Potječe iz porodice Bushnaq, koja vuče korijene iz Bosne i Hercegovine, iz familije Lakišića. Njeni preci su se tokom Osmanskog razdoblja preselili na područje Šama, na područje Levanta, gdje su postali dio muslimanske elite u Siriji i Jordanu. Ipak, porodica Bushnaq je zadržala snažnu vezu sa svojom državom i svojim identitetom. Suadin otac, Saher Bushnaq, bio je poznati intelektualac koji je njegovao i prenosio sjećanja na bosansku kulturu i tradiciju

Suad Bushnaq (Suada Bošnjak) međunarodno je priznata kompozitorka filmske, koncertne i pozorišne muzike, čiji rad spaja orijentalnu i balkansku muzičku tradiciju sa zapadnjačkom klasičnom formom.

Rođena 1982. godine u Kanadi, odrasla je između Kanade, Jordana i Sirije, a svoje višeslojno kulturno naslijeđe oblikovala je u umjetnički identitet koji nadilazi granice i kontinente. Iako se s pravom opisuje kao “građanka svijeta”, Bushnaq otvoreno i s ponosom ističe svoje bošnjačko porijeklo, koje smatra temeljom svog emotivnog i stvaralačkog izraza.

Potječe iz porodice Bushnaq, koja vuče korijene iz Bosne i Hercegovine, iz familije Lakišića. Njeni preci su se tokom Osmanskog razdoblja preselili na područje Šama, na područje Levanta, gdje su postali dio muslimanske elite u Siriji i Jordanu. Ipak, porodica Bushnaq je zadržala snažnu vezu sa svojom državom i svojim identitetom. Suadin otac, Saher Bushnaq, bio je poznati intelektualac koji je njegovao i prenosio sjećanja na bosansku kulturu i tradiciju.

Suadina muzika duboko je prožeta tim naslijeđem. Njeni radovi nose prepoznatljive elemente sevdaha koji u njenim kompozicijama postaju simbol univerzalnih emocija – tuge, ljubavi, otpora i dostojanstva. U brojnim intervjuima ističe kako su priče o Sarajevu, Mostaru i porodici Lakišić oblikovale njen pogled na svijet i umjetnost. Poseban emotivni pečat u njenom stvaralaštvu zauzima povezanost s Mostarom, kojeg je prvi put posjetila 2017. godine, doživjevši to kao povratak kući.

Diplomirala je na prestižnom Berklee College of Music, a njena djela su izvođena u Carnegie Hallu, Royal Opera Houseu i na brojnim filmskim festivalima širom svijeta. U njenim kompozicijama, posebno onima za filmove The Borrowed Dress, Aleppo: The Silence of the War i Al Nahr, prepoznaju se motivi izbjeglištva, nostalgije, ratnih trauma i ženske otpornosti.

Povodom Majčinog dana i agresije na Gazu, Suada je na svom Facebook profilu napisala iznimno emotivno svjedočanstvo o svojoj nani, Bošnjakinji iz palestinskog Nazareta. Suadinu priču prenosimo u cijelosti.

Na ovaj Majčin dan, ne mogu a da ne mislim na svoju nanu po ocu, Suad Kamel Al Daher, koja, na ovoj fotografiji snimljenoj na dan njezina vjenčanja u Nazaretu, Palestina, otprilike 1935. godine, nije mogla ni naslutiti da će njen sin Saher (moj otac) jednog dana skupljati ovu i mnoge druge porodične fotografije i pisma s stubišta njihove zgrade, nakon što su cionisti upali u njihov dom i izbacili njihove stvari.

Zahvaljujući mom ocu, ova je fotografija stigla do Jordana, a zatim do Kanade, zajedno s njezinim rukom pisanim pismima. Nikada neću zaboraviti dan 1999. godine kada se moj tata vratio iz posjeta Nazaretu s dvije metalne kutije pune onoga što je tada sedamnaestogodišnja ja nazvala ‘blagom’. Tada sam komponovala svoju prvu pravu klavirsku kompoziciju, nazvanu “Blago”, i ostalo je historija.

Nikada nisam upoznala Tetu Suad – preminula je prije nego što je moj otac upoznao moju majku – ali ako postoji jedna osoba iz tatinog života čiji se utjecaj svakodnevno osjećao u našem domu, to je bila ona. Uvijek nam je, sa smijehom i suzama, pričao priče koje su otkrivale mnogo o njezinoj osobnosti. Bila je temperamentna, velikodušna, naučila ga je kuhati, a prema riječima mnogih žena koje su je poznavale, posjedovala je mudrost kojoj su se svi obraćali. Bio je jako vezan za nju, i ona je uvijek živjela u njemu.

Rođena u Nazaretu u Palestini 1915. godine, moja nana bila je izravna potomkinja Dahera Al Omara, princa Nazareta i utemeljitelja moderne Haife. Ona je jedno od listova u gornjem desnom kutu ovog porodičnog stabla. Bila je rođena Nazarećanka koja je, u vrijeme kada je Zapad Palestinu nazivao “zemljom bez naroda za narod bez zemlje”, već prošla kroz brak, majčinstvo, razvod, drugi brak, još četvero djece i brojne feminističke govore koje je držala u Ženskoj alijansi Nazareta, na koje bi moj otac išao s njom.

