Bivši gerilac i simbol latinoameričke ljevice preminuo je nakon duge borbe s rakom. Njegova karizma i sposobnost da bude poslanik skromnosti i jednostavnosti fascinirali su svijet.

José “Pepe” Mujica je preminuo. U dobi od 89 godina, osjetio je da je došao kraj, kako je na društvenim mrežama objavio urugvajski predsjednik Yamandú Orsi. “Do ovdje sam stigao”, rekao je početkom januara. No nije mu bilo lako ostaviti tolike ljude siročadima. Nije mu bilo lako ni prije 50 godina, kada su ga upucali šest puta. Ni tokom deset godina koje je proveo zatvoren u vojnoj tamnici, u rupi veličine tek nešto više od jednog četvornog metra. Prvi put je preživio zahvaljujući 12 litara primljene krvi. Drugi put je pripitomljavao žabe i hranio miševe kako ne bi poludio. Izašao je iz te jame mudriji, znao je reći, i vratio se svom poslu – politici, piše jutrošnji El Pais.

Godine 1994. izabran je za zastupnika Montevidea; 1999. postaje senator; a 2010. predsjednik Urugvaja s gotovo 55 % glasova. Mujica je fascinirao svijet kao poslanik skromnosti i jednostavnosti, rijetka ptica koja je, pri kraju života, izricala pesimistična upozorenja, ali nije gubila vjeru u čovjeka. “Posvetio sam se mijenjanju svijeta, a nisam promijenio ništa, ali sam se zabavljao i dao smisao svom životu. Umrijet ću sretan. Provodio sam vrijeme sanjareći, boreći se, mučeći se. Izudarali su me i sve ostalo. Nema veze, nemam nikakvih računa za naplatiti”, rekao je za El País u oktobru, “slomljen” od posljedica zračenja koje je primao kao terapiju protiv raka.

Pobjednik u hiljadu bitaka, Mujica je izgubio rat protiv raka. Najprije mu je dijagnosticiran rak jednjaka, potom jetre. Kada se bolest proširila, bio je iscrpljen i odlučio je predati se. “Dali su mi 31 zračenje u sedam ujutro svakog dana. Uništili su rak, ali su mi ostavili ovakvu rupu”, rekao je, oblikujući rukama krug veličine narandže.

Posljedice terapije onemogućile su mu normalnu prehranu, osjećao se slabo i umorno. Prije šest mjeseci posljednji put se pojavio u javnosti na zatvaranju kampanje svog predsjedničkog kandidata Yamandúa Orsija, koji je na kraju pobijedio desnicu u drugom krugu izbora 24. novembra. Tih je dana Mujica bio ushićen: predao je političku štafetu mlađim rukama, pozvavši ih da “žive skromno, jer što više imate, to ste manje sretni”.

José Alberto Mujica Cordano, kako mu je puno ime, rođen je 1935. u četvrti Paso de la Arena, na ruralnom rubu Montevidea. Majka mu je bila povrtlarka, a otac mali stočar koji je umro u siromaštvu 1940. kada je Mujica imao samo šest godina. Već s 14 godina izlazio je na ulice zahtijevajući plaće za radnike iz svog kraja.

Godine 1964. pridružuje se gerilskoj skupini Tupamaros (Pokret nacionalnog oslobođenja). Bio je zatvoren četiri puta i sudjelovao u dva bijega, od kojih je onaj iz septembra 1971. legendaran – tada je 106 gerilaca pobjeglo iz zatvora Punta Carretas u Montevideu kroz tunel kopan mjesecima. Ponovo je uhapšen i 1972. postaje jedan od “devet talaca” režima: vođe Tupamarosa zatvorene su s prijetnjom da će biti pogubljeni ako njihova organizacija ponovno posegne za oružjem.

Film Noć od 12 godina (2018.) Álvara Brechnera rekonstruira vrijeme koje su Mujica i njegovi suborci proveli u vojnom zatvoru. “Morali smo se boriti protiv ludila, jer u takvom zatvoru žele te učiniti budalom. A mi smo pobijedili: nismo postali budale”, rekao je na premijeri.

Često se prisjećao svojih napora da ostane povezan sa životom u rupi u kojoj se jedva mogao pomaknuti. “Bio sam zatvoren sedam godina u prostoriji manjoj od ove. Bez knjige, bez ičega za čitati. Izvodili su me jednom, dvaput mjesečno da prošetam pola sata po dvorištu. Sedam godina tako. Bio sam na rubu ludila. Naučio sam prijeći kilometar unutra, naprijed-natrag”, rekao je u posljednjem intervjuu za El Pais.

“Da ne poludim, počeo sam se prisjećati stvari koje sam čitao, misli iz mladosti. Kasnije sam se posvetio mijenjanju svijeta i više nisam čitao. Nisam uspio promijeniti svijet, ali ono što sam čitao u mladosti – to me spasilo. Razgovarao sam s onim unutar sebe, i to me spasilo kad sam bio zarobljen i sam. Počeo sam se prisjećati i prisjećati.”

Mujica nije izišao iz te rupe neokrznut. Razvio je ozbiljnu bolest mjehura i izgubio jedan bubreg. No preživio je. U biografiji Mujica koju je napisao Miguel Ángel Campodónico, bivši predsjednik prisjetio se vremena u kasarnama, ali bez dramatiziranja. “Nisam ljubitelj pričanja o torturi i kako mi je bilo loše. Čak me to malo i ljuti jer sam vidio da ponekad postoji neka vrsta karijere mjerene ‘torturometrom’. Ljudi koji uživaju ponavljati ‘O, kako mi je bilo teško.'”

