Mnogi smatraju da su demonstracije na Kosovu bile fitilj na “bombi” koja je razbila Jugoslaviju. I možda su pravu ako dodaju da je bomba bila Miloševićev, krvavi nacional-šovinistički režim.

U Prištini su 11. marta 1981. godine izbile studentske demonstracije. U vrijeme večere, u Studentskoj menzi, zbog hladne juhe i graha, polupano je desetak tanjira, nakon čega je oko 21 sat centrom grada, ulicom Maršala Tita, prodefiliralo 200 studenata izvikujući parole kojima su tražili bolje uvjete u studentskom centru. Ubrzo su sve sporedne ulice blokirale grupe policajaca pod šljemovima. Zbunjeni, redovni šetači užurbano su napustili prištinski korzo, a “dijalog” policije i demonstranata okončan je oko pet sati ujutru, uz pomoć suzavca, pendreka, kamenica i nekoliko pucnjeva.

Ono što je počelo kao protest zbog loših uvjeta u studentskim domovima i menzama ubrzo je eskaliralo u masovne demonstracije sa zahtjevima koji su odražavali dublje nezadovoljstvo albanskog stanovništva i nagovijestili buduće sukobe na Kosovu. Do kraja marta, protesti su prerasli u masovne nemire s jasnim političkim zahtjevima – prije svega, traženo je da Kosovo dobije status republike unutar Jugoslavije, ravnopravan s ostalim šest republika.

Jugoslovenske vlasti, koje su bile pod vodstvom Saveza komunista Jugoslavije (SKJ), odgovorile su na demonstracije žestokim mjerama. Policija je primijenila silu da uguši proteste, a uvedeno je izvanredno stanje u Pokrajini Kosovo.

Sinhronizirana vojna, policijska, medijska i pravosudna represija

Brutalna represija nad demonstrantima podrazumijevala je, između ostalog, masovna hapšenja. Hiljade ljudi – ne samo studenata, već i radnika, intelektualaca i političkih aktivista – uhapšeno je pod optužbama za „kontrarevolucionarno djelovanje“ i „ugrožavanje ustavnog poretka“. Prema nekim procjenama, tokom 1981. godine uhapšeno je između 1.200 i 2.000 osoba. Osuđeni su dobivali dugogodišnje zatvorske kazne, koje su se kretale od nekoliko mjeseci do 15 godina. Najteže kazne izricane su i za banalna djela poput ispisa „Kovo republika“ na asfaltu ili fasadi nekog objekta.

Policijska brutalnost bila je poput one iz Rankovićevog perioda. Tokom protesta i kasnijih racija, policija i specijalne jedinice koristile su suzavac, pendreke, vatreno oružje i druga sredstva za razbijanje demonstracija. Broj žrtava nije tačno utvrđen, ali se procjenjuje da je tijekom sukoba poginulo između devet i 20 ljudi, dok su stotine bile ranjene.

Savezna služba državne bezbjednosti (UDBA) kao i Srbijanska Služba državne bezbjednosti (SDB) intenzivno su pratile sve oblike disidentstva. Osumnjičeni su prisluškivani, praćeni i podvrgavani ispitivanjima. Mnogo građana je završilo na „crnim listama“, što im je onemogućavalo zapošljavanje i obrazovanje.

Nakon nemira, sprovođena je ideološka čistka unutar obrazovnih i političkih institucija. Profesori, javni službenici i partijski kadrovi koji su izražavali simpatije prema demonstrantima ili kritizirali režim, bili su smijenjeni ili otpušteni.

U aprilu 1981. godine uvedeno je izvanredno stanje na Kosovu, što je omogućilo jaču kontrolu nad stanovništvom, ograničavanje kretanja i suzbijanje okupljanja.

Jugoslovenski mediji izvještavali su o događajima isključivo kroz prizmu državne propagande. Demonstracije su opisivane kao „iredentistička zavjera“ i „kontrarevolucionarni napad na poredak“. Svaka kritika vlasti ili izvještavanje o pravim uzrocima nezadovoljstva bilo je zabranjeno.

Studentske demonstracije 1981. godine označile su prekretnicu u političkom životu Jugoslavije. Josip Broz Tito umro je 10 mjeseci ranije, a njegova projekcija “bratstva i jedinstva” već je bila na ozbiljnoj probi. Nemiri su ukazali na duboku etničku i političku podjelu unutar Jugoslavije, naročito između albanske zajednice na Kosovu i centralnih vlasti u Beogradu.

