Kulturno-vjerska manifestacija “Musalla 2026“ otvorena je sinoć u Sanskom Mostu promocijom knjige “Genocidna namjera – Bratunac 1992“ autora Ramiza Salkića, čime je započeo petodnevni program posvećen očuvanju historijskog pamćenja, kulturne baštine i vjerske tradicije ovog kraja. Manifestacija njeguje sjećanje na događaj iz 1463. godine kada je, prema predanju, na musalli u Donjem Kamengradu sultan Mehmed II Fatih nakon pobjede nad ugarskom vojskom u bici za Kamengradsku tvrđavu klanjao džuma-namaz i naredio izgradnju musalle. Taj događaj smatra se simbolom dolaska islama na ove prostore

Impresivna je silueta starog grada Kamengrada. Na tom strateškom masivu, gdje se historija stoljećima kalila na granicama carstava, i u pitomoj dolini rijeka Blihe i Grabara, usječeni su duboki tragovi prošlosti. Ipak, tišina kamengradske doline ne govori samo o vojnim okršajima, srednjovjekovnim velikašima i kapetanijama. Ona čuva priču o jednom sasvim drugačijem historijskom trenutku, o trenutku kada se na ovim prostorima prvi put začuo glas nove vjere i kada je postavljen kamen temeljac jedinstvenom duhovnom i kulturnom identitetu.

U Donjem Kamengradu nalazi se spomenik od neprocjenjivog značaja: Fatihova musalla. Riječ je o objektu koji ne predstavlja spomenik osvajanju niti glorifikaciju vojne sile, već simboličko mjesto prvog manifestiranja islama na ovim prostorima. Dok se u savremenom dobu historijski događaji nerijetko posmatraju kroz jednostrane ideološke prizme, kulturno-vjerska manifestacija „Musalla“, koja se tradicionalno održava u Sanskom Mostu, jasno podvlači tu suštinsku distinkciju: ne slavi se okupacija niti dolazak osmanske vojne sile, već sam čin duhovnog susreta, ukorjenjivanje islama u bosansko tkivo i viševjekovni kontinuitet narodnog bitisanja pod otvorenim nebom.

Historija Kamengrada seže duboko u Srednji vijek. Regija u kojoj se nalazi izuzetno je bogata željeznom rudom, što objašnjava kontinuitet ljudskog života na ovom području još od prahistorije, od pećine Hrastovače južno od Sanskog Mosta, preko antičkih nalazišta u Starom Majdanu, Oštroj Luci i Staroj Rijeci. Bogata mreža saobraćajnica omogućavala je efikasnu eksploataciju i transport rude, pa je gradnja utvrđenja na ovom prostoru bila prirodna posljedica privrednog i vojnog značaja kraja.

U pisanim dokumentima Kamengrad se prvi put izričito pominje u kupoprodajnom ugovoru od trećeg maja 1374. godine, sklopljenom između lokalnih velikaša, mada historičar Hamdija Kreševljaković navodi tradiciju po kojoj je grad sazidan još 1346. godine. U predosmanskom periodu utvrđenjem su gospodarili uticajni kneževi Babonići Blagajski. Smještena na nepristupačnom i strmom brdu, kamengradska tvrđava dominirala je čitavom okolinom, predstavljajući ključnu tačku odbrane Sane.

Pitanje tačnog vremena padanja Kamengrada pod osmansku vlast predmet je dugotrajnih historijskih rasprava. Dok dio historičara smatra da je grad zauzet tokom pohoda sultana Mehmeda II Fatiha 1463. godine, narodno predanje, koje je još 1530. godine u svom čuvenom Itinerariumu zabilježio slovenski putopisac Benedikt Kuripešić, govori o tome da su Osmanlije opsjedale Kamengrad punih jedanaest godina i da ga nisu mogle zauzeti sve dok na bojište nije stigao sam sultan Fatih. Bez obzira na razlike u datiranju, Kreševljaković potvrđuje da je grad 1499. godine sigurno bio pod čvrstom osmanskom upravom.

