Alija nije bio vojskovođa, nije bio govornik – bio je čovjek koji je vodio bitke protiv kamena, čiji je front bio rov i mrak. Bio je onaj koji je znao da se domovina brani i pod zemljom

U zemlji u kojoj se rudnik spušta u srce planine, a znoj se pretače u kruh, rođen je čovjek koji nikada nije tražio više od onoga što je mogao zaraditi vlastitim rukama. Njegovo ime bilo je Alija Sirotanović, skromni rudar iz Breze.

Rođen 14. augusta 1914. godine u selu Orahovo podno bosanskih šuma, u porodici rudara Arifa i majke Kade, Alija je od malih nogu učio da se zemlja voli iznutra – iz mraka jame, iz blizine otkucaja zemlje što podrhtava pod nogama. Bio je jedno od devetero djece, a s braćom je dijelio sudbinu bosanskog rudara – skromnost i nepopustljivu snagu. Svi su otišli pod zemlju, kao da im je to zapisano u kostima.

U rudnik mrkog uglja “Breza” stupio je 1941. godine, kad se svijet rušio u ratnom vihoru, a narod tražio komad sigurnosti ispod razorenog neba. Alija nije bio vojskovođa, nije bio govornik – bio je čovjek koji je vodio bitke protiv kamena i ruda, čiji je front bio rov i mrak. Bio je onaj koji je znao da se domovina brani i pod zemljom.

Ali sudbina je htjela da se ime Alije Sirotanovića ne zaustavi na granicama Breze. Došao je taj historijski dan, 24. juli 1949. godine, kad je sa svojih osam komorata u jednoj smjeni iskopao 152 tone uglja – što je bilo 50 tona više od sovjetskog rekorda koji je držao Aleksej Stahanov. To nije bio samo radni učinak. Bio je to trenutak kada je jedan rudar iz srca Bosne postao metafora za snagu naroda, za ustrajnost radničke klase, za dostojanstvo koje se ne prodaje.

Jugoslavija je slavila. Država je našla svog heroja u čovjeku koji nije nosio generalske epolete, već rudarsku lampu. Tadašnji predsjednik Josip Broz Tito odlikovao ga je Ordenom junaka socijalističkog rada. A kad su ga pitali što želi za nagradu, priča koija je postala mit, kaže da je zatražio samo “veću lopatu”.

Ta lopata nikada nije bila običan alat. Postala je simbol njegove filozofije života – što više možeš podnijeti, to više vrijediš. Ta „sirotanovićka“, kako je kasnije u narodu nazvana, bila je oruđe narodne mitologije.

Alija Sirotanović je time postao simbol jednog vremena, ali i stereotipna uloga koja je dodijeljena Bošnjacima. Nadničari s lopatom u rukama. Drugi narodi su za svoje simbole i nacionalne junake dobili pjesnike i romantičarske preporoditelje, ono što sugerira iskorak u modernizam, Bošnjaci su dobili lopatu Alije Sirotanovića. I to nema veze sa Brezom, ni rudarima, ni Alijom… ima veze sa komunističkom projekcijom slike Bošnjaka u tadašnjem jugoslovenskom društvu.

Ipak, iza mita je stajao čovjek. Nije želio automobile, iako su mu ih nudili. Nije tražio stan, iako je mogao birati. Sve što je želio bilo je da radnici dobiju ono što zaslužuju. Bio je od onih koji nikada nisu željeli više nego što su dali. A dao je – sve. Nije volio govoriti o sebi. Uvijek je govorio: „Ovo nije samo moj uspjeh, ovo je uspjeh svih komorata.“ Dakle, bez obzira na komunističke projekcije, ovdje se ocrtava i karakterna linija jednog poštenja koje je vjerovalo u parolu “bratstva i jedinstva” i radničkih prava, da bi bilo iznevjereno i lopatom i bagerima ukopano u masovne grobnice.

Alija Sirotanović penzionisan je sedamdesetih godina, a život mu se, daleko od pozornice, nastavio u krugu porodice i rudarskih prijatelja. Preminuo je 13. maja 1990. godine, tiho, kao što je i živio – nekoliko mjeseci prije nego što će se raspasti zemlja kojoj je dao svoje najjače godine.

Njegova bista i dalje stoji u Brezi, ali ono što stoji još čvršće – jesu uspomene u ljudima. Rudari ga spominju s poštovanjem.

U njegovu čast nazvana je pjesma “Srce, ruke i lopata”, jer to je ono što je ostavio iza sebe. U njegovom rodnom kraju jedna ulica nosi njegovo ime, a komorati, oni koji još pamte ritam jame, govore da takvih više neće biti.

Alija Sirotanović bio je više od rudara. Heroj bez oružja, radnik bez zahtjeva, simbol jedne epohe.

Tihi gorostas iz Breze.