Hadžić je bio pokretač ključnih kulturnih inicijativa u poslijeratnoj Hrvatskoj, a njegov rad obuhvaća širok spektar umjetničkih disciplina, od kazališta i filma do novinarstva i književnosti
Fadil Hadžić (Bileća, 1922. – Zagreb, 2014.) ostavio je neizbrisiv trag u hrvatskoj kulturi kao komediograf, filmski režiser, scenarist, romanopisac, novinar i slikar. Rođen na današnji dan 1922. godine, Hadžić je bio pokretač ključnih kulturnih inicijativa u poslijeratnoj Hrvatskoj, a njegov rad obuhvaća širok spektar umjetničkih disciplina, od kazališta i filma do novinarstva i književnosti.
Hadžić je kao mladić stigao u Zagreb kako bi studirao slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti. Živio je skromno, u iznajmljenoj sobici od šest kvadrata u Vinogradskoj ulici, gdje je, kako je sam zapisao, „oprezno koračao uz ormarić, mali prozor i uski krevet“.
Rat mu je prekinuo studij, no to ga nije spriječilo da se posveti umjetnosti. Družio se s mladim umjetnicima poput Dubravke Babić, Ivice Šiška i Dore Kovačević, a kasnije je slikarstvo završio, iako su pisanje, film i kazalište postali njegova glavna polja djelovanja.
Hadžić je bio ključna figura u kulturnom životu Hrvatske. Osnovao je satirički list Kerempuh, u pedesetima osmislio politički tjednik Vjesnik u srijedu, uređivao kulturnu rubriku Vjesnika te pokrenuo dva važna zagrebačka časopisa, Telegram (1960.) i Oko (1973.).
Bio je među utemeljiteljima bošnjačkog časopisa Behar devedesetih, a kao intendant Hrvatskog narodnog kazališta (HNK) 1980. suočio se s finansijskim i političkim izazovima, što ga je navelo da podnese ostavku nakon godinu i pol. „HNK je proživljavao najmračnije dane“, zapisao je, kritizirajući licemjerje gradskih vlasti.
Kao filmski režiser, Hadžić je debitirao crtanim filmom Začarani dvorac u Dudincima (1952.), a 1961. režirao je prvi igrani film Abeceda straha. Slijedili su Da li je umro dobar čovjek? (1962.), ratni film Desant na Drvar (1963.) i Službeni položaj (1964.), za koji je dobio Veliku zlatnu arenu u Puli. Do sedamdesetih snimio je još šest filmova, uključujući Protest (1967.), Sarajevski atentat (1968.) i Lov na jelene (1972.).
Kritika je njegov film Novinar (1979.) proglasila najboljim, dok su Ambasador (1984.), Doktor ludosti (2003.), Lopovi prve klase (2005.) i Zapamtite Vukovar (2008.) zaokružili njegovu filmsku karijeru.
Hadžić je također bio jedan od osnivača Filmskog festivala u Puli i tvoraca prvog hrvatskog crtanog filma Veliki miting.
Njegov književni opus obuhvaća dvadesetak knjiga, uključujući komedije poput Dosadna komedija (1956.), Državni lopov (2004.) i romana poput Crveni mozak (1997.). Posebno su cijenjeni njegovi humoristički putopisi Pariški hotel (1971.) i Švicarska (1974.), te satirični tekstovi u Glumac, to čudno stvorenje (1995.).
Hadžićeva komediografija, često zaokupljena dnevnopolitičkim temama, smatrana je aktualnom u svoje vrijeme, a drama Državni lopov ističe se kao njegovo najuspješnije dramsko djelo.
Hadžićev posljednji roman, Bilmez (2012.), prikazuje naivnog protagonista, Bosanca s zagrebačkom adresom, čija groteskna egzistencija odražava apsurd društvenih i političkih prilika. Ovaj roman, kao i njegovi raniji radovi, pokazuje Hadžićevu sposobnost da kroz humor i satiru progovori o složenim društvenim temama.
U svojoj „inventuri“ nakon 50 godina umjetničkog rada, Hadžić je nabrojao preko 50 komediografskih tekstova, 26 knjiga, osam dugometražnih i osam dokumentarnih filmova, oko 2.000 novinskih tekstova i preko 1.000 slika.
„Da sam s prijateljima kartao i igrao šah, bilo bi toga upola manje“, šaljivo je zapisao, uspoređujući svoju plodnost s Lopeom de Vegom. Hadžićeva djela, od satiričnih komedija do filmskih ostvarenja, predstavljaju društvenu kroniku hrvatskog života, prožetu humorom, duhovitošću i kritičkim promišljanjem. Njegov doprinos hrvatskoj kulturi ostaje neprocjenjiv, a njegova svestranost inspiracija budućim generacijama.