Nakon preuzimanja utvrđenja, Osmanlije Kamengradu namjenjuju izuzetno važnu ulogu. Grad postaje sjedište istoimene nahije u župi Sana, sa vojnom posadom kojom komanduje dizdar, dok policijske i administrativne poslove u podgrađu obavlja subaša, a kasnije vojvoda. Oko 1541. godine formiran je Kamengradski kadiluk, čija se teritorijalna nadležnost s vremenom širila, od opsega današnjeg Sanskog Mosta, preko Ključa i Bjelaja, pa sve do Cetingrada.

Podno utvrđenja razvija se Donji Grad, u narodu poznat kao Palanka. Bila je to utvrđena varošica zaštićena visokim zidovima s palisadama, visine od pet do sedam metara, kamo se sklanjalo lokalno stanovništvo tokom sukoba. Od 1624. godine Kamengrad postaje sjedište kapetanije kojoj su pripadale i varošice Stari Majdan i Vakuf (današnji Sanski Most). Ipak, padom Bosanske Krupe 1565. godine strateški značaj Kamengrada počinje postepeno opadati, da bi krajem XVII vijeka sjedište kadije i kapetana bilo preneseno u Majdan. Uprkos tome, ostaci kapetanove kule i odžaka svjedočili su o nekadašnjoj moći sve do treće decenije XX vijeka.

Historiografija pamti i imena velikih krajiških junaka vezanih za ovo mjesto. Najpoznatiji među njima bio je subaša i vojvoda Malkoč-beg (Malkošić), opjevan u narodnim pjesmama kao jedan od najžešćih branilaca granice. Kada je Benedikt Kuripešić 1530. godine putovao ka Istanbulu kao prevodilac habsburškog poslanstva, zapisao je kako ih je na putu dočekao upravo Malkošić sa pedeset dobro naoružanih konjanika, dočekavši gospodu izuzetno ljubazno. Pored njega, pamte se i vojvoda Demirhan Španaković, koji je 1545. godine poginuo u megdanu kod Konjšćine, te dizdar Dizdarević Meho, čiji su podvizi ostali utkani u krajišku epiku.

Dok je tvrđava na brdu simbolizirala političku i vojnu moć, u dolini je podignut spomenik sasvim drugačije naravi. Musalla (u turskom jeziku poznata i kao namazgah) pojam je arapskog porijekla koji označava prostran, otvoren prostor namijenjen obavljanju zajedničkih molitvi pod otvorenim nebom. U historiji islamske arhitekture i obredne prakse, musalle predstavljaju jedan od četiri osnovna tipa prostora za molitvu.

Kada se poslanik Muhamed nastanio u Medini, redovne dnevne molitve obavljao je u svom domu, dok su se vanredni namazi, poput onih za praznike, molitve za kišu (istiska) ili dženaza, obavljali na otvorenom prostoru južno od grada. Ta se praksa ubrzo proširila po svim većim centrima islamskog svijeta. Na prostoru Balkana, musalle su imale specifičnu historijsku ulogu. Podizane su neposredno nakon formiranja gradova ili zauzimanja utvrda, i to po pravilu na mjestu gdje je prvi put obavljena zajednička molitva. To je bila naročita praksa u doba sultana Mehmeda II Fatiha i Sulejmana Veličanstvenog.

Osim za bajramske namaze, stanovništvo je na musallu izlazilo radi zajedničke molitve za kišu, ispraćaja hadžija ili održavanja javnih predavanja. U Bosni i Hercegovini musalle su poprimile i specifičnost obavljanja džuma-namaza (petmične molitve). Sredstva za njihovo održavanje obezbjeđivala su se putem vakufa ili iz državnih sredstava, kao što je bio slučaj sa poznatom državnom musallom u Gornjem Šeheru u Banjaluci.

