Jezička praksa pokazuje unutrašnju jezičku borbu protiv norme otkrivajući kako sve što postoji u jeziku ima svoje razloge, pa tako i ovaj slučaj osjećanja zime izvan zime. U normativnom poimanju jezika i dalje će ovakve jezičke konstrukcije biti neprihvatljive, a govorni i organski jezik i dalje će to čuvati.
Raspoređivanje značenja u pojedinim leksemama koje čine leksički sistem ima svoje zakonomjernosti. Nekada je, u nekim tzv. leksičkim situacijama i prilikama, teško utvrditi prisutnost jednog dijela značenja koji naprimjer stoji u odnosu opozicije odnosno antonimije. Tako leksema zima ima primarno značenje obilježavanja godišnjeg doba sjeverne hemisfere Zemlje, podrazumijevajući njezino trajanje od 22. 12. do 21. 3. kalendarskih godina.
Svima je jasno da faktičko stanje djelovanja zime nije usko povezan s navedenom datacijom, tako da hladnoća kao bitni sadržajni element zime može doći prije i poslije spomenutih datuma, baš kao što i zatopljenje može biti prisutno u navedenom datumskom rasponu, zbog čega se može reći da pitanje temperature i njezin subjektivni i objektivni doživljaj variraju.
Navedeno pak ne vrijedi i za druga godišnja doba, pa se ne može imati osjećaj proljeća, ljeta i jeseni usred zime pošto se nijedno od imena drugih godišnjih doba ne upotrebljava u definiranju osjećaja prisustva hladnoće ili toplote (*proljeće mi je / *jesen mi je vs. zima mi je), kao što je to slučaj sa zimom.
Zbog toga bosanski rječnici navode kako leksema zima znači kalendarski period, odnosno vrijeme trajanja nižih temperatura, ili navode da zima podrazumijeva subjektivni osjećaj hladnoće makar se on dogodio usred jula, kao npr. u Rječniku bosanskoga jezika iz 2010. godine Filozofskog fakulteta.
Tako se u razgovornom jeziku može čuti konstrukcija “Nešto mi je zima”, a ne odnosi se, naravno, na godišnje doba. Normativi pa i logika, pak, nekada upozoravaju na ovaj značenjski aspekt pa preporučuju nekorištenje ove lekseme u datom značenju.
No, jezička praksa pokazuje unutrašnju jezičku borbu protiv norme otkrivajući kako sve što postoji u jeziku ima svoje razloge, pa tako i ovaj slučaj osjećanja zime izvan zime. U normativnom poimanju jezika i dalje će ovakve jezičke konstrukcije biti neprihvatljive, a govorni i organski jezik i dalje će to čuvati.
Zanimljivo je da ova pojava nije jednako rasprostranjena na području Bosne i Hercegovine i regije, tako da npr. u nekim regijama odnosno u dijelaktima ne postoji, kao npr. u Hercegovini. Je li to povezano s meteorologijom, ostaje otvoreno pitanje.
Unutrašnja gramatičko-semantička logika nalaže pravilo da nam ne može biti ljeto usred zime ako nam je vruće, ali nam može biti zima usred ljeta. Možda to ima veze i s percepcijom hladnoće i toplote u poimanju ovih fizičkih osobina. Hajde znaj. Možda neko i zna!
Alen Kalajdžija diplomirao je 2002. godine na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, gdje je magistrirao 2007, a doktorirao 2012. godine. Predavao je kratko u osnovnoj i srednjoj školi, a imao je više angažmana u nastavi bosanskog jezika na univerzitetima u Bosni i Hercegovini i inostranstvu. Objavio je četiri naučne monografije iz oblasti lingvističke bosnistike te zbirku kratkih priča. Uz više od 80 naučnih i stručnih radova te petnaestak kulturalnih kolumni objavio je približno 300 naučnopopularnih pojedinačno koncipiranih jezičkih savjeta o bosanskom jeziku. Na mjestu direktora Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu proveo je dva mandata (2013–2021). Trenutno u Institutu ima izbor u zvanje naučnog savjetnika.
