Poslat od strane halife Abdulaziza kako bi se suočio s podjelama i neznanjem među južnoafričkim muslimanima, Ebubekir Efendi je dao ključni doprinos širenju islama u regiji, dok su njegovi učenici i nakon njegove smrti nastavili djelovati u Južnoj Africi, odakle su se stotine stanovnika prijavile za borbu na strani Osmanskog carstva u Tridentskom i Balkanskim ratovima

Tokom osamnaestog stoljeća, u periodu zaoštrene konkurencije među kolonijalnim silama, Holanđani su milione muslimana doveli kao zarobljenike s ostrva Jave i podvrgli ih potpunoj izolaciji na Području Dobre Nade. Ti ljudi, koji su bili prvi muslimani u regiji, naselili su se u Južnoj Africi, gdje su punih 143 godine bili prisiljeni živjeti odsječeni od svog maternjeg jezika, vjere i tradicije.

Kao posljedica takve izolacije, u regiji su se s vremenom pojavile različite frakcije i sukobi. Kako se povećavao broj ljudi koji su odlazili na hodočašće, širile su se različite ideje, što je dodatno intenziviralo haotično stanje u zajednici. Nedostatak obrazovanih vjerskih vođa i uspon praznovjerja dodatno su podsticali međusobne podjele.

U periodu kada je regija došla pod britansku upravu, muslimanima je bilo dozvoljeno slobodno ispovijedanje vjere, ali su i dalje živjeli pod kolonijalnom vlasti. Na traženje lokalne muslimanske zajednice, osmanski ambasador u Londonu raspravljao je 1861. godine o ovom pitanju s vlastima u Istanbulu, nakon čega je donesena odluka da se u regiju pošalje uvažen učenjak. Poznati osmanski državnik i historičar Cevdet-paša preporučio je za tu misiju Ebubekira Efendiju, koji se tada nalazio u prijestolnici.

Ebubekir Efendi, porijeklom iz Šehrizora, početno obrazovanje stekao je u rodnom mjestu. Nakon smrti oca otišao je u Istanbul nastaviti studije, gdje se zadržao neko vrijeme, da bi potom otišao u Baghdad kako bi kompletirao svoje školovanje. Nakon toga se nastanio u Erzurumu, kamo se njegova porodica ranije preselila.

U Istanbul je po drugi put otišao 1862. godine kako bi od vlade zatražio pomoć za stanovništvo pogođeno glađu. Dok se nalazio u prijestolnici, ponuđena mu je misija odlaska u Cape Town. Odluka o njegovom slanju u Južnu Afriku donesena je 26. maja 1862. godine i odobrena od strane sultana Abdulaziza. Pored putnih troškova, Ebubekiru Efendiji je dodijeljeno 7500 kuruša na ime putnog dodatka, pomoćnik, te mjesečna plata od 25 lira.

Prema podacima iz porodičnog arhiva, Istanbul je napustio 3. oktobra 1862. godine u pratnji pomoćnika Omera Lutfi Efendije. Morkim putem najprije su stigli u Pariz, a odatle u London. Nakon dvomjesečnog boravka u britanskoj prijestolnici, učenjak i njegov pomoćnik krenuli su na dugo putovanje prema svom odredištu, stigavši u Cape Town u januaru 1863. godine. Iako različiti izvori navode kontradiktorne podatke o tačnom datumu dolaska, putopis Omera Lutfi Efendije bilježi da su u Cape Townu dočekani s velikim uvažavanjem, o čemu su izvještavale i lokalne novine. Nakon što mu je dodijeljen prevodilac, Ebubekir Efendi je odmah započeo analizu stanja na terenu, utvrdivši da se vjerska osjećanja naroda zloupotrebljavaju izmišljotinama i praznovjerjem.

Prema svjedočenju Omera Lutfi Efendije, lokalni imami su učili naroda da sve milostinje, zavjete i kurbane moraju davati isključivo njima jer u suprotnom njihova pobožnost neće biti primljena kod Boga, dok su pojedinci namjerno pogrešno tumačili vjerske tekstove kako bi obmanjivali ljude.

Prvi korak Ebubekira Efendije u borbi protiv neznanja bilo je djelovanje u oblasti obrazovanja. Otvorio je školu u centru Cape Towna u kojoj je najprije počeo podučavati mušku djecu Kur'anu. Tokom dana je držao nastavu za djecu, a u večernjim satima za odrasle. S vremenom su oni koji su savladali Kur'an u ovoj školi počeli predavati na drugim mjestima, a ubrzo je otvorena i posebna škola za žene.

