Remek-djelo koje je od političkog pamfleta i simbola ljudske taštine preraslo u klasik svjetske književnosti, uprkos cenzuri izdavača i lošim ocjenama autora tokom studija

Sati je devet ujutro i dječaci iz hora katedrale Svetog Patrika u Dublinu raspevavaju se prije početka službe. Ako je tačna Platonova teza da je duša besmrtna i da nastavlja postojati nakon smrti tijela, onda ih Jonathan Swift sluša već stoljećima. Slavni pisac sahranjen je u samom hramu, tik uz svoju voljenu Stellu, a katedralu svakodnevno posjećuju hiljade ljudi kako bi odali počast najpoznatijem dekanu u irskoj historiji.

Ove 2026. godine interesovanje je još veće jer njegovo najpopularnije djelo, “Gulliverova putovanja”, slavi tačno 300 godina od objavljivanja. Katedrala je već uvrstila džepna izdanja ovog klasika u svoju suvenirnicu, što ne iznenađuje, budući da Irska nacionalna biblioteka ovaj naslov definira kao najčitanije i najpopularnije irsko djelo u svjetskoj književnosti, koje se bez prestanka štampa još od te daleke 1726. godine.

Podijeljen na četiri dijela, roman prati Lemuela Gullivera, engleskog hirurga i brodskog kapetana koji odlučuje istražiti svijet. Nakon brodoloma, on posjećuje specifične otoke nastanjene najrazličitijim bićima, od minijaturnih ljudi do konja koji razmišljaju i debatuju. Stručnjaci za rijetka i antikvarna izdanja naglašavaju da je ova oštra satira ljudske taštine, vjerskog fanatizma, društvene nejednakosti i korupcije zapravo daleko od dječije književnosti. Javnost knjigu često povezuje s najmlađima jer se ekranizacije uglavnom fokusiraju na najpoznatiju epizodu u kojoj divovskog Gullivera vezuju minijaturni stanovnici Lilliputa, dok je cjelokupno djelo u suštini mnogo kompleksnije i ciničnije.

Osim u Dublinu, prva izdanja romana čuvaju se i u Sjevernoj Irskoj, tačnije u biblioteci Armagh Robinson. Tamošnji primjerak posjeduje posebnu vrijednost jer sadrži rukom pisane ispravke samog Swifta. Naime, kada su “Gulliverova putovanja” prvi put objavljena u oktobru 1726. godine, autor je bio zgrožen. Razlog nisu bile samo štamparske greške, već činjenica da je njegov izdavač Benjamin Motte, u strahu od političkog progona i reakcije monarhije, izbacio i izmijenio najkontroverznije pasaže bez znanja autora. Knjiga je prvobitno objavljena pod pseudonimom, iako su čitaoci zbog specifičnog stila, humora i skatoloških scena odmah prepoznali pravog autora.

Swift nije osjećao to izdanje kao svoje, pa je na marginama počeo bilježiti sve ono što je želio promijeniti u budućim štampama. To objašnjava postojanje tri različite verzije prvog izdanja. Zbog ogromnog uspjeha, knjiga je ponovo štampana u roku od samo nekoliko dana, a ove historijske verzije, praćene ilustracijama i dokumentima iz tog perioda, biće predstavljene javnosti na izložbama od jula do decembra ove godine.

Grad Armagh s pravom učestvuje u obilježavanju ovog jubileja. Kao kulturni i intelektualni centar tog doba, ali i crkvena prijestolnica zemlje, često je ugošćavao Swifta. U obližnjem parku Gosford Forrest i danas stoji kamena klupa na kojoj je pisac sjedio dok je stvarao poeziju i priče, na imanju koje je tada pripadalo njegovim bliskim prijateljima, sir Arthuru i lady Acheson.

Godišnjica se slavi na više lokacija. Marshova biblioteka u Dublinu već je otvorila prigodnu postavku koja će kasnije gostovati u Parizu, dok Gradska biblioteka Dublina priprema izložbu za Festival historije, koji se održava od 26. septembra do 11. oktobra, na kojoj će biti izloženi originalni dokumenti s autorovim potpisom.

Naravno, Trinity College, gdje je Swift studirao, pripremio je sopstvenu izložbu u čuvenoj Dvorani rukopisa (Long Room). Tamo posjetioce već decenijama dočekuje Swiftova mramorna bista, koju su studenti naručili ubrzo nakon njegove smrti 1745. godine. To je sudbina koju je sam Swift teško mogao zamisliti tokom svojih studentskih dana, kada su ga kolege izbjegavale jer je bio siroče koje je posjedovalo samo jedno pristojno odijelo i par iznošenih cipela.

Dok se njegov rođak, dramurg John Dryden, isticao sjajnim ocjenama, Swift je redovno padao na ispitima. Diplomu je na kraju stekao isključivo “posebnom milošću” uprave, s obzirom na to da je njegov rođak finansijski pomagao rad ovog univerziteta. Ipak, godine su izbrisale te razlike, a njegova slava odavno je prešla nacionalne granice.

IZVOR: La Vanguardia