja pljačka izaziva toliko pažnje kao ona koja je prošle nedjelje potresla Pariz. U srcu francuske prijestolnice, u Galeriji Apolo čuvenog muzeja Louvre, izložba kraljevskih dragulja pretvorila se u scenu dostojnu najnapetijeg trilera. Osam komada iz kolekcije francuskih imperijalnih dragulja nestalo je u rekordnom vremenu, bez alarma, bez tragova nasilja.
Policija sumnja da je riječ o dobro uvježbanom timu s iskustvom u međunarodnoj trgovini umjetninama. Iza svega, kažu stručnjaci, stoji „siva ruta”, mreža nevidljivih veza između bogatih kolekcionara, poreznih utočišta i luksuznih skladišta u Ženevi, Dubaiju ili Singapuru, javlja današnji El Mundo.
„O njima se ne govori, ali se zna da postoje“, kaže jedan španski kolekcionar umjetnina koji je insistirao na anonimnosti. Riječ je o uskom krugu ljudi koji posjeduju bogatstvo toliko golemo da ne mare za zakone tržišta. Njihove želje diktiraju pravila a kad se u igri nađu kraljevske tijare, dijademi i relikvijari, novac gubi svaki smisao.
„To je svijet gdje vladaju tri principa: luksuz, mir i povjerljivost“, objašnjava drugi poznavalac. Za te ljude, dragulji poput safirske tijare kraljice Marije Amalije ili broša carice Eugenije nisu samo ukrasi, to su simboli moći, artefakti sa aurom koja se ne može kupiti na tržištu.
Najčešće se prst upire ka Švicarskoj, i to s razlogom. Ta zemlja ima najstrože zakone protiv trgovine umjetninama, ali i najliberalnije uslove za gotovinske transakcije. U njoj djeluje sedam tzv. „franc ports“,velikih, oklopljenih skladišta u kojima se čuvaju umjetnička djela i luksuzne robe, izvan poreznih i carinskih sistema. Najveći, onaj u Ženevi, ima više od 110.000 kvadratnih metara, prostor u kojem se može sakriti čitav Louvre. „U takvom sistemu anonimnost je valuta“, kaže jedan evropski istražitelj tržišta umjetnina. „Ako nešto uđe tamo, to više nije predmet, to postaje duh.“
Posebno je čudno što su lopovi, iako su mogli, nisu dirnuli najpoznatiji dragulj u zbirci, dijamant El Regente od 140 karata, vrijedan više od 50 miliona eura. Nalazio se doslovno nekoliko metara od ukradenih komada. Stručnjaci vjeruju da je to znak da su „znali tačno po šta dolaze“. Bili su obučeni, brzi i precizni. „Ovo nije bio napad na Louvre, ovo je bila narudžba“, kaže jedan francuski detektiv. Ukradene su kompozicije koje su i same prikazane na portretima iz 19. stoljeća, što znači da su lako prepoznatljive, ali na sivom tržištu, upravo to im povećava vrijednost.
Iako su ženevski trezori najpoznatiji, koncept se odavno proširio. Slični slobodni portovi postoje u Luksemburgu, Hong Kongu, Dubaiju i Singapuru. Upravo je potonji postao novo središte luksuznog podzemlja. Ondje je, još 2009. godine, švicarski trgovac umjetninama Yves Bouvier osnovao „centar za skladištenje umjetnosti“,prostor gdje se, kako je sam rekao, „djela čuvaju kao zlato“.
Bouvier, poznat kao „Messi trgovine umjetninama“, bio je umiješan u brojne skandale. Njegovo ime se vezuje za spor s ruskim oligarhom Dmitrijem Ribolovljevom, koji ga je optužio da ga je prevario u poslovima vrijednim dvije milijarde eura. Iako je oslobođen u SAD-u, švicarski sud ga je 2024. obavezao da plati 760 miliona eura poreza, upravo zbog „neprijavljenih transakcija luksuzne robe“.
Ova vrsta kriminala nije nova, ali se sofisticirala. Max Heywood iz Koalicije za finansijsku transparentnost još je 2017. u izvještaju Tesoros contaminados upozorio da „želja za posjedovanjem luksuznih predmeta često stoji u korijenu korupcije“. Jednom kad napuste muzeje, takvi predmeti lako postaju oruđe za pranje novca. „To su blistavi tragovi tame globalne ekonomije“, napisao je Heywood. Dragulji, slike, skulpture, sve što može stati u sef, postaju kapital bez porijekla, a njihova simbolična vrijednost postaje sredstvo legitimizacije bogatstva.
Francuski ministar unutrašnjih poslova Laurent Nuñez priznao je da je „pljačka izvedena profesionalno, s prethodnim izviđanjem“. Još od 2000. godine, bivši direktori Louvrea upozoravali su na sigurnosne propuste, sale bez kamera, alarmi koji ne rade. Nova ministrica kulture Rachida Dati otvoreno je priznala: „Nesigurnost naših muzeja traje četrdeset godina.“ Ova krađa pokazala je koliko je francuska kulturna baština ranjiva i kako globalni lanac luksuza zna iskoristiti tu slabost.
IZVOR: El Mundo