U kasnijim godinama, učenici koje je izgrađivao Ebubekir Efendi otvarali su džamije i medrese u okolnim mjestima poput Port Elizabetha, Johannesburga, Kimberleya, Durbana, pa čak i u Mozambiku, postavši vjerski predvodnici muslimana u tom dijelu Afrike.

Njegov rad nije bio ograničen samo na obrazovanje mlađih naraštaja. Kako bi brže uspostavio komunikaciju s narodom, Ebubekir Efendi je naučio engleski jezik i lokalni holandski dijalekt, mješavinu malajskog i holandskog, te je na tom jeziku držao predavanja i odlazio u pomoć muslimanima u okolnim provincijama. Također je napisao komentare na holandskom za tekstove koje je prethodno sastavio na arapskom jeziku, među kojima su najznačajnija djela Bayanu'd-din i Merasidu'd-din.

Djelo Bayanu'd-din, kao najstariji i najobuhvatniji vjerski tekst napisan i štampan na lokalnom dijalektu regije, privuklo je pažnju orijentalista, a Mia Brandel-Syrier ga je kasnije prevela na engleski jezik pod naslovom Vjerske dužnosti islama prema učenju Ebubekira Efendije.

Tokom službovanja u Cape Townu, Ebubekir Efendi se oženio Tahorom Saban Cook, nećakinjom čuvenog istraživača kapetana Jamesa Cooka. Tahora-hanuma je kasnije postala upraviteljica ženske škole koju je osnovao njen suprug, dok joj je u nastavnom i društvenom radu pomagala njena sestra koja je također primila islam.

Ebubekir Efendi je odgojio šestorko djece iz braka s Tahorom-hanumom, ostavivši snažan utjecaj na zajednicu. Njegov najstariji sin, Ahmed Ataullah Efendi, imenovan je 1884. godine za upravitelja prve osmanske škole u Kimberleyju, koju je otvorio sultan Abdulhamid II. Podržavaoci Ataullaha Efendije, koji je tečno govorio engleski i lokalni jezik, nazivali su ga braniteljem stoljeća. Ataullah Efendi, koji je vladao i arapskim, turskim i urdu jezikom, imenovan je 1901. godine za prvog osmanskog ambasadora u Singapuru.

Ataullah Efendi, koji je poginuo u sumnjivoj saobraćajnoj nesreći 11. novembra 1903. godine, poput svog oca vodio je važne aktivnosti u ime muslimanske zajednice. Drugi sinovi Ebubekira Efendije, Hesam Nimetullah Efendi i Omer Celaleddin Efendi, također su postali istaknute ličnosti među muslimanima Južne Afrike, dajući značajan doprinos naučnom i obrazovnom radu.

Pored vjerskih studija, Ebubekir Efendi je redovno slao pisma i izvještaje tadašnjem Ministarstvu vanjskih poslova Osmanskog carstva. Njegovi izvještaji uglavnom su se bavili vjerskim, političkim i kulturnim pitanjima Cape Towna. Pored toga, između 1863. i 1880. godine objavljivao je članke u časopisu Mecmua-i Fünun o historiji, klimi, geografiji i kulturi Južne Afrike.

Među učenicima ovog alima, čiji je utjecaj u regiji neprestano rastao, nalazili su se i potomci Tuan Gurua, najvažnijeg autoriteta šafijskog mezheba u tom području. Uprkos tome, Ebubekir Efendi se suočavao s otporom pojedinih imama koji su tvrdili da se sljedbenici drugih pravnih škola smatraju nevjernicima. Ipak, Ebubekir Efendi je uspio dati ključni doprinos prihvatanju četiri velika islamska pravna mezheba i jačanju jedinstva među muslimanima u regiji, odigravši presudnu ulogu u rješavanju mnogih nagomilanih problema.

Ebubekir Efendi, koji je ostavio neizbrisiv trag u širenju islama u Južnoj Africi, preselio je na ahiret u junu 1880. godine u 45. godini života. Sahranjen je na Tana Baruu, najstarijem groblju u Cape Townu, gdje se njegov mezar nalazi i danas.

Nakon njegove smrti, učenici koje je odgojio nastavili su misiju u Južnoj Africi. U džamijama i medresama u kojima su djelovali prikupljane su donacije za Hidžasku željeznicu, dok su se stotine stanovnika s tog područja dobrovoljno prijavile Osmanskom carstvu za učešće u Tridentskom ratu 1911. i Balkanskim ratovima 1912. godine.

IZVOR: GZT