Posljedice represije bile su dugoročne i duboke. Kosovo je postalo jedno od najmilitariziranijih područja u Jugoslaviji. Povećan je broj pripadnika policije, vojske i tajnih službi. Represija je pojačala osjećaj nepravde kod albanske zajednice. Iako je privremeno ugušena, nacionalna svijest je jačala, što je kasnije vodilo ka još žešćim sukobima tijekom devedesetih godina.

Demonstracije na Kosovu bile su prvi znak ozbiljne krize koja je postepeno zahvatila cijelu Jugoslaviju. Država je postala sve represivnija, a međunacionalne tenzije sve izraženije.

Studentske demonstracije na Kosovu i danas, 44 godine nakon izbijanja,  izazivaju podijeljena mišljenja. Albanska zajednica ih vidi kao početak borbe za političku autonomiju i nacionalna prava, dok ih srpski narativ tumači kao početak destabilizacije Jugoslavije i izazivanje nacionalnih sukoba.

Kosovo je 2008. godine proglasilo nezavisnost, a sjećanje na mart 1981. godine postalo je simbol borbe za identitet i prava, ali i podsjetnik na to kako neriješeni nacionalni i socijalni problemi mogu eskalirati u dublje konflikte.

Četrdeset i četiri godine nakon studentskih demonstracija na Kosovu, bitno je osvrnuti se na uzroke i posljedice tih događaja jer nezadovoljstvo mladih, te nedostatak dijaloga između zajednica ostaju relevantni i danas, ne samo na Balkanu, već i širom svijeta.

Demonstracije iz 1981. godine upozoravaju na to koliko je važno ozbiljno shvatiti glasove nezadovoljstva prije nego što prerastu u duboke krize. Sjećanje na te događaje služi kao podsjetnik da trajni mir i stabilnost mogu biti postignuti samo uz poštovanje prava svih zajednica i otvoreni dijalog.

CRTICA IZ ŽIVOTA KNJIŽEVNIKA ALMIRA ZALIHIĆA

Tri šešira

Kafana Tri šešira, u cenru Prištine bila je okupljalište boema.  U 14 sati, 2 aprila 1981., vidno usplahiren ulazi, čovječuljak uredno podkresane brade, s nočarima od debele plastike na nosu, s torbom pod miškom, sjeda za sto Mirka Gašija, pjesnika, poliglote,  prevodioca, jednog od posljednjih pravih boema u glavnom pokrajinskom gradu. Svima koji su nakon njega željeli to biti nedostajalo je manira, gospodstvenosti, one umjetničke aure koja je svim banalnostima kafanskog života davala neki drukčiji, plemenitiji smisao.

Helem, usplahirani čovječuljak, također pjesnik i novinar lista “Jedinstvo”, nakon što konobarici dobaci “dva vinjaka, molim”, iz usta ispusti dug i glasan uzdah pa reče: “Vani je haos”.

“Kakav haos?” – tobože naivno upita Mirko.

“Demonstracije…”

“Kakve demonstracije?”

“Demonstracije…. sinoć je policija brutalno pretukla studente… Šmrkovima su spirali krv sa asfalta… Kažu da ovo nije studentski bunt već kontrarevolucija”.

“Čija kontrarevolucija?”

“Pa albanska moj Mirko, albanska?”

“Kako albanska, zašto ja ne znam za to?”

“Raspada se bratstvo i jedinstvo, Mirko” – tiho, gotovo tugaljivo kaže čovječuljak.

“Ako je tako, biraj: Hoćeš li da budeš Mirko Marković ili Ismet Gaši?” – u tren oka napravio je pjesnik oštoumnu kombinaciju njihovih imena i prezimena, i njihovu multietničnost sveo na jednosmjernu nacionalnu brazdu.

“Eto, na primjer, ti budi Mirko Marković, a ja ću biti Ismet Gaši, ili obrnuto, pa da nastavimo da živimo ko ljudi”,  teatralno pjesnik podiže čašu, nazdravi i iskapi vinjak koji je netom donijela sredovječna konobarica, navikla na raznorazne žustre rasprave svojih mušterija, a koja, kao ni dva pjesnika za stolom, nije slutila da će se za koju godinu, baš tu, izgovarati imena smao jedne nacionalnosti.