Kamengradska musalla pripada kategoriji bajramskih musalla. Smještena na prostranom plato-polju uz cestu podno utvrđenja, ona predstavlja prostran, ograđen prostor sa izgrađenim mihrabom i uzdignutim mjestem predviđenim za hatiba. Međusobni odnos otvorenog neba i kamene strukture daje joj posebnu arhitektonsku i duhovnu dimenziju.

Ipak, historijski udes bajramskih musalla na ovim prostorima bio je tragičan. Većina ih je nestala krajem XIX i početkom XX vijeka, naročito tokom austrougarske uprave. U želji da modernizira i europeizira orijentalnu urbanu matricu bosanskih gradova, nova vlast je preuzimala brigu o gradskim trgovima, šetalištima i parkovima, usljed čega su otvoreni prostori musalla postepeno prenamjenjivani, zapušteni ili potpuno uništeni. Do danas su sačuvani tek pojedini ostaci ili lokaliteti u Pruscu, Zenici i Ljubuškom.

Kamengradska musalla predstavlja fascinantan izuzetak. Ona je jedina bajramska musalla iz osmanskog perioda koja je u svom izvornom obliku i namjeni preživjela sve historijske potrese, smjene vlasti, ratove i rušenja, te se danas smatra jedinom aktivnom musallom na čitavom Balkanskom poluostrvu.

Prema usmenoj predaji i historiografskim zapisima, Fatihova musalla nastala je 1463. godine. Nakon pobjede nad ugarskom vojskom u bici za Kamengradsku tvrđavu, sultan Mehmed II Fatih klanjao je na tom mjestu džuma-namaz i naredio da se podigne musalla. Prvobitni mihrab i mimber bili su izvedeni od fino klesanog kamena, a iznad njih se uzdizala drvena kupola.

Arhitektonski sklop kamengradske musalle sastoji se od kamenog mihraba i mimbera, natkrivenih drvenom kupolom koja se oslanja na četiri hrastova stuba s kamenim bazama u dnu. Kupola je sa unutrašnje strane obložena radijalno poslaganim daščicama, dok je izvana prvobitno bila prekrivena olovnim limenim pločama. Uz sam mihrab nalazila su se tri stepenasto postavljena kamena koja su služila umjesto klasične mimbere.

Na poleđini mihraba bio je uklesan dragocjen tarih, kameni natpis uokviren tordiranom vrpcom, ispisan pismom neshi na osmanskom turskom jeziku. Njegov prijevod na bosanski jezik glasi:  „U vrijeme kada se u ovim krajevima nije čuo glas vjere, podigao je sultan Mehmed han Fatih jedan mihrab i minber, kada je ovo mjesto počastvovao svojim boravkom. Oni su porušeni prije petnaest godina. Sada su ponovno izgrađeni zalaganjem sudije kadiluka, pročelnika vjere, Konjičanina Ismail Šukrij efendije Hadžića na dan 1. šabana 1327. godine.”

Ovaj natpis svjedoči o dramatičnoj dinamici rušenja i obnavljanja. Izvorni tarih koji je izradio Fatih porušen je ili odnesen  prema predaji, odnesen je u Banju Luku gdje mu se izgubio trag. Prema narodnom predanju, bilo je pokušaja rušenja musalle i tokom ustanka od 1875. do 1878. godine, a objekat je konačno srušen 1895. godine.

Godine 1909. (1. šabana 1327. hidžretske godine) izvršena je temeljna obnova pod vodstvom kadije Ismail Šukri-efendije Hadžića. Tom prilikom došlo je do izvjesne rekompozicije objekta: dimenzije su donekle smanjene (o čemu i danas svjedoče ostaci starih ćulsija, odnosno kamenih nosača stubova), presjeci stubova su smanjeni, ugrađene su metalne dijagonalne zatege, a sa strana mihraba postavljen je par malih drvenih mimbera sa alemima. Mihrab je visine 2,90 metara, sa nišom dubokim 55 centimetara, dok se sa obje strane nalaze postamenti visine 1,31 metar na kojima stojati stilizirani drveni mimberi. Ukupna visina sa postamentom iznosi oko tri metra. Prednji dio mihraba djelimično je oslikan i ukrašen floralnim motivima.