Kritičari mu zamjeraju što kao predsjednik nije učinio dovoljno da procesira odgovorne za nestanke i torture tijekom diktature. Mujica je odgovarao da je odlučio “ne naplatiti” dug svojih tamničara. “U životu postoje rane koje se ne mogu izliječiti i moraš naučiti živjeti s njima. Znam da me neki neće podržati, ali biram inteligentniji i manje sentimentalan pristup. Zato nisam koristio vlast da osudim vojsku. Ako krenem naplaćivati što mi duguju… ne daj Bože”, rekao je za El País.

Svejedno, to je razdoblje smatrao onim koje je najviše “oblikovalo” njegov način razmišljanja. “Potreba za opstankom vodi te da razmišljaš, propitkuješ stvari koje je u svakodnevici teško pitati.”

Iz tih pitanja i odgovora rođen je Mujica koji je zadivio svijet, ljevičarski političar koji je progovarao iz male južnoameričke zemlje. U Senat je prvi put došao na motociklu, u civilnoj odjeći, izravno sa svoje farme u Rincón del Cerro, pola sata vožnje od Montevidea. Tamo je živio među povrćem, sa svojim tronožnim psom Manuelom i domaćim životinjama – od pomilovanja 1985. do smrti.

U tom seoskom utočištu podigao je svoj aktivizam za skroman i minimalistički život na najvišu razinu. Nikad se nije odrekao traktora ni svog svijetloplavog VW Bube iz 1987. godine, čak ni kad je bio predsjednik. Ko ga je želio intervjuirati – morao se zaprljati, pa bilo to i predsjednik Lula da Silva ili kralj Juan Carlos od Burbon, kojeg je primio 2015. nekoliko sati nakon što je napustio dužnost.

“Kažu da sam najsiromašniji predsjednik. Siromašni su oni koji puno trebaju. Naučio sam živjeti lako. Ti ne možeš, jer si imao nesreću da budeš kralj”, rekao je uz smijeh, obraćajući mu se neformalno.

Na uobičajenu karakterizaciju sebe kao “najsirotijeg predsjednika na svijetu”, često bi odgovarao: “Moj svijet je ovaj, ni bolji ni gori, jednostavno drukčiji.” U dokumentarcu El Pepe: Jedan uzvišen život reditelja Emira Kusturice, ponavlja: “Ključ je u moralu.”

“Problem je što živimo u potrošačkom dobu, gdje se misli da je uspjeh kupovati nove stvari na rate. Tako stvaramo društva koja samu sebe izrabljuju. Imamo vremena za rad, ali ne i za život.” Zbog toga je mladima poručivao da je sloboda “raditi što želiš sa svojim životom, što je ponekad i gubljenje vremena, jer je kultura dijete besposličarenja.”

Njegov odnos s Lucíom Topolanzky seže u godine gerile. Upoznali su se kad je on imao 37, a ona 27, tokom jedne ilegalne operacije. Tokom zatočeništva razmijenili su tek pokoje pismo, a ponovo su se sreli 1985. u demokratiji. Malo se sjećaju tih godina, rekla je ona, jer je “to bilo poput ratnih priča, gdje se ljudski odnosi iskrivljuju – bježiš, možeš biti uhapšen ili ubijen. Nema parametara normalnog života.”

Topolanzky je 2005. ušla u Senat u ime Frente Amplio, a 2010. stavila predsjedničku lentu svom mužu – čast koju je zaslužila jer je kao zakonodavka osvojila najviše glasova. Sedam godina kasnije postaje potpredsjednica pod Tabaréom Vázquezem. Mujica i Topolanzky nikad se nisu razdvojili. “Ljubav ima svoje dobi. Kad si mlad, to je logorska vatra. Kad si star, to je slatka navika. Ako sam živ, to je zato što je ona tu”, rekao je Mujica pred smrt.

Prvi govor kao senator 2000. posvetio je kravama. Godine 2005. postaje ministar stočarstva pod Vázquezem. Kao predsjednik, zagovarao je raspravu o vlasništvu nad velikim posjedima i rješavanje problema rada u ruralnim područjima “uvozom” seljaka iz susjednih zemalja.

Promovirao je i agendu ljudskih prava ispred svog vremena: legalizirao je pobačaj i istospolne brakove te regulirao prodaju i konzumaciju marihuane. Svijet je odjednom počeo gledati prema Urugvaju. Iz tih godina s vlasti, Mujica se najviše sjećao odnosa s Barackom Obamom, “inteligentnim čovjekom koji je uvidio probleme”, i dubokog prijateljstva s brazilskim Lulom, kojeg je smatrao “svjetskom figurom”.

Godine 2018. Mujica se konačno povlači iz aktivne politike. Napušta senatsko mjesto pismom predsjednici Kongresa – svojoj supruzi – navodeći “osobne razloge i umor od dugog puta.” Ipak, nastavio je sudjelovati u aktivnostima Frente Amplio i dijeliti mišljenja onima koji su htjeli slušati.

Kad je saznao da ima rak, obećao je borbu, ali bilo je jasno da je već umoran. Do kraja je ponavljao da ne traži mjesto u bronzi historije. “Ljudi ne stvaraju historiju, mi crtamo stripove”, rekao je u jednom od posljednjih intervjua. “Zašto? Jer u prostranstvu svemira i vremena – mi smo previše umišljeni. Ta ideja o bogu s ljudskim osobinama je staro praznovjerje.”

Prije smrti, zamolio je da mu se više ne postavljaju pitanja za intervjue. “Moj ciklus je završen. Iskreno, umirem i ratnik ima pravo na počinak”, rekao je za sedmičnik Búsqueda. Tada je svijetu objavio da će umrijeti na svojoj farmi i počivati “ispod velike sekvoje” gdje je 2018. pokopao svog psa Manuelu.

“I to je to”, rekao je, i tako se oprostio od života.