Ova fotografija potječe iz njezina drugog braka, s mojim djedom, Ustazom Saeedom Beikom Bushnaqom – Bošnjakom koji je govorio pet jezika i bio direktor Muške srednje škole u Nazaretu. Kažem ‘Ustaz’ i ‘Beik’ jer nikada neću zaboraviti zatečene i pomalo prijekorne poglede starijih muškaraca kada sam 2019. šetala ulicama Nazareta i pitala ih poznaju li ‘Saeeda Bushnaqa’.

“Mislite na Ustaza Saeeda Beika Bushnaqa, mlada damo?”, ispravljali bi me uz podignute obrve, govoreći da ga se itekako sjećaju (i da još uvijek trgnu kad mu čuju ime), jer su bili njegovi učenici.

No, priča koju ne zna mnogo ljudi jest da je prvi muž moje bake bio porijeklom iz Gaze, iz porodice Al Rayyes. Rodila mu je sina, mog polu-amidžu Zuhaira, koji je kasnije postao član Palestinskog zakonodavnog vijeća. Zbog izraelske okupacije koja je nametnula stroga ograničenja kretanja Palestincima, nije mogla vidjeti vlastitog sina sve dok nije postao odrastao muškarac, jer je on živio u Gazi, a ona u Nazaretu.

Imam neka od pisama koja su razmjenjivali tokom razdvojenosti, i ona otkrivaju izvrstan smisao za humor i britku pamet mog strica – osobine koje mnogi Nazarećani genetski dijele (ako ste ikada bili tamo, znate o čemu govorim).

Ammo Zuhair se oženio i imao djecu u Gazi, koji su potom imali svoju djecu i unuke, i koji i danas žive u Gazi. U kontaktu sam s jednom od njegovih kćeri, mojom polu-rođakom Rafah, koja ondje radi kao učiteljica engleskog jezika. Znam da imam još mnogo članova šire porodice iz tog ogranka, i znam takođe da su tri generacije porodice Al Rayyes ubijene od strane IDF-a tokom ovog genocida – u svega nekoliko dana.

Gledam ovu fotografiju svoje dostojanstvene bake Suad i pitam se kako je moguće da je ostatak svijeta nije vidio 1948. godine, i kako je moguće da ni danas ne vide njene unuke i unuke mnogih drugih palestinskih majki. Bilo da su u Nazaretu, na Zapadnoj obali ili u Gazi – bilo da su djeca školskih direktora ili djeca farmera maslina i narandži – zapadni je svijet učinio sve da se pretvara da Palestinci nikada nisu postojali, kako bi opravdao okupaciju, etničko čišćenje i aparthejd.

A taj se narativ i danas ponavlja – od strane onih koji negiraju ili podržavaju genocid.

Na prste jedne ruke mogu nabrojati koliko mi se ne-arapskih kolega i tzv. ‘prijatelja’ javilo da pita za mene i moju porodicu tokom sedam mjeseci genocida. Neću ni spominjati one koji su utišali moje objave jer im to “narušava unutarnji mir”. No, istinu govoreći – zavidim im. Doista zavidim. U svijetu gdje mnogi muzičari tvrde da se ne žele miješati u politiku, mogu vam reći da sam ja postala muzičarkom upravo zbog politike: zbog nedostatka istinskog osjećaja ‘doma’ i ‘pripadnosti’, nanesenog mi kroz generacijsku traumu.

Nisam, primjerice, objavila da su članice moje porodice iz Gaze – majka i njena kći – prije nekoliko mjeseci snajperom pogođene u glavu od strane izraelskog vojnika dok su bježale iz svog doma. Ubili su ih na licu mjesta. Nisam govorila ni o poniženju, brutalnosti i traumi koju sam doživjela od IDF-a tokom tri posjete domovini moje bake i oca, samo zato što sam Arapkinja i djelmično Palestinka. Nisam spomenula ni kako je moj otac morao proći sate ispitivanja svaki put kada bi poželio posjetiti mjesto svog rođenja, dok su strani turisti bili dočekani osmijehom i sloganom: “Dobrodošli u jedinu demokratiju na Bliskom istoku”.

Dok svjedočite ovom genocidu kojeg se već sedam mjeseci prenosi uživo, finansiran našim poreznim novcem; dok gledate roditelje kako gube djecu i djecu kako gube roditelje, bez mogućnosti bijega; dok i dalje bivate isprani lažima da je ovo sukob religija i ‘međusobne netrpeljivosti’, umjesto da priznate kako su svi zajedno živjeli u miru dok kolonijalni projekt nije odlučio protjerati Palestince iz njihovih domova – dok ispijate mimoze na majčinskom doručku, molim vas da se sjetite njenog lica i uzmete ga kao prototip lica mnogih baka koje nikada, ni u milion godina, nisu mogle zamisliti da će njihovi životi i životi njihovih potomaka biti ovako izvrnuti naopako i da će ih moderni svijet tretirati kao neljude – pod okupacijom.

Dobro pogledajte njeno lice i recite mi – da nije postojala.