Berlin je izgubio trku od Portugala i Austrije za jedno od dva nestalna mjesta u Vijeću sigurnosti za period od 2027. do 2028. godine, što je ogolilo nesrazmjer između finansijske moći i stvarnog utjecaja na globalnoj sceni

Njemačka je ove sedmice pretrpjela nezapamćeno diplomatsko poniženje u Ujedinjenim nacijama. Ostala je izvan Vijeća sigurnosti UN-a nakon što je izgubila utrku od Portugala i Austrije za jedno od dva nestalna mjesta namijenjena grupi zapadnoevropskih i ostalih zemalja za period 2027–2028. To je prvi put u historiji modernih multilateralnih odnosa da je njemačka kandidatura za najviše tijelo međunarodne sigurnosti doživjela potpun slom.

Ovaj poraz ostavlja izuzetno neugodnu sliku ekonomskog diva na staklenim nogama kada dođe trenutak da se finansijska težina pretoči u diplomatski utjecaj. Scena koja je pratila službenu objavu rezultata samo je pojačala dramatičnost udarca. Ishod je saopštila Annalena Baerbock, aktuelna predsjedavajuća Generalne skupštine UN-a, bivša njemačka ministrica vanjskih poslova i jedna od ključnih političkih figura vezanih za period u kojem se ova kandidatura počela pripremati. Neuspjeh vlade kancelara Friedricha Merza bio je, ujedno, i njen lični neuspjeh. Njeno skamenjeno lice i reakcija njenog nasljednika na čelu njemačke diplomatije Johanna Wadephula, koji se uhvatio za glavu, govorili su sami za sebe.

Konačni saldo glasanja bio je neumoljiv: Portugal je dobio 134 glasa, Austrija 131, dok je Njemačka ostala na svega 104 glasa. To je rezultat daleko ispod svih očekivanja za zemlju koja je u New York stigla uvjerena da je izbor praktično gotova stvar. Berlin je polazio od pretpostavke da mu mjesto prirodno pripada. Njemačka je drugi najveći finansijski donator cjelokupnog sistema Ujedinjenih nacija, odmah iza Sjedinjenih Američkih Država. Samo za redovni budžet UN-a u 2024. godini izdvojila je oko 6,1 posto, odnosno 219 miliona dolara.

Kada se tome dodaju obavezni doprinosi, dobrovoljna izdvajanja, mirovne operacije, humanitarna pomoć te finansiranje specifičnih agencija i programa, zvanični izvori procjenjuju ukupan doprinos na oko 4,4 milijarde eura. Ipak, tajno glasanje u Generalnoj skupštini ostavilo je gorak zaključak da finansijska moć ne podrazumijeva automatski i politički autoritet.

Reakcije u Berlinu više su zvučale kao izljev frustracije nego kao trezvena autokritika. Konzervativni zvaničnik pokrajine Hessen zadužen za međunarodne odnose Manfred Pentz otvorio je neugodnu raspravu pitanjem zašto bi Njemačka uopšte nastavila ulagati toliki novac u UN ako u budućnosti tamo neće imati utjecaj koji joj pripada. Za mnoge analitičare i diplomate, takav istup zvučao je kao reakcija lošeg gubitnika koji ne razumije pravila multilateralne igre.

Zeleni zastupnik specijaliziran za vanjsku politiku Robin Wagener odmah je takvu ideju nazvao apsurdnom, braneći stav da uvrijeđeno povlačenje iz multilateralizma nipošto nije u njemačkom interesu. Prema njegovim riječima, zaključak bi trebao biti potpuno suprotan: povećanje međunarodnog angažmana i jačanje saradnje. Slično je reagovao i bivši njemački ambasador pri Ujedinjenim nacijama Christoph Heusgen, za kojeg ovaj poraz ne predstavlja razlog za preispitivanje privrženosti međunarodnom sistemu, već jasan znak da se hitno mora revidirati kompletna diplomatska strategija zemlje.

Unutarpolitičke tenzije u Berlinu brzo su eskalirale. Potpredsjednica parlamentarne grupe Zelenih Agnieszka Brugger otvoreno je govorila o sramotnom porazu i odgovornost prebacila na kancelara Merza i ministra vanjskih poslova Johanna Wadephula. S druge strane, kancelar Merz se branio argumentom da je njegova izvršna vlast imala premalo vremena za pripremu kandidature, s obzirom na to da je vlada preuzela dužnost tek prije nekoliko mjeseci, dodajući da logistika i lobiranje za ovakve pozicije zahtijevaju višegodišnji rad. Ipak, Merz je najavio da će se Njemačka ponovo kandidovati u narednim ciklusima i da namjerava popraviti greške.