Historijska iskušenja nisu zaobišla musallu ni u XX vijeku. Tokom Drugog svjetskog rata, 1942. godine, kompleks je ponovo pretrpio teška razaranja, pri čemu je čitav ostao jedino kameni mihrab s natpisom. Nakon rata pristupljeno je obnovi, no ona je izvedena nestručno, kameni elementi presvučeni su debelim slojem betona i kulira, dok je olovni pokrov zamijenjen običnim pocinčanim limom. Uz samu musallu nalazi se i staro mezarje (mezaristan Musalla), u kojem najstariji sačuvani nišan nosi zapis iz 1197. hidžretske godine (1782. godina).

Najteži udarac u savremenoj historiji spomenik je doživio tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu od 1992. do 1995. godine. U sklopu sistematskog uništavanja kulturno-historijskog i vjerskog naslijeđa Bošnjaka ovog kraja, musalla je teško oštećena eksplozivom 1992. godine. Kupola je srušena, a mihrab i mimberi pretrpjeli su teška oštećenja. Ipak, neposredno po završetku rata, već 1997. godine, lokalno stanovništvo je samoinicijativno saniralo ratne štete, da bi 2012. godine, pod stručnim nadzorom, spomenik bio kompletno i autentično restauriran, čime mu je vraćen izgled kakav je imao prije rušenja u Drugom svjetskom ratu.

Zbog svoje izuzetne historiografske i graditeljske vrijednosti, Državna komisija za očuvanje nacionalnih spomenika proglasila je graditeljsku cjelinu Musalle u Donjem Kamengradu nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine 2003. godine, dok je šire povijesno područje Starog grada Kamengrada isti status dobilo 2008. godine.

U ovom mjestu, koje spaja duboke historijske slojeve sa savremenim životom, Medžlis Islamske zajednice Sanski Most već više od dvije decenije organizuje tradicionalnu kulturno-vjersku manifestaciju „Musalla“.

Ovogodišnja manifestacija, „Musalla 2026“, svečano je otvorena u Sanskom Mostu promocijom naučno-dokumentarne knjige „Genocidna namjera – Bratunac 1992“ autora Ramiza Salkića. Ovi uvodni sadržaji iznova potcrtavaju osnovni cilj manifestacije: institucionalno i dostojanstveno očuvanje historijskog pamćenja, kulturne baštine i vjerske tradicije Bosanske Krajine. Trajat će do 31. jula a „Musalla 2026“ obuhvata bogat i raznovrstan spektar edukativnih, vjerskih i kulturnih sadržaja.

Organizatori višekratno naglašavaju da smisao okupljanja na ovom historijskom mjestu nije slavljenje ratnih osvajanja, vojnih pohoda niti bilo kakve okupacije. Suština manifestacije leži u komemoriranju trenutka u kojem je islam postao dio duhovne realnosti Bosne i Hercegovine. Musalla se posmatra kao tačka susreta, prostor u kojem se reflektuju univerzalne vrijednosti vjere, istrajnosti i opstanka.

Priča o Kamengradu i njegovoj musalli jeste priča o nevjerovatnoj žilavosti jednog prostora i njegovih ljudi. Dok su se političke strukture mijenjale, a tvrđava na brdu polako prepuštala zub vremena i pretvarala u kamene ostatke obrasle šumom, musalla u dolini ostala je živi spomenik. Prošla je kroz procese rušenja 1895, 1942. i 1992. godine, preživjela austrougarske urbanističke reforme i posleratne nestručne građevinske zahvate, da bi svaki put iznova izronila iz pepela zahvaljujući zalaganju lokalne zajednice.