Međutim, suštinsko pitanje koje visi u zraku na East Riveru glasi: zašto je tako veliki broj država procijenio da će Austrija i Portugal bolje predstavljati njihove interese? Odgovor koji se najčešće ponavlja u kuloarima UN-a svodi se na jednu riječ: vjerodostojnost. Na samom vrhu liste faktora koji su presudili njemačkom porazu nalazi se njena politika prema Bliskom istoku i Gazi.

Mnoge diplomate su i prije samog glasanja upozoravale da će Berlin platiti visoku cijenu zbog svoje bezuslovne podrške Izraelu i popustljivog odnosa prema politici Sjedinjenih Američkih Država. Portparol za vanjsku politiku Socijaldemokratske partije (SPD) Adis Ahmetović precizno je artikulirao te kritike navodeći da je međunarodno pravo temelj poretka zasnovanog na pravilima i da se mora primjenjivati jednako na sve. Kada se stvori utisak da postoje dvostruki aršini, vjerodostojnost nepovratno strada.

Od napada Hamasa u oktobru 2023. godine i potonje izraelske ofanzive na Gazu, koja se kasnije proširila na Liban i Zapadnu obalu, Njemačka se pozicionirala na način koji zvanični Berlin pravda historijskom odgovornošću prema holokaustu. No, to objašnjenje sve manje pije vode izvan, ali i unutar zapadnog bloka. Insistirajući na toj poziciji i potrebi da zadrži utjecaj na Tel Aviv, Njemačka je u više navrata blokirala ili ublažavala oštrije zajedničke stavove unutar Evropske unije. Sa svakom novom eskalacijom na terenu, njemačka argumentacija gubila je uvjerljivost, a rasla je percepcija da Berlin univerzalne principe brani selektivno.

U velikom dijelu Afrike, Azije i Latinske Amerike prevladao je narativ da Njemačka primjenjuje politički i pravni izuzetak kada je u pitanju Izrael, što nije slučaj u drugim globalnim sukobima. Njemačko suzdržavanje tokom ključnih glasanja o UNRWA-i, kao i Merzova spremnost da primi Benjamina Netanyahua uprkos međunarodnim pravnim kontroverzama, samo su zacementirali takav stav Globalnog juga.

Gaza, međutim, nije bila jedini problematičan dosije. Na listi zamjerki našli su se i odnosi prema Iranu, Venecueli, te geopolitički fokus na rat u Ukrajini. Od početka ruske invazije, Njemačka je ogroman dio svog vanjskopolitičkog kapitala usmjerila isključivo na evropsko ratište. Berlin je tražio bezrezervnu globalnu solidarnost za Evropu, dok je istovremeno pokazivao hroničan nedostatak sluha za prioritete koji su zemljama u razvoju daleko hitniji: pitanje vanjskog duga, razvojna pomoć i sigurnost hrane. Zapadni diplomatski izvori također vjeruju da je iza kulisa aktivno radila i ruska diplomatija, svjesna da bi Njemačka u Vijeću sigurnosti agresivno nametala ukrajinsko pitanje na štetu drugih tema.

Na sve to nadovezale su se taktičke greške, neadekvatno prisustvo na terenu i pogrešan politički ton. Kancelar Merz je propustio posljednje zasjedanje Generalne skupštine UN-a, iako je kampanja bila u ključnoj fazi. Pored toga, tokom prošlojesenje klimatske konferencije u brazilskom Belému, Merz je neoprezno izjavio kako su svi članovi njemačke delegacije sretni što konačno napuštaju zemlju nakon završetka samita. Ta izjava izazvala je oštru reakciju brazilskog predsjednika Luiza Inácia Lule da Silve i u diplomatskim krugovima je protumačena kao klasičan izraz arogancije prema Globalnom jugu.

Njemačka je u ovu utrku ušla s pozicije ekonomske sile uvjerene da njena finansijska težina govori sama za sebe. Austrija i Portugal su vodili kampanju kao zemlje sposobne da artikulišu šire interese međunarodne zajednice, manje opterećene interesima velikih sila. Upravo u toj nijansi ležala je ključna razlika. Wadephul je već dao do znanja da će Njemačka vjerovatno pokušati ponovo za osam godina, prateći uobičajene rotacijske cikluse. Međutim, u ovom trenutku Berlin nije izgubio samo stolicu u Vijeću sigurnosti. Izgubio je nešto mnogo delikatnije: izvjesnost da ostatak svijeta vidi Njemačku onako kako Njemačka vidi samu sebe.

IZVOR: El Mundo